petak, 27.11.2009.
Rođendanska fangirl
Moram vam se (a posebno PartizAni) pohvaliti da imam divnu Ljubicu.
Iako me većinu puta, dok gugućem o svojim serijama i tetama u njima, gleda u čudu i misli si Ova je luda, sinoć je ipak prešla na tamnu stranu i poklonila mi divan poklon za rođendan. Naime, kupila je majicu i odnijela kod čike da da na nju otisne 'Fangirl and proud of it', moto kojega se drže millions of fangirls diljem svijeta, a samo rijetki imaju otisnuto na majicama.
Eto, pohvalila sam se vama, a sad se idem na drugi blog pohvaliti svojim fancurkama.
utorak, 10.11.2009.
Šefice na rubu živčanog sloma
Već sam u nekoliko navrata na ovom blogu naglasila kako nisam osoba koja podržava dramu, a pogotovo ne onu agresivnog tipa. Nikad mi nisu niti će mi ikada biti jasni ljudi koji se izražavaju na način fizičke i/ili verbalne agresije. Da pitam svoju prijateljicu psihologinju, možebitno bi mi rekla kako je ta agresivnost način da maskiraju svoju nesigurnost i nesposobnost izražavanja, ili jednostavno svoju nesposobnost, točka.
Posao kojim se trenutno bavim je zanimljiv i, moglo bi se reći, jedan jedini koji sam dobila koliko-toliko u struci svih ovih godina otkad sam radno aktivna. Ono što mi se kod njega sviđa je doticaj s ljudima raznih profila, komunikacija, ozbiljnost, humor i originalnost kojoj ponekad možete svjedočiti od ljudi od kojih bi to najmanje očekivali. Ono što ne volim kod ovog posla je, više-manje, sve ostalo, a prvenstveno način na koji su se šefovi (a od nedavno, Vrhovna Šefica) odnosili prema zaposlenima. Uvjeti rada, ugovor i novčana naknada za rad neka za sada ostanu po strani jer se danas čovjek mora osjećati sretnikom što uopće ima ikakav posao, iako sve navedeno više podsjeća na čisto izrabljivanje, a ne na radni odnos. No na odnos nadređenih nad rajom se moram osvrnuti.
Naime, stvari u Firmi nisu u najsjajnijoj formi i to odnedavno kada je, sumnjamo kolegice i ja, jedan od Nižih Šefova napravio neku masnu brljotinu i sve je ošlo u vražju mater. Kad se to dogodilo, cijelu Firmu je preuzela sada nam Vrhovna Šefica. I prije smo svi mi zaposlenici s vremena na vrijeme bili mahom 'idioti', 'nesposobni' i 'minutu pred otkaz', ali sad su stvari već postale malo bizarnije.
Kao što i rekoh, ne razumijem ljude koji stvari na prvu loptu idu rješavati agresijom, a u slučaju Vrhovne Šefice radi se o verbalnoj. Prvo nas je sve redom, prije neka dva tjedna, zvala telefonom kako bi nam, urlajući u telefonsku slušalicu, prijetila otkazom ako nastavimo raditi posao kao što nam je od samog početka radnog odnosa bilo objašnjeno (od strane jednog od, navodno, posrnulih Nižih Šefova) da moramo raditi (jer ako ne budemo, slijedio je, naravno, otkaz) i onda nam održala monolog o tome kako je ona Firma, ona je Vrhovna Šefica i samo je bog iznad nje (karikiram malo, ali to je bila bit) i ako ne budemo radili kako nam ona nalaže, gorjet ćemo na lomači kao nezaposleni grešnici. Ili od prilike tako nešto.
Pregrizla sam ja to njeno Urbi Et Orbi obraćanje, kao i sve moje kolegice iako, moram priznati, malo mi je falilo da se ne opalim smijati točno usred njenog govora, ali onda bih tek bila u banani. A recite mi, molim vas, što učiniti kad vam netko nakon vašeg Halo ide prijetiti Sodomom i Gomorom u vezi nečega s čime vi nemate ama baš nikakvog doticaja osim što kao ovčica izvršavate naredbe koje vam je servirao (pismeno i usmeno, ali ne nužno i gramatički točno) jednom davno Niži Šef? Ništa. Možete se samo čuditi stupnju ludila kojem svjedočite u datom trenutku i ne dati se smesti. Da, Šefice, naravno. Razumem!
No danas se opet obratila Vrhovna Šefica i to samo meni. Priznam, bila sam foolish pa sam se za savjet obratila jednoj od, očito, običnih kolegica, a ne Njoj i to je za posljedicu imalo izljev njenog vrućeg gnjeva. Znate da je 5 do 12 kad vam se nadređena poistovjećuje sa Firmom, kad vam urla u slušalicu da radite za nju i da vaše dupe pripada njoj i dok god radite kod nje ona vas ima guziti i zvati vas njenom kučkom, a vi ćete to voljeti i bit će to melem za vaše uši. U suprotnom vam slijedi otkaz. Naravno, i ovog sam puta malo iskarikirala, ali više-manje je to sažetak njenog monologa.
Ne želim izgubiti posao koliko god da je jadno plaćen, koliko god da me guze sa rasporedom, radom nedjeljom, blagdanom i dostupnošću 24 sata dnevno, ali ako netko misli da je ovakav nastup način da se komunicira sa zaposlenikom onda se grdo vara. Urlanje i prijetnje me neće navesti da vas se bojim ili da vas poštujem. Jedino vas mogu smatrati apsolutno spremnima za malu sobicu i tapecirane zidove. I nadati se da me netko napokon pozove na razgovor za novi posao, ili, još bolje, ponudi mi posao pa da se gubim odavde.
