ponedjeljak, 27.10.2008.
Nisam zeko da me svaka strina mora podragat!
Ja jesam taktilna osoba. Volim dotaknuti stvari, osjetiti ih pod prstima kako bi ih bolje shvatila i/ili zapamtila. Volim dodirnuti ljude s kojima sam bliska - obitelj, prijatelje. Nikad mi nije bio problem zagrliti osobu u trenutku dragosti ili dotaknuti ruku, rame, koljeno u razgovoru kako bih naglasila izrečeno, a nije mi ni problem primiti istu dozu dodira od drugih.
Problem nastaje kad me ljudi, koje sam tek upoznala ili mi nisu neki faktor u životu, imaju potrebu zagrliti, poljubiti ili narušiti svetost mog osobnog prostora. Ljudi kao što su bivši dečko mog prijatelja, djevojke koje su mi jednom bile drage, a onda su na posebno okrutan način povrijedile jednu od mojih najdražih prijateljica, a posebno poludim kad to učini moja radna kolegica, a zvat ćemo ju Živka.
Dakle, Živka ima konstantnu potrebu pipkati po meni, grliti me ili mi se zanositi u lice dok mi nešto "povjerljivo" objašnjava. Jednom me je prilikom doslovno stjerala u kut - ona ide prema meni da mi "puna dragosti" prišapne najnoviji trač, a ja uzmičem dok me ne zaustavi zid i onda se šćućurim koliko god mogu da joj još ne padne na pamet da me zagrli ili nešto još gore. Naravno, palo joj je na pamet, a ja nisam imala kamo pa sam istrpila.
Možda pretjerujem, ali kad su u pitanju stranci ili ljudi koji me ne zanimaju više od "dobar dan-doviđenja", očekujem malo suzdržanosti što se tiče izljeva prisnosti, a pogotovo mi smetaju ljudi koji, kao kolegica Živka, ne poznaju koncept osobnog prostora.
Imate li i vi takav "problem" ili vam je svejedno tko vas dira?
