petak, 22.05.2009.
"I am a lunatic with lethal combat skills."
U posljednje vrijeme popizdim kad me netko pita: I, Kristina, što ima novo? Uglavnom sam ljuta na sebe (well, ne ljuta, više annoyed) što nemam cojones za pokrenut lavinu događaja, a vjerujte mi, puno stvari samo čeka da ih se malo pogura pa da sve, ili ode u vražju mater, ili me učini vrlo vrlo sretnom kockom. Jedna od njih je i hvatanje u koštac sa situacijom s dotičnom Inženjerkom koja mi faking ne ide iz glave, on and off, već 10 godina, a s kojom sam donekle razbila led početkom godine i onda zamalo pojela govno. Jedan dio mene ju želi najbrutalnijim načinom naglavačke izbaciti iz ormara, dok drugi dio mene shvaća cjelokupnu situaciju i možebitne razloge zašto se ona tog ormara tako grčevito drži. I ako mi još netko nakon što vidi njenu fotografiju kaže da im ne izgleda gej (uključujući i nju samu), gađat ću ih najbližom saksijom, majke mi!
Dalje, situacija oko mog njonjavog ponašanja u posljednje vrijeme i plakanja nakon svakog pogledanog filma (Gran Torino samo je još jedan u nizu) jučer je pripisan peemesu sa nesretnim okolnostima u obliku tužnog javljanja bivšeg dečka nakon što ga je djevojka of six years ostavila, najboljeg prijatelja koji je ostao zakinut za nešto potencijalno predivno te moj unfortunate susret sa bivšom, on the side. Zbog svega sam čak u srijedu otkazala i odlazak u kazalište sa curama. Na sreću, Eliza Dushku i Tsianina Joelson u Bring it On na velikom ekranu sinoć su mi svakako popravile raspoloženje. Shallow, I know.
Vrućina u Osijeku i komarci nikako ne pomažu cjelokupnom dojmu te me čine još nepodnošljivijom osobom za društvo. Osim ako nisam u društvu s nekim posebno simpatičnim i punim novih and exciting informacija o lijepoj našoj estradnoj sceni. Ili ako mi kupi sladoled. Ili ako misli da sam nevjerojatno faking talentirana i da su moje ideje najbolje na svijetu. Ili ako opet iznova gleda određene epizode Xene samo zato jer su u njima Xena i Gabrielle posebno gay for eachother. A takvih je izuzetno malo.
U skladu sa svime navedenim, nije ni čudo što mi je ovih dana play lista posebno neinventivna. Ako se Fired Up (Pat Benetar), Loverboy (Billy Ocean) i Heartbreak Make Me A Dancer (S. Ellis-Bextor) mogu nazvati play listom.
On top of everything, jučer sam primijetila da jednu priču koju sam započela prije par godina i nikad ju završila jednostavno nemam na kompjuteru niti među back up cedejima. Popizdila sam na n-tu potenciju, kao nikada do tada. Uspjela sam ju iskopati s Interneta jer sam ju, na svu sreću, onomad postala na El Journalu, ali sam svejedno nepovratno izgubila 20 (DVADESET!) kartica teksta.
Također, postoji mogućnost da 4.6. dođem u Zagreb na par sati. Ako poslovne obaveze budu dozvoljavale i ako Majka doesn't throw a fit što u ZG idem autom, autocestom, što idem po najvećoj vrućini, a vraćam se u kasnim noćnim satima te što ima svakakvih budala gladnih brzine zbog kojih postoji mogućnost da ću poginuti.
U biti, kad bolje razmislim, moj život je poprilično uzbudljiv ovih dana.
