srijeda, 06.05.2009.
Kako slomiti lavlje srce
Kao dodatak mom prethodnom postu, a u istom pekmezavom raspoloženju, moram se osvrnuti na jednu stvar koja me je zaista rastužila. Ne zato što sam sentimentalno vezana za dotične Lavove, nego zato što je njihova devastacija tako olako uzeta i shvaćena od strane onih koji bi trebali biti predstavnici svega intelektualnog, moralnog i kulturnog u gradu na Dravi.
Oni koji su odrasli u Osijeku su vjerojatno upoznati sa osječkim ZOO vrtom. Oni koji su ga redovno posjećivali vjerojatno se sjećaju dvaju prekrasnih kamenih skulptura lavova na samom ulazu u vrt. Ti su Lavovi stari stotinu godina. Nekoć su “čuvali” ulaz na njemačko vojno groblje. Izrađeni su od carrera mramora i nose veliku vrijednost, što umjetničku, što sentimentalnu za veliki broj Osječana.
Nedavno je javno, na forumu 031 objavljeno, nazovimo to, svjedočanstvo o barbarizmu nekih od vodećih osoba u gradskom poduzeću koje je zaduženo za ZOO vrt. Naime, oni stogodišnji Lavovi koji su pozdravljali generacije malih Osječana na ulasku u zoološki vrt, a jednom davno čuvali posljednje počivalište njemačkih vojnika, sad i sami počivaju, razbijeni, osramoćeni i odbačeni u najtamnijem kutu ekonomskog dvorišta istog tog ZOO vrta.
Nakon mjeseci prepucavanja i/ili prebacivanja krivnje, direktor gradskog poduzeća je odlučio dati kipove na restauraciju. Očekivano (barem meni i svakom drugom razumnom biću), cijena restauracije je u šesteroznamenkastom broju. Direktor se s tom cijenom ne slaže i namjerava dati restauraciju na javni natječaj.
Razumijem da danas, u doba globalne ekonomske krize, neke stvari moraju biti poredane po listi prioriteta. Isto tako razumijem da je 216.000,00 kuna ogroman novac koji se može upotrijebiti na puno važnije projekte. Razumijem i da se na svakom forumu može naći, well, idiot, koji će reći nešto tipa: A zašto Grad jednostavno ne kupi nove Lavove? Ta, na ulazu u Čepin se povoljno mogu kupiti betonski lavovi pa neka njih stave na mjesto starih i stvar riješena. Hello?!
Ali, enivej, ono što ne razumijem jest neosjetljivost onih ljudi koji bi najviše i trebali osjećati Grad, njegovu prošlost, baštinu, vrijednost, ljepotu i dobrobit. I tu se sad više ne radi samo o Lavovima sa ulaza u ZOO vrt. Tu sad na red već dolazi i krezuba gradnja u Strossmayerovoj i na Diwaltovoj. Gradski Vrt. Bijela Lađa. Masovna sjeća stabala na Reisnerovoj i Europskoj aveniji. Starčevićev kip na Trgu. Planovi o muzeju i/ili stanogradnji u Perivoju. Opća betonizacija. The list goes on and on.
Osječanima je izgleda u prirodi da gledaju, ne vjeruju vlastitim očima, trpe, šute i sliježu ramenima. I da, uvijek da govore: Bit će bolje. Ima pametnih ljudi u ovom gradu, jednom će i oni (kamo li sreće) doći na vlast. Do tada će nam se The Others smijati, trošiti novce na njihove osobne prioritete, slijegati ramenima na očite propuste, obećavati brda i doline, a onda nas kolektivno naguziti i poševiti u dupe.
Nisam ni očekivala da ću uspjeti napisati fokusirani i razuman post kad se radi o ovakvoj temi. Ja jako volim svoj grad i srce me uistinu boli kad vidim što mu Vladajući iz dana u dan rade. Djelomično sam i ja tome kriva jer sam jedna od onih Osječana koji šute, trpe, ne vjeruju vlastitim očima i nadaju se boljem.
Isto tako, nadam se da nakon Lavova Sfinge nisu slijedeće. Malim koracima, ali takvi ti uvijek najžešće slome srce.
