ponedjeljak, 04.05.2009.
"Cuanto más lloras, menos meas."
Ne sjećam se kad sam se toliko naplakala u zadnjih godinu dana. Vjerojatno kad sam početkom prošle godine prvi put čitala Wicked i kad me zadnjih par poglavlja doslovno slomilo da nisam prestala plakati do samog kraja knjige. But that’s just me and my little sentimental heart.
A koliko sam u stanju biti pekmez dokazuje i posljednjih tjedan dana kad sam se prvo isplakala kao kišna godina (apsolutno neočekivano i u potpunom šoku od svoje reakcije) gledajući director's cut Xena serijala, A Friend In Need. A da me nisu 10 puta upozorili da niti jedna fangirl nije stoički podnijela tu torturu i tragediju jedne velike ljubavi, ne bih ništa rekla. Al' vrag mi nije dao mira i eto, tako mi i treba. Nakon Friend in Need je došla Feast of Love. Ni tu mi nije puno trebalo da se rasplačem na kraju. O The Reader da i ne govorim; suze su frcale na sve strane. Čak me i The Brave One rasplakao. Boktepitaj kako mi se to dogodilo. A danas sam gledala jedan divan izraelski film, The Secrets. I da, plakala sam na kraju.
Sad slušam Not A Love Song od Uh Huh Her. Fakat me ne bi čudilo da me i ona rasplače.
Help?
