Kontroverzna povijest

petak, 23.11.2007.

Odnosi HSS-a prema drugim hrvatskim strankama u Kraljevini SHS (1918-1929) - zaključak

Hrvatska seljačka stranka bila je najjača hrvatska politička stranka u vrijeme postojanja prve jugoslavenske države (1918-1941). U tome razdoblju, u kojem je bila ugrožena hrvatska državnost i hrvatski nacionalni identitet, HSS je postao sinonim za hrvatski nacionalni pokret.
HSS nije bio sam na tadašnjoj hrvatskoj političkoj pozornici. Uz njega su postojale i druge stranke i grupe, koje su pokušavale riješiti hrvatsko pitanje u skladu sa svojim ideološkim nazorima. Takva podijeljenost na više stranaka, te zastupljenost različitih ideologija, kao i borbe između stranaka radi ostvarivanja tih ideoloških ciljeva, bila je jako izražena u razdoblju od 1918. do 1929, kada je manifestom kralja Aleksandra ukinut ionako vrlo ograničen samim Vidovdanskim ustavom, a još više praksom, parlamentarni sustav. Od 1929. HSS nema ravnopravnih političkih suparnika koji bi mu se mogli ozbiljno suprotstaviti i oduzeti mu prvenstvo u hrvatskoj politici.
Do 1929. nijednoj hrvatskoj stranci nije uspjelo HSS-u ugroziti njegov politički primat, a on sam je neprestano jačao i učvršćivao svoje pozicije. Razloga takvome uspjehu bilo je više.
Od svoga osnutka 1904. godine HSS je učvršćivao svoj utjecaj na selu, strpljivo se pripremajući za trenutak kada će politički i socijalno zapostavljeno hrvatsko seljaštvo dobiti, tada u Habsburškoj monarhiji uskraćeno, pravo glasa, te tako dobiti i mogućnost izbora svojih predstavnika koji će mu osigurati njegova prava. Političari iz drugih stranaka koji su, kao i Radić, stjecali svoja politička iskustva u Austro-Ugarskoj, nisu se previše trudili dobiti povjerenje seljaka, iako su se u Austro-Ugarskoj, odnosno Ugarskoj, u čijem se sklopu Hrvatska nalazila, načelno zalagali da i seljaci dobiju pravo glasa. Tako su nakon 1918, kada su seljaci počeli koristiti svoje upravo stečeno glasačko pravo, sve stranke osim HSS-a bile bez utjecaja na seljake, pa tako i bez mogućnosti da ih pridobiju za svoje programe. Međutim, pouku, dobivenu već na izborima 1920, da je seljaštvo kao najbrojniji društveni sloj najvažniji dio biračkog tijela druge stranke nisu nikada adekvatno iskoristile, već su seljaštvo i dalje potcjenjivale, držeći ga politički nezrelim. Jedina stranka koja je ozbiljnije pokušavala pridobiti seljaštvo bila je klerikalna Hrvatska pučka stranka. Kako je ta stranka ideološki stajala na kršćanskim načelima kao osnovi javnog života, ona je svoje djelovanje usmjerila dobrim dijelom i na selo, vjerujući da će tamo postići uspjeh, obzirom na veliku privrženost seljaštva religiji. Međutim, kao relativno nova stranka, HPS nije mogao parirati staroj stranci kao HSS-u i njegovom još uglednijem vođi Stjepanu Radiću.
Sam Stjepan Radić je u velikoj mjeri pridonio uspjehu HSS-a. U velikom dijelu političkih stranaka koje su djelovale u Kraljevini SHS, znatan utjecaj u njihovom radu imali su stranački vođe. Takav je slučaj bio i sa Radićem. On je velikim dijelom sam donosio odluke i sam određivao stranačku politiku, koju je članstvo, uz tek pojedinačne otpore, vjerno slijedilo. Isto tako, bio je u stalnom izravnom kontaktu s narodom, što mu je također donijelo veliku popularnost. Iz protivničkih redova mu je zbog toga predbacivana demagogija i manipulacija neukim seljaštvom. Ako bi se takve kvalifikacije i mogle prihvatiti, Radićev uspjeh ne bi se mogao pripisati isključivo njegovoj neospornoj sposobnosti uvjeravanja i pridobivanja seljaštva, već i nedovoljnom trudu njegovih protivnika da to onemoguće. I u drugim strankama bilo je vođa ili, ako ne vođa, ljudi koji su, poput Radića, znatno utjecali na stranačku politiku (npr. Ante Trumbić), ali njihova karizma nije mnogo prelazila same stranačke redove.
Slijedeći razlog velikom uspjehu HSS-a bilo je njegovo oštro suprotstavljanje nasilnoj centralističkoj politici beogradskih vlada. Nacionalnom unitarizmu i tvrdom državnom i monarhističkom centarlizmu velikosrpskih hegemonista i jugoslavenskih integralista Radićev HSS je suprotstavio samostalnu hrvatsku državu u federativno uređenoj južnoslavenskoj državnoj zajednici. Druge hrvatske stranke, poput Hrvatske zajednice i Hrvatske pučke stranke, pokušavale su balansirati između te dvije krajnosti. Kako su i same pridonijele stvaranju jugoslavenske države, a time postale i dobrim dijelom odgovorne za težak položaj Hrvatske, nisu željele otvoreno priznati svoje pogreške, već su ih nastojali anulirati unutar postojećeg sustava, pokušavajući ga promijeniti umjerenim političkim metodama. Pri tome su sudjelovale i u strukturama vlasti, što im je, međutim, samo nanijelo štetu. Ovdje svakako treba uzeti u obzir i njihovo početno prihvaćanje stava o jednom narodu od tri »plemena«, što već formiranom hrvatskom nacionalnom korpusu nije bilo prihvatljivo. Nalazeći se između dvije vatre, koje su potpaljivale jedna drugu, ove stranke nisu mogle postići povoljne rezultate. U sve napetijoj političkoj situaciji umjereno stanovište i pomirljiva politika nisu bili mogući. Hrvatska stranka prava, sa svojim protivljenjem bilo kakvoj južnoslavenskoj zajednici i zahtijevanjem potpuno samostalne Hrvatske, bila je znatno radikalnija od HSS-a, ali kako nije imala apsolutno nikakav utjecaj na selo, nije mogla postići svoje ciljeve.
Uvjeren u svoju snagu i snagu svoje stranke, pogotovo nakon prvih izbornih pobjeda, Radić nije štedio svoje protivnike, vrijeđajući ih da su »pokvarena gospoda«, »kaputaši«, »cilindraši«, a oni mu, pak, nisu ostajali dužni. Ipak, bilo je i pokušaja njihove međusobne suradnje. Nakon proglašenja Vidovdanskog ustava HSS je s HZ-om i HSP-om formirao Hrvatski blok radi borbe protiv beogradskog centralizma. Međutim, od samog osnutka u Bloku je dominirao Stjepan Radić. Dok su njegovi partneri na Blok gledali kao na zajednički hrvatski front prema Beogradu, Radić je postojanje Bloka shvatio i kao podvrgavanje tih stranaka HSS-u, kao predstavniku hrvatskog naroda. U tome smislu, on je vršio pritisak na te stranke da se raspuste, prihvate njegov program i uđu u HSS. One su to odbile, ali su, svjesne svoje slabosti, ostale u Bloku, trpeći, kako su to sami nazvali, Radićevu »diktaturu«, sve dok sam Radić nije rasformirao Hrvatski blok.
Hrvatske stranke nastavile su borbu protiv dominacije HSS-a u hrvatskoj politici, ali bez rezultata, ne uspjevajući adekvatno iskoristiti čak ni Radićev zaokret 1925, koji je kod dijela njegovih pristaša ipak izazvao određeno nezadovoljstvo. Radićev utjecaj na seljaštvo bio je, očito, vrlo velik i čvrst, a propaganda protiv »pokvarene gospode« učinkovita. Hrvatski seljak, u suštini konzervativan i još uvijek politički neobrazovan, nesklon mijenjanju stranaka te nepovjerljiv prema njima, svoje je nezadovoljstvo radije izrazio apstinencijom od izbora.
Optuživanje HSS-a za odstupanje od programa i taktike, a time i za političku nedosljednost, njegovim protivnicima nije koristilo budući da se nisu znali približiti Radićevim pristašama, ali ni oni sami nisu zazirali od oportunističke politike. Hrvatska zajednica programski se kretala od unitarizma prema federalizmu, da bi se Hrvatska federalistička seljačka stranka koja je iz nje nastala, suradnjom s HSP-om u novoformiranom Hrvatskom bloku, gotovo približila pravaštvu. Pristajala je uz monarhiju da bi kasnije prihvatila republikanstvo. HFSS se ne izjašnjava za monarhiju, ali je u praksi priznaje. Zbog njihova takvog ponašanja Radić je za zajedničare rekao da su »kao statisti – kamo ih metneš tamo hoće da stoje«. Hrvatska stranka prava, pak, išla je toliko daleko da je uspostavila suradnju s Pašićevom Radikalnom strankom, premda su njihove ideologije bile međusobno apsolutno isključive. Loš politički položaj HSP-a te zajednička suprotstavljenost HSS-u očito su potisnula frankovačka ideološka razilaženja s radikalima. Hrvatska pučka stranka, usko surađujući sa SLS-om, zastupala je autonomističku i anticentralističku politiku, ali je tolerirajući oportunizam svoga saveznika, te ušavši nakon skupštinskog atentata u beogradsku vladu, u trenutku kada su je sve hrvatske političke snage bojkotirale, praktički odstupila od te politike.
Izolirana od svih drugih stranaka nalazila se Komunistička partija Jugoslavije. Prvih godina postojanja Kraljevine SHS KPJ stoji na centralističkom i unitarističkom stajalištu o jednom jugoslavenskom narodu. Ona zapravo potpuno zanemaruje nacionalno pitanje, smatrajući aktualne nacionalne sukobe borbom suprotstavljenih buržoazija. Prioritet djelovanja KPJ bilo je ostvarivanje ideološkog programa, rušenje postojećeg građanskog poretka i uspostava Sovjetske republike Jugoslavije. Tek 1924. KPJ prihvaća program »razbijanja Jugoslavije« i stvaranje neovisnih nacionalnih država, među kojima i Hrvatske, a koje bi ušle u federaciju balkanskih radničko-seljačkih republika. Tako se pojavila i mogućnost suradnje HSS-a i KPJ, pogotovo nakon Radićeva posjeta Moskvi ljeti 1924. godine. Međutim, do nje nije došlo, kako zbog podjela unutar same KPJ oko te suradnje, tako i zbog ideološkog neslaganja između dviju stranaka. Radić je potpuno odbacivao komunističku ideologiju, a protivio se i revolucionarnim metodama, zagovarajući pacifizam. Objektivno, suradnja s komunistima, čija je djelatnost bila zakonom onemogućena, Radiću nije mogla koristiti, već samo štetiti, a to su pokazali pokušaji režima da učlanjenje HSS-a u Seljačku internacionalu iskoristi za njegov progon.
Stvaranje Seljačko-demokratske koalicije, odnosno suradnja HSS-a i Samostalne demokratske stranke bila je najkontroverzniji događaj za tadašnju hrvatsku i jugoslavensku političku javnost, jer se radilo o povezivanju stranaka i vođa s potpuno oprečnim stajalištima te donedavno najljućim protivnicima. Povezivao ih je otpor prema vladajućem radikalskom režimu, čije je velikosrpstvo onemogućavalo ostvarenje njihovih programa (Radićev hrvatski i Pribićevićev jugoslavenski). Ipak, bez obzira na Pribićevićeve ideološke stavove, on je zapravo predstavljao Srbe u Hrvatskoj koji su, kao i Hrvati, bili politički i gospodarski zapostavljeni od Beograda, a služili su mu samo kao sredstvo za ostvarenje njegovih ciljeva. Ideološke razlike između dvaju partnera potisnute su u drugi plan, a prioritet djelovanja SDK bila je uspostava demokratskog režima i građanskih sloboda te jednakost i ravnopravnost svih krajeva države. Nesuglasice između dviju stranaka pojavile su se nakon Radićeve smrti, ali do razlaza ipak nije došlo, između ostalog i zbog početka polaganih promjena Pribićevićevih političkih stavova.
Dominacija Hrvatske seljačke stranke u hrvatskom političkom životu od 1918. do 1929. godine i njezini odnosi s drugim hrvatskim strankama, objašnjeni navedenim razlozima i primjerima, svjedoče kako je moderan stranački politički život u Hrvatskoj tada bio vrlo nerazvijen, odnosno da je bio tek u začetku. Hrvatske stranke su tek počele stjecati iskustva u borbi za naklonost najširih hrvatskih slojeva, koji su, pak, prvi put dobili mogućnost izbora svojih političkih predstavnika. Neiskustvo modernog političkog života, u koji spada i međusobno stranačko nadmetanje, dovodilo je hrvatske međustranačke odnose ponekad na sam rub tolerancije. Loš položaj Hrvatske u novoj državi zakočio je normalan razvoj hrvatskog političkog života. U takvim nepovoljnim okolnostima, hrvatski se narod morao opredijeliti za onu stranku koja je, po mišljenju većine, mogla najbolje ispuniti njegova očekivanja. To je bio HSS, koji se najbolje ideološki profilirao, najviše približio najširim hrvatskim slojevima te bio najbliži njihovim političkim pogledima. U situaciji kada jedna zemlja i jedan narod tek trebaju izboriti svoju samostalnost, nije neobično da jedna stranka bude sinonim za nacionalni pokret. O tome svjedoče brojni primjeri nacionalnih pokreta u svijetu, kako tada, tako i danas. To, međutim, nije potrebno objašnjavati isključivo potrebom za jedinstvenim nacionalnim pokretom, čija bi razjedinjenost štetila nacionalnoj stvari. Takva situacija je uobičajena za zemlje bez demokratskih tradicija i demokratskih institucija, a često do stvaranja nacionalnih pokreta nema ni političkih stranaka. Pretvaranje HSS-a u hrvatski nacionalni pokret bilo je diktirano potrebom nacionalnog oslobođenja. Druge stranke, osim što se djelomično nisu uspjele ideološki profilirati, nisu uspjele dobiti masovnu podršku koja bi ih dovela u ravnopravniju poziciju spram HSS-a. Postojanje ravnopravne oporbe HSS-u nije nužno moralo biti prepreka uspjehu hrvatskog nacionalnog pokreta, pogotovo ako im je, bez obzira na ideološka opredjeljenja i makar u različitim oblicima, samostalnost Hrvatske bila zajednički cilj. Iz navedenih razloga, uloga predvodnika u ostvarenju toga cilja od 1918. pa sve do 1941. pripala je Hrvatskoj seljačkoj stranci. Bez obzira koliko bi se HSS-u moglo stvarno prigovoriti zbog njegova odnosa prema suparnicima, neosporna je činjenica da se HSS najbolje uklopio u tadašnju političku suvremenost.

Literatura:

Ljubomir Antić, Hrvatska federalistička seljačka stranka, Radovi IHP, 15/1982.
Branislav Gligorijević, Parlament i političke stranke u Jugoslaviji 1919-1929, Beograd 1979.
Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, sv. 2, Zagreb 1989.
Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1992.
Jere Jareb, Pola stoljeća hrvatske politike, Zagreb 1995.
Fikreta Jelić-Butić, Ustaše i NDH, Zagreb 1977.
Mira Kolar-Dimitrijević, Put Stjepana Radića u Moskvu i pristup HRSS u Seljačku Internacionalu, Časopis za suvremenu povijest, 3/1972.
Bogdan Krizman, Ante Pavelić i ustaše, Zagreb 1978.
Zvonimir Kulundžić, Atentat na Stjepana Radića, Zagreb 1967.
Zlatko Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva – Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Veze između frankovaca i radikala od 1922-1925, Historijski zbornik, XV/1962.
Hrvoje Matković, Hrvatska zajednica, Istorija XX veka, ZR, sv. 5, Beograd 1963.
Hrvoje Matković, Šurminova akcija za osnivanje Hrvatske narodne stranke, Historijski zbornik XIX-XX/1966-67.
Hrvoje Matković, Svetozar Pribićević i Samostalna demokratska stranka do šestojanuarske diktature, Zagreb 1972.
Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb 1999.
Ante Pavelić, Doživljaji, Zagreb 1996.
Ante Pavelić, Doživljaji 2, Zagreb 1998.
Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, sv. 1, Zagreb 1993.

Takve su bile hrvatske političke stranke u nekim prošlim vremenima. Kakve su danas, znate i sami. Kakve su, takve su. Začepite nos i birajte.

23.11.2007. u 07:46 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 22.11.2007.

Od atentata u Skupštini do proglašenja šestosiječanjske diktature

U sve napetijoj političkoj situaciji u kojoj je u Narodnoj skupštini u Beogradu dolazilo, osim verbalnih uvreda, i do fizičkih obračuna između zastupnika vladine većine i oporbe, u provladinom tisku pojavile su se i otvorene prijetnje ubojstvom Radiću, pa i Pribićeviću.
O mogućnosti da bude žrtva atentata Radić je govorio godinama više puta. Osim što je za takve planove optuživao režimske krugove u Beogradu, Radić se nije ustručavao optuživati i svoje političke protivnike u Hrvatskoj. To je učinio i u jesen 1927. kada je kao idejne začetnike svojega mogućeg ubojstva označio katoličke svećenike i to prvenstveno one iz HPS-a i SLS-a. HPS je usko surađivao sa SLS-om, koji je tada sudjelovao u vladi Velje Vukićevića. Tako se postavlja pitanje, ne radi li se, možda, prije o pokušaju diskreditacije protivnika nego o stvarnom strahu od atentata. Treba uzeti u obzir da se za svoje tvrdnje Radić poslužio sličnim argumentima kao i 1923, kada je optužio frankovce da uz pomoć beogradskog režima žele uništiti HSS (usporedba Radić-Stamboliski).
Prijetnje Radiću ubojstvom imale su odjeka i u tisku njegovih hrvatskih političkih protivnika. Dok su u redovima SDK prijetnje režimskih krugova iz njihova tiska shvaćane vrlo ozbiljno, u listovima Hrvatskog bloka one su bile omalovažavane. Tako se u njima tvrdilo da Radić, širenjem vijesti o mogućem atentatu na njega, želi dobiti »sućut i simpatije javnosti«, te da želi očuvati svoj ugled koji mu »sve više pada«. U takvim člancima, uz već uobičajene uvrede upućene Radiću, ide se toliko daleko da se Radićeva likvidacija priželjkuje i opravdava. Tako je npr. u federalističkom Hrvatskom listu Kerubin Šegvić napisao da »kad bi nekomu doista uspjelo odstraniti iz javnog života vođu zavedenih, zasljepljenih i pijanih, učinio bi najveće djelo, što ga pamti hrvatska povijest«. Iako se ovakvi članci pojavljuju u isto vrijeme kad i pozivi na Radićevo i Pribićevićevo ubojstvo u beogradskom Jedinstvu, ne može se sa sigurnošću tvrditi da se radilo o koordiniranoj akciji, premda Zvonimir Kulundžić, navodeći sve indicije, ne isključuje sasvim takvu mogućnost. U svakome slučaju, oni dopunjavaju sliku tadašnje opće političke situacije, kao i odnos tih stranaka prema HSS-u.
20. lipnja 1928. u Narodnoj skupštini u Beogradu izvršen je atentat na zastupnike HSS-a. Radikalski zastupnik Puniša Račić pucao je sa skupštinske govornice i na mjestu ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a ranio Stjepana Radića, Ivana Pernara i Ivana Granđu.
Nakon atentata, zastupnički klub SDK je 21. lipnja 1928. objavio proglas u kojem se tvrdi da je atentat bio »smišljen i organiziran«, te se iznosi zaključak da SDK neće sudjelovati u radu Skupštine dok ne bude potrebnog jamstva za »jednakost i ravnopravnost«.Odbijajući sudjelovati u radu Skupštine koja se ponovno sastala 1. kolovoza 1928, zastupnici SDK su se istoga dana okupili u zgradi Hrvatskog sabora u Zagrebu. Na toj sjednici donijeta je rezolucija kojom se osporava legitimitet Narodne skupštine, a sve njezine odluke proglašavaju nevažećima i neobvezatnima za narode u prečanskim krajevima, osobito za hrvatski narod. Konstatirajući hegemoniju Srbije nad ostalim dijelovima zemlje, SDK izjavljuje da je skupštinskim atentatom poništeno dotadašnje državno uređenje u narodnoj svijesti, te da će se povesti odlučna borba za novo državno uređenje, koje će osigurati punu ravnopravnost svih individualiteta. Na kraju se pozivaju na suradnju sve političke stranke i grupe u prečanskim krajevima te seljački narod u Srbiji.
Pozivu SDK na suradnju odazvao se Hrvatski blok. Još potkraj srpnja 1928. Pavelić i Trumbić su se, svaki zasebno, sastali s ranjenim Radićem koji im je, kako su kasnije tvrdili, izrazio želju da pristupe zastupničkom klubu HSS-a. Trumbić i Pavelić su željeli prisustvovati sjednici zastupnika SDK 1. kolovoza 1928, ali im to nije bilo omogućeno. Radićevcima, a osobito Pribićeviću, nije bilo u interesu da na sjednici budu i predstavnici Hrvatskog bloka, čiji su pogledi na situaciju bili znatno radikalniji od stavova SDK. Postupak SDK pokazao se opravdanim. HFSS nije bio zadovoljan zaključcima SDK, tvrdeći da oni »nisu zadovoljili očekivanja u prvome redu hrvatske javnosti, koja je bez sumnje jednodušno tražila da SD Koalicija istakne određeno neodstupni zahtjev državne samostalnosti Hrvatske«. Ipak, 2. kolovoza 1928. na sjednici vodstva Hrvatskog bloka odlučeno je da Ante Trumbić i Ante Pavelić stupe u zajednički klub HSS-a, odazivajući se pozivu SDK iz treće točke rezolucije od 1. kolovoza 1928. HSS je prihvatio njihovu molbu i 3. kolovoza 1928. Trumbić i Pavelić su ušli u HSS-ov zastupnički klub. Hrvatski blok nije ušao izravno u SDK kao treća stranka, odnosno grupa, već neizravno preko zastupničkog kluba HSS-a. Isto tako, Blok je naglašavao da je u klub ušao na Radićev poziv, te da je posrednik oko toga bio August Košutić, a ne Pribićević. Ove ograde učinjene su zbog velikih ideoloških razlika između stranaka Bloka i SDS-a, te su se željela izbjeći tumačenja javnosti kako su i Blok i SDS odstupili od svojih ideoloških stajališta. To je bilo potrebno Paveliću u čijoj se stranci HSP-u pojavilo nezadovoljstvo, jer se Pavelićev pristup u klub HSS-a mogao tumačiti kao početak suradnje s Pribićevićem. Pavelić je, pak, obrazlagao svoj postupak mogućnošću uspješnijeg suzbijanja Pribićevićeva utjecaja na vodstvo HSS-a.
HPS se nije odazvao pozivu SDK na suradnju, već je i dalje ostao sa SLS-om u Jugoslavenskom klubu u Skupštini, a 27. srpnja 1928. predsjednik HPS-a Stjepan Barić ušao je kao ministar socijalne politike u vladu radikala, demokrata, SLS-a i JMO-a koju je sastavio predsjednik SLS-a Anton Korošec. Ovaj postupak pučkaša bio je od strane javnosti i drugih stranaka dočekan žestokim osudama. U jednom od takvih napada, u HSS-ovom listu Narodni val, ponovljene su optužbe o namjerama pučkaša da izvedu atentat na Radića, a kasnije se navodi slučaj nekog fratra Dragaša koji je, po Narodnom valu, na nekoj proslavi u Dalmaciji vikao »Živio Puniša Račić« i »Mi smo na vlasti. Naše je ministarstvo unutrašnjih poslova« (predsjednik vlade Korošec bio je istovremeno i ministar unutarnjih poslova, kao i u prethodnoj Vukićevićevoj vladi). Međutim, odluka o ulasku Stjepana Barića u Koroščevu vladu izazvala je i nezadovoljstvo u velikom dijelu članstva HPS-a, pojačano i padom ionako male popularnosti stranke u javnosti.
Skupštinski atentat i opću političku i državnu krizu, koja je nastala kao njegova posljedica, pokušala je iskoristiti KPJ. Povodom atentata i kasnije Radićeve smrti KPJ organizira proturežimske demonstracije i štrajkove. Javnosti se objavljuju i proglasi u kojima se osuđuje beogradski velikosrpski režim, koji je počeo ubijati »bez suda i presude svoje političke protivnike«, među kojima u parlamentu i samog Radića, »jer se počeo vraćati na staru politiku HRSS«. Radništvo je pozivano da »savezu sa seljaštvom i ugnjetenim nacijama« organizira obranu »protiv ove velikosrpske fašističke diktature«, a za »radničko-seljačku vladu«, za »samostalnu Hrvatsku« te za »federaciju samostalnih i nezavisnih radničko-seljačkih republika na Balkanu«. U listopadu 1928. održan je Četvrti kongres KPJ u Dresdenu (Njemačka). Na kongresu je zaključeno da velikosrpska buržoazija priprema uvođenje svoje otvorene diktature, što povećava krizu jedinstva države i vladajućeg sustava; da KPJ treba potpomagati borbu za stvaranje nacionalnih država Hrvatske, Slovenije, Makedonije i Crne Gore, stvaranjem revolucionarnog saveza radnika i seljaka, koji pruža izglede za konačno rješenje nacionalnog pitanja i za ostvarenje socijalističke revolucije te stvaranje federacije radničko-seljačkih republika na Balkanu.
Pojačano djelovanje KPJ dovodilo je SDK u nepriliku. Beogradski režim iskorištavao je djelovanje komunista, pokušavajući prikazati djelovanje SDK kao komunističko, odnosno tvrdeći da akcije SDK pomažu jačanju komunističkog pokreta. U tu svrhu su iskorištavani tzv. »bombaški proces« zagrebačkim komunistima na čelu s Josipom Brozom, te tvrdnje o pripremama komunističkog puča u Zagrebu. SDK je negirala takve optužbe, odbijajući bilo kakvu suradnju s KPJ, a pogotovo njezinu koncepciju revolucionarne akcije.
8. kolovoza 1928. od posljedica ranjavanja u Skupštini umro je osnivač i predsjednik HSS-a Stjepan Radić. Za vršitelja dužnosti, ali u praksi i stvarnog predsjednika stranke izabran je, 13. kolovoza 1928. na sjednici kluba zastupnika HSS-a, Vladko Maček. Imenovanje Mačeka za vršitelja dužnosti predsjednika stranke obrazloženo je zaključkom predsjedništva HSS-a da »Stjepan Radić, Bogom dani vođa hrvatskog naroda, svojom tjelesnom smrću nije prestao biti narodni vođa. Pošto je vodio hrvatski narod preko Hrvatske seljačke stranke, kojoj je bio predsjednikom od njezina osnutka, naravno je, da i nakon tjelesne smrti ostaje njezinim predsjednikom«. Prema statutu HSS-a, novog predsjednika trebao je izabrati Glavni odbor stranke, međutim, to nije učinjeno, što će Mačekovi protivnici htjeti iskoristiti kao argument za osporavanje legalnosti njegova izbora za predsjednika HSS-a.
Smrt Stjepana Radića i izbor Vladka Mačeka za predsjednika HSS-a postavili su pitanje daljnjeg opstanka SDK, čiji su raspad režimski krugovi otvoreno priželjkivali. Za Radićeva života su ideološke i programske razlike između HSS-a i SDS-a bile potisnute u drugi plan, što se vidjelo i u rezoluciji od 1. kolovoza 1928, čiju okosnicu čini zahtjev za preuređenjem države. Međutim, u rezoluciji su navedene samo osnovne konture novog uređenja bez konkretnog načina njegove provedbe. Tako je rezoluciju svaka stranka zasebno mogla tumačiti na svoj način, te je ona zapravo bila kompromis između različitih stajališta dviju stranaka. Nakon Radićeve smrti, HSS s Mačekom na čelu je radikalizirao svoja stajališta, tražeći »slobodnu Hrvatsku« u federalistički uređenoj jugoslavenskoj državi. To je, pak, zabrinulo dio članstva SDS-a, koje je strahovalo da je radikalizmom HSS-a ugroženo osnovno načelo SDS-a, ideja narodnog jedinstva.
Do prvih nesuglasica u SDK došlo je već polovicom kolovoza 1928. Tada je vodstvo HSS-a samo uputilo brzojav Interparlamentarnoj uniji u Berlin, kojim delegaciji beogradske Skupštine, u kojoj su pobijeni hrvatski zastupnici, osporava pravo da zastupa Hrvatsku i hrvatski narod. SDS je negodovao zbog ove samostalne akcije HSS-a. Samostalni istup HSS-a Maček je objašnjavao: HSS je zastupnik hrvatskog naroda, a SDK svih prečana. Prema tome su akti HSS-a akti hrvatskog naroda, a akti SDK i Hrvata i svih s Hrvatima povezanih Srba i Slovenaca. Maček se opravdavao i kratkoćom vremena da se sazove sjednica vodstva SDK prije upućivanja brzojava.
Drugi incident unutar SDK dogodio se potkraj listopada 1928. Tada je Ante Trumbić u dogovoru s Mačekom otputovao u inozemstvo (Beč, Pariz, London) s ciljem da tamošnje političke krugove upozna sa stanjem u Kraljevini SHS i zatraži pomoć u rješavanju hrvatskog pitanja. Pribićević je tada izjavio novinarima da o Trumbićevom putovanju ne zna ništa. Trumbić je tu izjavu shvatio kao »pucanj u leđa« kojim Pribićević šteti njegovoj misiji, a time bi daljnja koalicija sa SDS-om, po Trumbiću, postala »teret i šteta za hrvatsku stvar«. Maček je intervenirao izjavom da je Trumbićev put u najužoj vezi s akcijom SDK. Suština spora bila je u tome što je HSS želio dobiti podršku u inozemstvu dok je SDS smatrao da državna kriza ipak mora ostati unutarnje pitanje.
Trumbićeva misija nije imala uspjeha. Tijekom boravka u inozemstvu uspostavio je vezu s članovima Hrvatskog komiteta u Beču Ivanom Perčevićem i Stjepanom Sarkotićem, a izvještaje Mačeku u Hrvatsku slao je preko Pavelića.
Do razlaza HSS-a i SDS-a ipak nije došlo. Održanju SDK značajno je pridonio Pribićević. Zatečen radikalizacijom HSS-a nastojao je u što većoj mjeri akceptirati njegove zahtjeve i svesti ih u kolotečinu prihvatljivih rješenja koja neće ugroziti jedinstvo države. S druge strane on mora voditi računa o stanju i raspoloženjima u vlastitoj stranci, gdje mu kritičari zamjeraju previše tolerantan stav prema, po njima, radikalnim potezima HSS-a. Pribićević je takav svoj stav objašnjavao kao taktiku, potrebnu za osvajanje povjerenja hrvatskih masa, ali da to ne znači odstupanje od ideologije SDS-a. Ipak, može se reći da je, suradnjom s HSS-om i događajima koji su je pratili, započeo polagan proces transformacije Pribićevićevih političkih stavova. Maček, kome svakako nije bio u interesu razlaz sa SDS-om, odbacivao je takvu mogućnost, objašnjavajući da razlike između njega i Pribićevića dolaze stoga što on govori Hrvatima, a Pribićević Srbima.
SDK je odbijala dijalog sa srbijanskim strankama jer su olako prešle preko atentata u Skupštini nastavljanjem njezina rada i jer nisu bile spremne na reviziju ustava. U nemogućnosti izravnog kontakta suparničkih tabora, izlaz iz državne krize počeo se tražiti u intervenciji dvora. Od kraljeve intervencije SDK je očekivala da se pokrene aparat koji je ustavom određen za rješenje državne krize i to u formi revizije ustava. Međutim, i Maček i Pribićević imali su različite poglede na način i oblik kraljeve intervencije.
Pribićević vidi kraljevu intervenciju prije svega u inicijativi za raspuštanje Skupštine i raspisivanju izbora, nakon kojih bi se pokrenula revizija ustava. Moguće uvođenje diktature, pa makar ona donijela oktroirani ustav s prihvatljivim rješenjima za SDK, smatrao je neprihvatljivim i »opasnim eksperimentom«.
Mačekovo viđenje kraljeve intervencije bilo je drukčije. U razgovorima što ih je vodio s kraljevim pouzdanicima Tonijem Schlegelom i bivšim zajedničarom Matom Drinkovićem, koji su u Zagrebu pripremali teren za uvođenje kraljeve diktature, Maček je izrazio uvjerenje u nemogućnost rješenja krize parlamentarnim putem, pa su prema tome i izbori suvišni. Rješenje je vidio u uspostavi izvanparlamentarne, makar i diktatorske vlade, sastavljene od ljudi kraljeva povjerenja, koja bi provela preuređenje države. Maček je ovo rješenje smatrao poželjnim iz straha da, u sve napetijim prilikama, ne izgubi kontrolu nad situacijom, u kojoj bi se nametnuli ekstremniji, prije svega frankovački, elementi. Također je bio siguran da se u novom parlamentu neće moći okupiti takva većina koja bi prihvatila prijedloge SDK, te da bi srbijanske stranke sve učinile da to spriječe. Razgovori s Mačekom vođeni su, po Drinkovićevoj želji, bez Pribićevićeva znanja.
Nakon što je potkraj prosinca Koroščeva vlada dala ostavku, kralj Aleksandar je započeo uobičajene konzultacije o rješenju krize vlade, ali samo formalno jer se već odlučio za uvođenje svoje osobne diktature. U audijencijama 4. i 5. siječnja 1929. Maček je tražio potpunu promjenu državnog uređenja, uspostavljanjem državnih i kulturno-povijesnih teritorija s posebnim vladama i saborima, što znači uspostavu federativnog uređenja. Novo državno uređenje provela bi nepolitička vlada, koja bi imala kraljevo povjerenje. Pribićević je zahtijevao reviziju ustava, ali nije precizirao kakve bi promjene trebalo izvršiti. Time su se još jednom pokazale razlike između dva koalicijska partnera. Vladajuće stranke su odbile Mačekove prijedloge, što je kralj iskoristio da bi priopćio javnosti da nema mogućnosti ni za kakvo parlamentarno rješenje krize. 6. siječnja 1929. manifestom kralja Aleksandra ukinut je parlamentarni sustav i uvedena kraljeva osobna diktatura.
Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature, raspuštene su sve političke stranke, pa ta-ko i hrvatske, te im je zabranjeno svako javno političko djelovanje.

Literatura:

Ljubomir Antić, Hrvatska federalistička seljačka stranka, Radovi IHP, 15/1982.
Branislav Gligorijević, Parlament i političke stranke u Jugoslaviji 1919-1929, Beograd 1979.
Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1992.
Fikreta Jelić-Butić, Ustaše i NDH, Zagreb 1977.
Bogdan Krizman, Ante Pavelić i ustaše, Zagreb 1978.
Zvonimir Kulundžić, Atentat na Stjepana Radića, Zagreb 1967.
Zlatko Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva – Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb 1999.
Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, sv. 1, Zagreb 1993.

22.11.2007. u 07:44 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 21.11.2007.

Seljačko-demokratska koalicija

Nakon parlamentarnih izbora 11. rujna 1927. Stjepan Radić je inicirao stvaranje širokog bloka stranaka zasnovanog na obrani demokracije i ustavnosti. Taj Blok demokracije trebali su sačinjavati HSS, SDS, Demokratska stranka, Savez zemljoradnika i dio radikalskih disidenata. Blok je trebao predstavljati front protiv radikala s ciljem njihova rušenja s vlasti. S idejom o »zbližavanju demokracije« izašao je i Svetozar Pribićević, napuštajući dotadašnju politiku izolirane oporbe kojom se distancirao i od vladajućih i od oporbenih stranaka. U sklopu akcije stvaranja Bloka demokracije došlo je 4. listopada 1927. do izravnog susreta, do tada ljutih protivnika, Stjepana Radića i Svetozara Pribićevića. Do stvaranja Bloka demokracije nije došlo zbog unutarnjih nesuglasica u Demokratskoj stranci o kojoj je najviše ovisio uspjeh te akcije. Nakon neuspjeha u formiranju bloka HSS i SDS su nastavili razgovore, rezultat kojih je bilo stvaranje Seljačko-demokratske koalicije (SDK) 11. studenoga 1927. Po dogovoru, HSS i SDS u sklopu SDK zajednički djeluju u skupštini i izvan nje. Obje stranke su se obvezale da odvojeno neće sklapati nikakve posebne sporazume s drugim strankama, te da jedna bez druge neće ući ni u kakvu vladu. SDK može ući u vladu kao cjelina, ali samo u takvu koja bi osiguravala promjenu dotadašnjeg političkog sustava u smjeru demokracije, parlamentarizma i ravnopravnosti.
Stvaranje SDK bilo je veliko iznenađenje za tadašnju jugoslavensku političku javnost jer se radilo o povezivanju stranaka i vođa s potpuno oprečnim stajalištima. Stjepan Radić, zastupnik poštivanja nacionalnih individualnosti i nositelj koncepcije federalizma, koji će omogućiti ostvarenje hrvatskog nacionalnog programa, udružio se s najodlučnijim i najupornijim ideologom jugoslavenskog unitarizma i centralističkog uređenja države. Međutim, povezivao ih je otpor prema vladajućem radikalskom režimu koji je, ugrožavanjem temeljnih načela demokracije i parlamentarizma, onemogućavao ostvarenje njihovih političkih programa. Velikosrpski hegemonizam, koji je onemogućavao bilo kakav oblik ravnopravnosti i samostalnosti Hrvatske u jugoslavenskoj državi, te ugrožavao hrvatsku nacionalnu individualnost, a koji je Pribićeviću pomogao da stvori centralistički uređenu državu, sada je, po Pribićeviću, ugrožavao opstanak same te države. Isto tako, Pribićević je spoznao da njegova dotadašnja politika suradnje s radikalima nije dovela do stvaranja jedinstvene jugoslavenske nacije, već je ojačala i učvrstila velikosrpsku prevlast. Na povezivanje s Radićem Pribićevića je poticala i činjenica da je vlada u Beogradu ugrožavala politički i gospodarski prečanske krajeve u cjelini, dakle, uz Hrvate i Srbe u Hrvatskoj, čiji je on zapravo bio predstavnik. Takva politika koja je ostvarivala interese samo jednog dijela države, tj. Srbije, bila je Pribićeviću, kao uvjerenom Jugoslavenu, neprihvatljiva.
Prioritet politike SDK bilo je uvođenje demokratskog sustava, reforma uprave i državne administracije te čišćenje državnog aparata od korumpiranih i strančarskih elemenata. Prednost je, dakle, dana demokratskim i etičkim načelima pred državnopravnim. Na taj su način krupne ideološke razlike između HSS-a i SDS-a oko kojih su vođene dugogodišnje međusobne bespoštedne borbe vješto zaobiđene i prešućene. Zapravo, budući da je Radić 1925. priznao tadašnje državnopravno stanje za koje se zalagao Pribićević, makar i samo taktički s ciljem da ga kasnije promijeni, Pribićević je sebi mogao priuštiti savez s čovjekom oprečnih stajališta, kao što je to učinio 1918. s Pašićem koji je isto imao Pribićeviću oprečna stajališta. Radić je, pak, savezom s Pribićevićem otklanjao sa sebe biljeg separatizma i antidržavnosti. Osim toga, i on je imao iskustvo suradnje s Pašićem kao pobornikom suprotnih političkih koncepcija, pa ovaj novi korak i nije trebao biti preveliko iznenađenje. Radić je pokazivao spremnost za sporazum sa SDS-om nekoliko mjeseci ranije, te je uskoro dogovorena koalicija dviju stranaka u skupštini Primorsko-krajiške oblasti.
Stvaranje SDK nije bilo dočekano s odobravanjem od strane drugih stranaka. Predosjećajući moguće povezivanje HSS-a i SDS-a, HFSS je, želeći to spriječiti, preko svojih novina nudio suradnju SDS-u. Ne očekujući stvarno sklapanje dogovora sa SDS-om, federalisti su željeli odvratiti Pribićevića od sporazumijevanja s Radićem i obratno. Povezivanje HSS-a i SDS-a nije im odgovaralo jer su na taj način gubili inicijativu za stvaranje prečanskog fronta. Isto tako, suradnja s Pribićevićem jačala je Radića, te od HSS-a i SDS-a stvarala političku snagu pored koje druge stranke u Hrvatskoj nemaju nikakve šanse. Nakon stvaranja SDK, federalisti napadaju Radića zbog nedosljednosti jer se udružio s donedavno svojim najvećim protivnikom. S druge strane, iako je načelno mogao podržati borbu SDK protiv srbijanske hegemonije, HFSS je smatrao da SDK nema konkretan politički program kojim bi ostvario svoj cilj. Taj bi se program trebao temeljiti, naravno, na federalističkim načelima.
Negativan stav prema SDK zauzeo je i HFSS-ov politički partner HSP. Za prečanski front koji stvaraju Radić i Pribićević preko SDK Ante Pavelić je rekao da je »običan švindl (prijevara)« kao i Narodno vijeće 1918., te bi umjesto njega trebao postojati hrvatski front. Stanje u državi SHS ne može se popraviti »ljupkim riječima« (aluzija na Radićevu politiku sporazuma).
Hrvatska pučka stranka ocijenila je SDK kao »konkubinat ili priležništvo«. Radićev položaj u SDK ocijenjen je kao nepovoljan u odnosu na Pribićevića (»zloduh za hrvatski narod i njegove interese«). Kako su u SDK obje stranke bile ravnopravne, a SDS je u Skupštini imao tri puta manje zastupnika od HSS-a, pučkaši su se rugali Radiću da je Pribićević »bolja polovica« jer da »njegov jedan poslanik vrijedi za 3 radićevca, a prema tome on sam vrijedi za 3 Radića«.
Beogradska vlada, uz pomoć dvora, pokušavala je razbiti SDK, pozivajući Radića da HSS uđe u vladu bez SDS-a. Međutim, Radić je te ponude kategorički odbijao, prijeteći da će, ukoliko režim i dalje bude pokušavao razbiti SDK, HSS i SDS »za čas stvoriti jednu stranku, jer smo mi u stvari jedna stranka«. Radikali su, kao protutežu SDK, pokrenuli osnivanje Hrvatske narodne stranke, čiju bi jezgru činili hrvatski industrijalci, trgovci i novčari te nekoliko disidenata HSS-a. Tu akciju onemogućio je Ante Trumbić s kojim su hrvatski gospodarstvenici oko Vladimira Arka bili povezani. Trumbić je shvatio da je ta akcija usmjerena protiv njegova konkurenta Radića, ali nije želio omogućiti režimu u Beogradu da ga uništi budući da njegov HFSS ne bi od toga imao nikakve koristi. Ni drugi pokušaji razbijanja SDK nisu dali rezultate.
Tijekom krize vlade u veljači 1928. kralj Aleksandar je povjerio Radiću mandat za formiranje koncentracijske vlade. Radić nije uspio formirati vladu zbog opstrukcije radikala. Zapravo, kralj je i računao na Radićev neuspjeh, želeći stalnim krizama vlade kompromitirati parlamentarizam. Nakon toga, Radić je predložio kralju da vladu formira osoba izvan parlamenta, pa makar to bio i jedan general. Radić je vjerovao da bi se na taj način onemogućio utjecaj srbijanskih stranaka na državnu administraciju, odnosno depolitizirao državni aparat koji se nalazio u njihovim rukama. Radićev prijedlog je izazvao negodovanje ostalih stranaka. Zastupnik HSP-a, odnosno Hrvatskog bloka, u Skupštini Ante Pavelić ocijenio je Radićev prijedlog o generalskoj vladi kao »sramotu za hrvatski narod«, ali da je pored ovakve uprave »bolje i da vrag dođe nego da je ovo«. Radikali i demokrati ocijenili su zahtjev SDK za generalskom vladom kao »atak na parlamentarizam«, te da žele izvanparlamentarnim putem doći na vlast. Takvom ocjenom željeli su sebe predstaviti kao branitelje načela parlamentarizma od SDK, koji se dotada zalagao za očuvanje tih načela. Ovakav razvoj događaja odgovarao je upravo onim snagama koje su se zalagale za diktaturu. Kriza vlade okončana je potkraj veljače 1928. obnovom vlade Velje Vukićevića, u kojoj su pored radikala sudjelovali demokrati oko Vojislava Marinkovića, SLS i JMO.
SDK je djelovala organizirajući javne skupove i oštro istupajući u Skupštini. Boreći se protiv velikosrpskog hegemonizma, SDK je zahtijevala ravnopravnost i jednakost svih dijelova države u zakonodavnom i financijskom smislu, poštivanje ustava i osnovnih demokratskih načela. HSS se nakon povratka u oporbu vratio na koncepciju složene države, ali je pri sklapanju saveza s SDS-om to pitanje zaobiđeno, te u prvim mjesecima postojanja SDK vodi političku borbu pozivajući se na ustav. Međutim, postajući sve svjesniji biti srbijanske politike, sredinom veljače 1928. Pribićević govori o povećanju teritorija oblasti s proširenom autonomijom, koja bi se mogla regulirati i revizijom ustava. Ovu Pribićevićevu ideju Radić je konkretizirao rekavši da Hrvatska, Slavonija i Dalmacija moraju biti jedna oblast, a cijela država imala bi tri do četiri oblasti. Tako je SDK ponovno postavila pitanje državnog uređenja. SDK oštro napada vladu, optužujući pojedine ministre, kako za nedemokratske metode, tako i za korupciju. Ponovno postavljanje pitanja o državnom uređenju i napadi SDK na vladu pojačavali su opću političku napetost u zemlji.

Literatura:

Ljubomir Antić, Hrvatska federalistička seljačka stranka, Radovi IHP, 15/1982.
Branislav Gligorijević, Parlament i političke stranke u Jugoslaviji 1919-1929, Beograd 1979.
Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1992.
Zlatko Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva – Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb 1999.
Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, sv. 1, Zagreb 1993.

21.11.2007. u 07:43 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 20.11.2007.

Izbori 1925. i Radićev sporazum s radikalima

Primjena Obznane na HRSS i hapšenje stranačkog vodstva dovela je u pitanje sudjelovanje te stranke na parlamentarnim izborima 8. veljače 1925. Postojala je mogućnost da P-P vlada zabrani HRSS-u postavljanje svojih kandidatskih lista. Međutim, vjerujući da su poduzete mjere dovoljne i da će zbog njih HRSS izboriti loš rezultat, te bojeći se da bi radikalnije mjere u javnosti stvorile dojam o slabosti vlade i strahu od izbornog poraza vladajućih stranaka, vlada je dopustila izlazak HRSS-a na izbore. Povjesničar Branislav Gligorijević navodi da vlada nije ni imala zakonske mogućnosti zabraniti kandidatske liste HRSS-a. Tek nakon izbora, prilikom verifikacije u Skupštini, mogli su biti poništeni mandati zastupnika koji su bili oglašeni kao komunisti.
Dok se još nije znalo hoće li HRSS-u biti dopušteno da istakne svoje kandidate, HRSS je predložio zajedničarima, ukoliko HRSS ne bi mogao izaći na izbore, da HZ postavi svoje izborne liste, a biračima HRSS-a bilo bi preporučeno da glasuju za liste HZ-a. Do toga je došlo u tri izborna okruga u kojima su odbijene liste HRSS-a. U ostalim izbornim okruzima zajedničari nisu postavili samostalne liste, već je nekoliko njihovih istaknutih članova (Trumbić, Lorković i dr.) bilo kandidirano na listama HRSS-a, a drugdje su preporučili svojim pristašama da glasuju za HRSS.
Izbornu suradnju HRSS-u nudila je NRPJ, odnosno KPJ (NRPJ kao legalna organizacija KPJ je, zapravo, već bila zabranjena odlukom P-P vlade 12. srpnja 1924). Komunisti su predlagali zajedničko istupanje na izborima pod imenom Radničko-seljački republikanski blok. Temelj suradnje bila bi borba za puno priznanje prava na državnu samostalnost i slobodu svih potlačenih naroda Jugoslavije, za stvaranje neovisnih republika Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i za slobodu Albanaca, te ostvarenje »radničko-seljačke republikanske vlasti«. HRSS je odbijao ponude NRPJ, suprotstavljajući svoj pacifizam komunističkom »pokolju i revoluciji« te optužujući komuniste da žele iskoristiti seljaštvo kao oruđe »radničke diktature«. Zahtjev za stvaranje navedenih neovisnih republika HRSS je smatrao provokativnim materijalom za državnog odvjetnika protiv HRSS-a. NRPJ je optužila vodstvo HRSS-a da se, odbijajući savez radnika i seljaka, »teško ogriješilo« o interese hrvatskog seljaštva, radništva i seljaštva svih naroda Jugoslavije te o osnovna načela Seljačke internacionale, čiji je član. Zato je NRPJ pozvala hrvatsko seljaštvo i organizacije HRSS-a da neovisno od vodstva stranke osnuju »republikanski savez radnika i seljaka« sa NRPJ i glasuju za njegove liste. Ipak, nakon što u mnogim izbornim okruzima nije uspjela istaknuti liste Radničko-seljačkog bloka, CK KPJ je pozvao svoje članove da tamo gdje u Hrvatskoj, BIH i Vojvodini nisu istaknute te liste glasuju za HRSS. Time bi dokazali kako KPJ iskreno želi pomoći siromašnim hrvatskim seljacima u borbi za socijalno i nacionalno oslobođenje u okviru »nezavisne Hrvatske republike«. Međutim, dio članstva u Hrvatskoj se usprotivio odluci CK KPJ o glasovanju za jednu građansku »buržoasku« stranku te je bojkotirao izbore.
S druge strane, radikali su pokušavali oslabiti HRSS pomoću novih stranačkih kombinacija. Još prije primjene Obznane na HRSS odvojila se grupa skupštinskih zastupnika te stranke na čelu s Vinkom Lovrekovićem s namjerom osnivanja nove stranke. Vodeću ulogu u toj stranci, uz Lovrekovića, imali bi, prema pisanju tadašnjeg tiska, ministri u P-P vladi Đuro Šurmin i Mate Drinković. Međutim, do osnivanja te stranke nije došlo. Umjesto nje, Đuro Šurmin je sam potkraj prosinca 1924. i početkom siječnja 1925. osnovao Hrvatsku narodnu stranku. Ta stranka se izjašnjavala za monarhističko uređenje države, ali za hrvatsku nacionalnu individualnost, naglašavajući pravo samostalne odluke hrvatskog naroda, koja bi došla do izražaja prilikom revizije ustava. Iako je Šurmin vjerojatno u to sam vjerovao, mogućnost revizije ustava bila je nerealna. Ova nova stranka trebala je Pašiću da od Radića odvuče dio pristaša, prvenstveno u gradovima. Zbog toga je u programu i spomenuta moguća, ali s Pašićeve strane i ne namjeravana revizija ustava. Šurmin je s ovom strankom želio stvoriti protutežu Pribićeviću, a to isto želio je i Nikola Pašić. Iz tih razloga, u predizbornoj kampanji, osim što kritizira Radićevu politiku, Hrvatska narodna stranka oštro napada i Pribićevića, vjerujući da će tako privući više hrvatskih birača. Međutim, izborni rezultat za Šurminovu stranku bio je porazan i ona se, nakon Radićeva zaokreta kada Pašiću više nije bila potrebna, neprimjetno ugasila.
Radikali su pokušali iskoristiti i frankovce s kojima su već prije bili povezani. Frankovci su, kako su tvrdili njihovi protivnici, dobivali od radikala velika financijska sredstva za svoje novine i predizbornu kampanju. Biračima su predstavljali HSP kao »najstariju« i »najčistiju« hrvatsku stranku, s kojom će najbolje ostvariti svoja »narodna i državna prava i slobodu«, te istovremeno dokazati zapadnoeuropskim silama da ne rade, kao Radić, za interese Moskve.
I Hrvatska pučka stranka je željela iskoristiti težak položaj HRSS-a kako bi privukla njegove birače. Za razliku od frankovaca, HPS je izbjegavao otvoreno kritizirati Radića, već ga je načelno branio, napadajući P-P vladu zbog nasilja nad HRSS-om, vjerujući da će se tako bolje afirmirati među Radićevim pristašama.
Izbori nisu prošli onako kako je P-P vlada priželjkivala. Radikali i Pribićevićev SDS, udruženi u Nacionalni blok, osvojili su 164 mandata (radikali 143, SDS 21), nasuprot oporbi koja je osvojila 151 mandat. Dakle, vladine stranke, i pored pritiska i terora, nisu osvojile takvu većinu s kojom bi bile sigurne na vlasti. HRSS, koji je od svih oporbenih stranaka bio izložen najvećem teroru, dobio je još više glasova nego na prethodnim izborima i 67 mandata. Od toga su 6 dobili zajedničari: Ante Trumbić, Ivan Lorković, Albert Bazala, Ladislav Polić, Milovan Žanić i Ivan Krajač. Ostale hrvatske stranke nisu osvojile nijedan mandat. Nasuprot vladinom Nacionalnom bloku stvoren je Blok narodnog sporazuma i seljačke demokracije, koji su sačinjavali DS, HRSS, SLS i JMO. U svom programu Blok se izjašnjavao za poštivanje demokratskih sloboda, za uređenje države prema narodnom sporazumu na načelima ravnopravnosti Srba, Hrvata i Slovenaca, te za parlamentarnu monarhiju engleskog tipa s razvijenom demokratskom samoupravom od općina do parlamenta, isključivši diktaturu svake vrste. Prihvaćanje ovakvog programa Bloka, u kome se prihvaća monarhija, a federacija zamjenjuje lokalnim i pokrajinskim samoupravama, od strane HRSS-a bila je svojevrsna najava skorog Radićeva zaokreta. Povjesničar Josip Horvat navodi kako je Blok služio Radiću kao »jedna etapa za programsku evoluciju i kao rezervni parlamentarni položaj« jer je u isto vrijeme pregovarao s radikalima.
Vidjevši da taktika represije prema HRSS-u nije dala rezultate, kralj Aleksandar se odlučio na pokušaj dogovora s Radićem. Radić, pak, shvativši da sa svojom dotadašnjom taktikom nije ništa postigao, a da ga boravak u zatvoru može na duže vrijeme politički onemogućiti, pristao je na pregovore. Rezultat tih prvih Radićevih kontakata s kraljevim izaslanicima bila je izjava od 27. ožujka 1925. koju je u Narodnoj skupštini, u ime Stjepana Radića, dao njegov nećak Pavle Radić. Tom izjavom je HRSS priznao dinastiju Karađorđevića, a političko stanje stvoreno Vidovdanskim ustavom kao realno stanje, koje bi se izmijenilo njegovom revizijom na načelima sporazuma Srba, Hrvata i Slovenaca.
Radićevo priznanje monarhije i Vidovdanskog ustava bilo je veliko iznenađenje, kako za javnost, tako i za političke stranke. Hrvatska zajednica je izražavala svoje iznenađenje, ostavljajući dojam kako je Radić to učinio sam na svoju ruku, ne obavještavajući ih kao ni svoju vlastitu stranku. Međutim, Ante Trumbić je kao Radićev branitelj stalno bio u kontaktu s njim u zatvoru, pa je bio upućen u Radićeve namjere. Povjesničar Zvonimir Kulundžić navodi kako je sam Trumbić po želji kralja Aleksandra utjecao na Radićevu odluku. Kasnije je Radić tvrdio da je Trumbić znao za pripremanje izjave od 27. ožujka 1925. i sam sudjelovao u njezinoj izradi. To potvrđuje Trumbićeva rečenica na margini njegova primjerka te izjave u kojoj navodi kako je Radić njemu diktirao tu izjavu pred sucem istražiteljem. Na izjavu Pavla Radića zajedničari reagiraju prilično suzdržano bez nekoga određenog stava, ali s pomalo vidljivim znakovima neslaganja. Razloga takvoj suzdržanosti bilo je više. Prema jednoj kombinaciji, u prijelaznom razdoblju do konačnog sporazuma radikala i radićevaca, zajedničari bi u vladi zauzeli nekoliko ministarskih mjesta. Međutim, kako nisu mogli biti sigurni u ishod pregovora radićevaca i radikala, te se ne želeći kompromitirati privremenom kolaboracijom s režimom, zajedničari su to odbili, nadajući se ipak možda nekoj povoljnijoj kombinaciji. Takvom stavu vodila ih je i misao, da u slučaju sporazuma Radića s radikalima, oni Radiću više neće biti potrebni, te da će nakon toga biti potisnuti u političku pozadinu. Drugi razlog je bila činjenica da su tek prije nekoliko mjeseci prihvatili republikanstvo dok je Radić sada priznao monarhiju i Vidovdanski ustav. Ovako nagli povratak na monarhizam, kao i napuštanje federalizma, bili bi za njih prilično nezgodni jer bi time pokazali da su ovisni o Radiću te da nemaju vlastitog identiteta. Zbog toga je Trumbić pokušavao odvratiti Radića od sporazuma s radikalima, što je Radić, pak, tumačio kao želju zajedničara da on bude osuđen, kako bi oni imali slobodu akcije.
U sličnoj poziciji kao i zajedničari našli su se koalicijski partneri radikala u vladi Pribićevićevi samostalni demokrati. Radićev zaokret SDS je mogao smatrati velikim uspjehom svoje politike. Međutim, sada se pojavila mogućnost da sporazumom radićevaca i radikala budu potisnuti s vlasti u oporbu. Iz tih, kao i iz načelnih razloga, SDS je želio da ne dođe do takvog sporazuma, pa je i sam tome pokušavao pridonijeti.
Radićevo priznanje monarhije i Vidovdanskog ustava KPJ je ocijenila kao »kapitulaciju i izdaju«. HRSS je optužen da se odrekao svih glavnih osnova svoje ideologije, Seljačke internacionale, seljačkog i republikanskog programa, borbe za pravo narodnog samoopredjeljenja i nezavisnu Hrvatsku, kao i borbe protiv monarhije, militarizma i hegemonije srpske buržoazije, »upregnuvši se tako u kola klasnog i nacionalnog ugnjetavanja«.
Nakon izjave Pavla Radića započelo je razdoblje pregovora između radikala i Radićeve stranke, sada pod novim imenom Hrvatska seljačka stranka (HSS). Pri tome je HSS i dalje bio izložen pritisku režima. Vodstvo HSS-a i dalje je držano u zatvoru, a Pašić je 29. travnja 1925. obnovio koalicijsku vladu radikala i SDS-a. To je Pašiću služilo kao pritisak na HSS jer je tako mogao manevrirati s udaljavanjem Pribićevića iz vlade, tjerajući tako HSS na dalje ustupke, osobito u pitanju revizije ustava, na što ni kralj nije pristajao. Drugo sredstvo pritiska bila je verifikacija zastupničkih mandata HSS-a. Odlukom Narodne skupštine poništeno je 6 mandata vodstva HSS-a (Radića, Mačeka i dr.) kao pripadnicima Seljačke i Treće internacionale. Za dio zastupnika odlučeno je da Anketni odbor utvrdi njihov odnos prema odluci vodstva da stranka pristupi Seljačkoj internacionali, na temelju čega bi se njihovi mandati verificirali ili poništili. Preostalim zastupnicima, među njima i zajedničarima, mandati su verificirani. Nakon što je Anketni odbor obavio svoj posao, Skupština je verificirala i preostale mandate HSS-a osim već prije poništenih mandata vodstva. Protiv verifikacije bio je samo SDS, koji je poništavanjem mandata želio onemogućiti povezivanje HSS-a i radikala.
U isto vrijeme intenziviraju se kontakti između radikala i frankovaca. Tijekom ožujka i travnja 1925. vode se pregovori o raspuštanju HSP-a i njegovom pristupanju u Radikalnu stranku ili stvaranju posebne Hrvatske radikalne stranke, koja bi usko surađivala s Pašićevom Radikalnom strankom. HSP je, također, predlagao da se, povodom tisućite godišnjice hrvatskog kraljevstva, kralj Aleksandar okruni hrvatskom krunom. Tako bi frankovci priznali monarhiju, jedinstvo države i Vidovdanski ustav. Srpska, hrvatska i slovenska radikalna stranka surađivale bi na osnovi svojih nacionalnih programa, prihvaćajući jugoslavenstvo kao geografski pojam. Frankovci su tako željeli iskoristi trenutno težak položaj HSS-a i izvući neke koristi za sebe, odnosno dobiti vlast u Hrvatskoj. Radikali su, pak, željeli što više oslabiti hrvatski pokret, povezujući se s njegovim najekstremnijim dijelom te iskorištavajući njihov antagonizam prema HSS-u. Nakon sporazuma radikala s HSS-om razgovori između frankovaca i radikala su prekinuti, pa od dogovora nije bilo ništa. Kada su pregovori HSP-a s Radikalnom strankom postali poznati javnosti frankovci su ih prvo potvrdili, tvrdeći da je to posve normalno, budući da to čine i njihovi protivnici radićevci i zajedničari koji su »izdali hrvatstvo«, zbog čega se frankovci moraju osloniti na radikale da bi »spriječili izdaju Hrvatske od strane drugih stranaka«. Kasnije, kada su pregovori s radikalima propali, HSP je poricao da je bilo službenih pregovora s radikalima, prikazujući ih kao privatne akcije pojedinih članova stranke. Tvrdnje kako je HSP pregovarao s radikalima objašnjavane su kao podmetanja HSS-a i HZ-a, s ciljem da skrenu sa sebe nezadovoljstvo javnosti zbog Radićeva priznanja monarhije i Vidovdanskog ustava.
2. srpnja 1925. započeli su službeni pregovori između Radikalne stranke i HSS-a, čiji je glavni pregovarač bio Pavle Radić. On nije obavještavao ostale zastupnike o tijeku i rezultatima pregovora, zbog čega je došlo do sukoba sa zajedničarima. Kad je 14. srpnja 1925. potpisan sporazum s radikalima, oni su sa zastupnikom HSS-a Matom Jagatićem glasovali protiv sporazuma i povjerenja Stjepanu Radiću za novu politiku, zbog čega ih je Pavle Radić isključio iz zastupničkog Hrvatskog seljačkog kluba.
18. srpnja 1925. formirana je radikalsko-radićevska vlada (R-R vlada) u kojoj je HSS imao četiri ministra i tri državna podsekretara. U njoj je Stjepan Radić u studenom iste godine zauzeo mjesto ministra prosvjete. Formiranjem R-R vlade prestao je postojati Blok narodnog sporazuma i seljačke demokracije, a radikali su raskinuli koaliciju sa SDS-om koji je od tada neprestano u oporbi.
Reakcije drugih hrvatskih stranaka bile su isključivo negativne. 9. kolovoza 1925. zastupnici Hrvatske zajednice s još nekoliko nezadovoljnih zastupnika HSS-a objavili su deklaraciju kojom su izrazili svoj stav o novoj politici HSS-a. U njoj su, retrospektivno prikazavši događaje od 1918. do 1925, osudili vodstvo HSS-a zbog prihvaćanja Vidovdanskog ustava i njime stvorenog stanja, protiv »jasno izražene volje naroda hrvatskoga«. Time su, po njima, napušteni svi zahtjevi koje je hrvatski narod postavio »kao izraz svojega narodnog suvereniteta i političke individualnosti«. Radiću je prigovoreno da se ponašao »diktatorski« jer se s radikalima sporazumijevao sam bez odobrenja i ovlaštenja Hrvatskog seljačkog kluba. Priznanjem Vidovdanskog ustava, a time i centralizma, po potpisnicima deklaracije, nije zapravo sklopljen nikakav sporazum. Vodstvo HSS-a jednostavno je napustilo hrvatski nacionalni program i prihvatilo program i politiku Pašića i Pribićevića.
Na isti način reagirala je i Hrvatska pučka stranka. Sporazum HSS-a s radikalima nazvala je »sramotnom kapitulacijom«, kojom su se radićevci »za uvijek odrekli svake revizije ustava«. Kako je cinično konstatirano, sada Stjepan Radić »Pašiću samo zamijenjuje Sv. Pribićevića«.
Do nezadovoljstva sporazumom s radikalima došlo je i u samome HSS-u. Radić disidente isključuje iz stranke, te se oni pokušavaju samostalno politički organizirati na bazi otpora novoj politici HSS-a. U listopadu 1925. petorica parlamentarnih zastupnika, na čelu sa Stjepanom Bućom, osnovali su novu stranku pod nazivom Hrvatski seljački republikanski savez (HSRS), s ciljem okupljanja pristaša HSS-a na starom programu. Organizacije HSS-a pozvane su da izaberu nova vodstva koja će nastaviti »legalnu borbu za narodno i seljačko oslobođenje«, kako su to birači izrazili na posljednjim izborima. Odmah nakon osnivanja HSRS se odlučio za suradnju s Hrvatskom strankom prava. HSRS i HSP zaključili su politički savez pod nazivom Hrvatski blok, s ciljem borbe za otklanjanje, po njima, štetnih posljedica Radićeva zaokreta. Programska platforma Bloka bila je »samoodređenje hrvatskog naroda, potpuni hrvatski narodni i državni suverenitet«, uz konfederativno uređenje države.
Hrvatska zajednica s nekim disidentima HSS-a (Mato Jagatić, Stjepan Uroić i dr.) pokrenula je osnivanje nove stranke. Prvi korak bila je konferencija u Splitu 13. rujna 1925. na kojoj je osnovan Hrvatski narodni federalistički savez, da bi 11. siječnja 1926. u Zagrebu, usvajanjem programa i statuta, bila osnovana Hrvatska federalistička seljačka stranka (HFSS). Za predsjednika je izabran Ivan Lorković, a važniji članovi Predsjedništva bili su Ante Trumbić, Ante Bazala, Mato Jagatić i Stjepan Uroić. U svome programu HFSS se zalaže za federalističko uređenje jugoslavenske države. Programski se federalisti ne izjašnjavaju o obliku vladavine, ali u praksi prihvaćaju monarhiju. Praktično djelovanje HFSS-a svodi se na oštru kritiku nove Radićeve politike koju naziva izdajničkom. Radić federalistima ne ostaje dužan, već traži od njih da vrate skupštinske mandate, koje su dobili na njegovim izbornim listama i glasovima njegovih pristaša. Oni su to odbili tvrdeći da oni nastavljaju politiku za koju su dobili povjerenje birača, za razliku od Radića koji je to povjerenje izigrao. Upravo on ne vodi politiku za koju je izabran.
Kao i HZ, i KPJ pokušava uspostaviti suradnju s disidentima HSS-a. No, dok HZ s njima stvara novu stranku (HFSS) protiv HSS-a, KPJ želi spriječiti razbijanje HSS-a jer bi to odgovaralo velikosrpskim hegemonistima. Umjesto toga, KPJ nastoji utjecati na Bućov HSRS i grupu oko Stjepana Uroića da se vrate u HSS i ojačaju struje koje bi natjerale Radića da se vrati starom programu. Međutim, ti pokušaji nisu dali rezultate. Kako je naprijed navedeno, Uroić je s HZ-om osnovao HFSS, a HSRS je s HSP-om stvorio Hrvatski blok.
Previranja u HSS-u su se nastavila, ali u drugom pravcu. Nakon nekoliko mjeseci sudjelovanja u vladi, Radić je sve nezadovoljniji jer radikali ne ispunjavaju svoje obveze iz sporazuma. Dolazi do krize u odnosima HSS-a i Radikalne stranke, zbog čega se neprestano mijenja sastav vlade, iz koje odlaze i Pašić i Radić. Stalnim izazivanjem vladinih kriza Radić želi stvoriti situaciju koja će dovesti do novih izbora. Vjerovao je da će na njima učvrstiti pozicije HSS-a i tako biti jači u odnosu na Radikalnu stranku, koja je uzdrmana unutarnjim trzavicama. Ovakvom Radićevom politikom bila je nezadovoljna grupa zastupnika HSS-a na čelu s Nikolom Nikićem, povezana s dvorom i radikalima te željna važnije uloge u državnoj politici. Do prvog odvajanja te grupe u poseban zastupnički klub došlo je polovicom travnja 1926. kada su Nikola Nikić i Benjamin Šuperina, usprkos Radićevoj odluci da HSS istupi iz vlade, ostali u vladi kao ministri. Ponovnim ulaskom HSS-a u vladu Nikićeva grupa se vratila u Hrvatski seljački klub. Do definitivnog razlaza došlo je u srpnju 1926. kada je Nikićeva grupa isključena iz Hrvatskog seljačkog kluba, a ona je tada ponovno osnovala svoj vlastiti zastupnički klub (Klub Hrvatske seljačke stranke).
Prema instrukcijama kralja Aleksandra, Nikić je stupio u razgovore s Trumbićem o mogućoj fuziji njegova parlamentarnog kluba s HFSS-om na osnovi federalističkog programa, ublaženog zahtjevom za samoupravama. Ta hrvatska formacija kojoj bi, po predviđanju Nikića, prišao dio zastupnika HSS-a na čelu s Nikolom Preccom, zamijenila bi na vlasti HSS. Trumbić je prijedlog odbio jer se od njega tražilo da se HFSS odrekne programa koji je svojim nedavnim osnivanjem tek prihvatio, bez garancija da bi se moguća revizija ustava stvarno provela. Osim toga, Trumbić se bojao da bi se takvom suradnjom negova stranka samo kompromitirala i propala na slijedećim izborima. Nikićevom ostavkom na ministarski položaj u listopadu 1926., kojom je Radić uvjetovao opstanak koalicije i sporazuma s radikalima, dogovori Nikića i Trumbića prestaju.
28. siječnja 1927. HSS je raskinuo koaliciju s Radikalnom strankom i istupio iz vlade. Povod su bila nasilja i zloupotrebe radikala na oblasnim izborima protiv oporbe, ali i HSS-a. Na tim izborima HSS je potvrdio svoju dominaciju, potpuno porazivši svoje protivnike. Tako se HSS ponovno našao u oporbi.
Nakon raspada R-R koalicije federalisti opet ulaze u političke kombinacije. U prvom pokušaju uključivanja HFSS-a u vladu, u veljači 1927, posrednici između radikala i federalista bili su Nikola Nikić i Matko Laginja. Ponovni pokušaji učinjeni su u travnju i ljeti iste godine, ali bez rezultata, iz istih razloga kao i prije.
19. lipnja 1927. HFSS je pristupio Hrvatskom bloku u koji su već bili udruženi HSP i HSRS. Cilj Bloka bilo je ostvarenje »hrvatske državne samostalnosti« na temelju »hrvatskog državnog prava«. Prepreka ostvarenju toga cilja bili su, po njima, centralistički Vidovdanski ustav i Stjepan Radić kao jedini hrvatski predstavnik »takovog ustava i na njemu osnovanoga centralizma«. Program Bloka temeljio se više na načelima pravaštva, pa iako u programu stoji da »stranke pridržavaju svoj stranački program« te da »jedna stranka ne smije pobijati drugu«, mogao se stvoriti dojam da je Blok jezgro nove jedinstvene stranke na pravaškim osnovama. U prilog tome govori i odluka da nove stranačke organizacije na terenu budu zajedničke pod imenom Hrvatski blok. Blok je u svoje redove želio uključiti i HPS, ali bez rezultata. Dok su druge stranke zamišljale Blok kao trajnu političku grupaciju, čije bi članice surađivale u svim oblicima političkog djelovanja (parlamentarnim i izvanparlamentarnim), HPS je želio samo trenutnu izbornu suradnju, želeći sebi ostaviti slobodu političke akcije.
Za 11. rujna 1927. bili su raspisani novi parlamentarni izbori, od kojih su sve stranke mnogo očekivale. HSS je očekivao da će na njima, ne samo očuvati, već i značajno ojačati svoje pozicije. Ovoga puta Radić pokušava proširiti seljački pokret izvan hrvatskog etničkog prostora u sve dijelove Kraljevine SHS. Pri tome pokušava uspostaviti suradnju s drugim strankama izvan Hrvatske, ali mu je to uspjelo samo s Crnogorskim federalistima. Isto tako, pokušao je u Srbiji i Makedoniji postaviti svoje izborne liste, pod imenom Narodne seljačke stranke, u čemu nije imao gotovo nikakvog uspjeha. Kako bi ostvario svoje namjere, HSS je vodio drukčiju predizbornu kampanju od prijašnjih. Radić napada beogradski vladajući režim, ali ovoga puta ne traži poštivanje hrvatske državnosti i nacionalnog suvereniteta, već traži čuvanje ustavnog stanja koje taj režim krši. Također, umjesto republikanstva brani instituciju monarhije. Ovakvom kampanjom Radić i dalje uvjerava hrvatske birače kako je njegov zaokret 1925. godine, iako bez rezultata, bio ispravan. S druge strane, na ovaj način pokušava pridobiti srpsko seljaštvo koje je još uvijek privrženo monarhiji.
HSS-u protivničke stranke, osobito one okupljene u Hrvatski blok i HPS, očekivale su priljev hrvatskih glasova zbog nezadovoljstva Radićevim zaokretom i suradnjom s radikalima u vlasti. Istina, rezultati oblasnih izbora, održanih nekoliko mjeseci prije, pokazivali su da je seljaštvo još uvijek uz HSS, ali rezultati izbora za gradska zastupstva, posebno zagrebačkog tjedan dana prije skupštinskih izbora ( 4. rujna 1927), na kojima su pobijedili HSS, ulijevali su nade u uspjeh. Dok Radić postavlja težište svoje kampanje na gospodarska i socijalna pitanja i obranu postojećeg poretka, njegovi protivnici ostaju na državnopravnim pozicijama, napadajući centralizam i samog Radića kao njegova »najopasnijeg predstavnika«. Iako svjesne da je seljaštvo Radićevo glasačko tijelo, stranke Hrvatskog bloka nisu se osobito trudile da mu ga preotmu. To su stvarno pokušavali jedino pučkaši, nudeći biračima osim općeg političkog i društveni i gospodarski program na kršćanskim osnovama. U njemu je najviše napadan HSS, ali nisu pošteđene ni druge stranke. Pribićevićev SDS se u predizbornoj kampanji prema Radiću i HSS-u držao vrlo suzdržljivo, žestoko napadajući vladu, optužujući je za antidržavnu politiku. Više pozornosti posvećuje seljacima, a kao glavne ciljeve navodi narodno jedinstvo, slobodu čovjeka i vladu demokracije. KPJ je i na ovim izborima nastupala s listama Republikanskog bloka radnika i seljaka. Dok je na prethodnim izborima pokušavala uspostaviti suradnju s HSS-om, ovoga puta je to učinila s njegovim disidentima, među kojima i s nekim organizacijama HSRS-a u kojem je došlo do podvajanja zbog suradnje s HFSS-om.
Prema ukupnim izbornim rezultatima, Radikalna stranka izgubila je u Skupštini 30 mandata, čime se najviše okoristila Demokratska stranka. Druge velike stranke ostale su na približno istim pozicijama. HSS je izgubio oko 160 000 glasova, ali se to nije drastično odrazilo u broju osvojenih skupštinskih mandata. Od prijašnjih 67 dobio je 61 mandat, ostavši i dalje najjača hrvatska stranka. Gubitak glasova svakako je bio posljedica Radićeva zaokreta 1925. i suradnje s radikalima. Međutim, to očito nezadovoljstvo HSS-ovih birača ostalim strankama nije koristilo. Birači su svoje nezadovoljstvo većinom iskazali apstinencijom nego glasovanjem za neku drugu stranku. Radiću je, očito, pomogla njegova dugogodišnja propaganda protiv građanskih političara kao »pokvarene gospode«, tako da je nezadovoljno seljaštvo, unatoč njemu prihvatljivim programima, zadržalo svoje nepovjerenje prema »gospodskim strankama«. Zbog toga je Hrvatski blok dobio samo dva mandata. Jedan je pripao Anti Trumbiću (HFSS), a drugi Anti Paveliću (HSP). HPS je dobio samo jedan mandat koji je pripao predsjedniku stranke Stjepanu Bariću. SDS je zadržao svoje pozicije osvojivši 22 mandata.

Literatura:

Ljubomir Antić, Hrvatska federalistička seljačka stranka, Radovi IHP, 15/1982.
Branislav Gligorijević, Parlament i političke stranke u Jugoslaviji 1919-1929, Beograd 1979.
Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, sv. 2, Zagreb 1989.
Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1992.
Mira Kolar-Dimitrijević, Put Stjepana Radića u Moskvu i pristup HRSS u Seljačku Internacionalu, Časopis za suvremenu povijest, 3/1972.
Zvonimir Kulundžić, Atentat na Stjepana Radića, Zagreb 1967.
Zlatko Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva – Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Veze između frankovaca i radikala od 1922-1925, Historijski zbornik, XV/1962.
Hrvoje Matković, Hrvatska zajednica, Istorija XX veka, ZR, sv. 5, Beograd 1963.

20.11.2007. u 07:42 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 14.11.2007.

Od parlamentarnih izbora 1923. do Obznane nad HRSS-om

Iako je HRSS objavio da će na izborima nastupiti samostalno, ostale stranke su ipak pokušavale sklopiti dogovore o zajedničkom izlasku na izbore i u njih uključiti i HRSS. Hrvatska zajednica je apelirala na Radića da se održi jedinstvena fronta i da se istaknu zajedničke liste, tvrdeći da samostalni istup hrvatskih stranaka na izborima, jedne protiv druge, razbija jedinstveni front »protiv centralističkog protuhrvatskog režima beogradskih vlastodržaca«, a to politički znači slabljenje otpora hrvatskog naroda. HZ se zalagao za zajednički izborni nastup osobito zbog Dalmacije i Bosne i Hercegovine. Za izbornu suradnju s HRSS-om u sklopu Hrvatskog bloka se u BIH zalagala, s HZ-om povezana, Hrvatska težačka stranka. HTS je, svjestan svoje slabosti, želio očuvanje Bloka, tvrdeći da samo politika »iznad svakog stranačkog stanovišta« može »spasiti u svojoj životnoj egzistenciji ugroženo Hrvatstvo«.
Uvjeren u svoju snagu i želeći svoj utjecaj proširiti izvan Banske Hrvatske u druge hrvatske krajeve i tako stvarno dobiti legitimaciju predstavnika hrvatskog naroda, Radić je odbio sve prijedloge o zajedničkom nastupu na izborima. Govorio je da Hrvatski blok nije osnovan niti je postojao zbog zajedničkog nastupa na izborima. HRSS je odbijao suradnju s HZ-om zbog njegova monarhizma, a sve stranke podjednako ponovno naziva »pokvarenom gospodom«. Tako je definitivno prestao postojati Hrvatski blok.
Nakon bezuspješnog pokušaja sporazumijevanja s HRSS-om, vodstvo HZ-a je odlučilo da neće istaknuti svoje kandidate, a svojim pristašama je preporučilo da glasuju za HRSS i da se za njih zalažu »gdje god je uspjeh opće hrvatske stvari vezan za uspjeh HRSS«. HZ se izborno angažirao jedino u sjevernoj Dalmaciji, gdje su Mate Drinković i Ante Trumbić s HRSS-om postavili zajedničku listu. Tako se na neki način produžio život Hrvatskog bloka (prije konačnog postavljanja te liste, Radić je optuživao Drinkovića da želi osvojiti mandat na račun HRSS-a). Za razliku od neodlučnog HZ-a, vodstvo HTS-a u BIH je na Radićevo odbijanje izborne suradnje reagiralo oštrije. Radiću je prigovarano da mu je više stalo do republikanstva nego do hrvatstva, te da nesvjesno ili ipak svjesno pomaže Nikoli Pašiću da stvori Veliku Srbiju, kako bi sebi stvorio hrvatsku republiku u okviru Banske Hrvatske.
Hrvatska pučka stranka, koja nije bila član Hrvatskog bloka, bila je također za izbornu suradnju hrvatskih stranaka ako ona »zaista može koristiti svima Hrvatima i pravoj hrvatskoj stvari«, tvrdeći da je moguća suradnja s JMO, pa čak i s komunistima. HPS je učinio neke korake u pokušajima sklapanja izbornih sporazuma, ali bez uspjeha. Osim sa HRSS-om, dogovor nije postignut čak ni sa zajedničarima, iako su ovi nastojali stvoriti ostvariti izbornu koaliciju hrvatskih stranaka. U BIH HPS je pokušao ostvariti izbornu suradnju s HTS-om, ali bez uspjeha zbog nesuglasica oko raspodjele kandidata na izbornim listama. HPS je na kraju na izbore izašao samostalno. U HTS-u je, pak, došlo do raskola. Većina lokalnih organizacija HTS-a, najprije u Hercegovini, a zatim i u Bosni, prelazi u HRSS. Ostaci stranke, okupljeni oko središnjice u Sarajevu, kandidirali su se u središnjoj Bosni.
Na izborima 18. ožujka 1923. najviše glasova osvojila je Radikalna stranka, dobivši 108 zastupničkih mandata. Drugi po broju glasova bio je HRSS sa 70 mandata, dok je DS imajući prije 92, sada dobio tek 51 mandat. Zakonom zabranjena KPJ, koja je na izborima za Ustavotvornu skupštinu bila treća po broju mandata, nastupivši na ovim izborima sa svojom legalnom stranačkom organizacijom Nezavisnom radničkom partijom Jugoslavije (NRPJ), nije osvojila nijedan mandat.
HRSS je ponovo osvojio najviše hrvatskih glasova, potvrdivši se kao najjača hrvatska stranka. Broj njegovih mandata povećao se s 50 na 70. Ostale hrvatske stranke, osim Bunjevačko-šokačke stranke s 3 mandata, nisu osvojile nijedan mandat. S liste koju su, zajedno s HRSS-om, postavili Drinković i Trumbić, izabran je zajedničar Mate Drinković.
Nakon parlamentarnih izbora HRSS, SLS i JMO su formirali Federalistički blok radi zajedničkog otpora beogradskom centralizmu. Stranke Federalističkog bloka, iako anticentralističke, imale su različite poglede na uređenje države. HRSS se zalagao za (kon)federativnu republiku, a SLS i JMO za autonomisitičko uređenje države bez čvrstog opredjeljenja za republiku ili monarhiju. Povezivala ih je ideja uređenja države revizijom ustava na osnovi sporazuma hrvatskih, srpskih, slovenskih i muslimanskih predstavnika. Partner za sporazumijevanje na drugoj strani, odgovoran za trenutno centralističko državno uređenje i, kao najjača srpska stranka, predstavnik srpskog naroda, trebala je biti Radikalna stranka. Želeći ostati na vlasti, radikali su prihvatili pregovore, pa je 13. travnja 1923. potpisan Markov protokol, dogovor o preduvjetima za budući, konačni sporazum. Zahtjevi Bloka su bili da radikali odustanu od primjene sile u vođenju državne politike, zatim promjena pokrajinskih uprava u Hrvatskoj, Sloveniji, BIH i Vojvodini u dogovoru sa strankama Bloka te obustava »parcelacije« (podjela države na oblasti) Hrvatske, Slovenije i BIH. Sa svoje strane, HRSS produžava bojkot Skupštine, kako bi radikali mogli osnovati homogenu vladu i izabrati predsjednika Skupštine. SLS i JMO ulaze u Skupštinu kao lojalna oporba da omoguće provođenje Markova protokola. Međutim, nakon što su ostvarili svoje ciljeve, radikali su prekršili svoje obveze prema Federalističkom bloku. Tako je ovaj pokušaj sporazuma propao.
Dok su još postojali izgledi za ostvarenje Markova protokola, Stjepan Radić je ponovno započeo suradnju s Hrvatskom zajednicom. Predviđajući mogućnost dolaska na vlast u Hrvatskoj ili čak u izbornu radikalsku vladu, a nemajući u vlastitoj stranci dovoljno stručnih i visoko obrazovanih ljudi za popunjavanje upravnog aparata u Hrvatskoj, Radić se želio osloniti na intelektualce iz HZ-a. Zajedničari su se, osjećajući svoju vrijednost s kojom Radić mora računati, odazvali, želeći tako doći do nekih položaja u vlasti, makar provodeći Radićevu, a ne svoju politiku. Isto tako, sudjelovali su u stručnoj komisiji koja je trebala izraditi »hrvatski državni program«, kao osnovu »za pošteni i trajni sporazum hrvatskog i srpskog naroda«.
Hrvatska pučka stranka bila je razočarana i nastankom Federalističkog bloka i Markovim protokolom. Kako je HPS ostao bez skupštinskih mandata, njegov politički partner, a zapravo pokrovitelj, SLS se povezao s HRSS-om u Federalistički blok, što je pučkašima kao Radićevim protivnicima teško palo. Glede Markova protokola, HPS je optuživao Radića da s radikalima uopće »nije ništa ugovorio«, nego im je omogućio da »rade po miloj svojoj volji«, došavši takvom politikom na mrtvu točku.
U to isto vrijeme (proljeće 1923) nastao je raskol u Hrvatskoj stranci prava. Iz HSP-a se odvojila grupa oko Mirka Košutića i Mateja Mintasa te osnovala Starčevićevu hrvatsku stranku prava. U svome glasilu Hrvatska, pokrenutom početkom svibnja 1923, frankovački disidenti počinju objavljivati podatke o vezama HSP-a s Radikalnom strankom i njihovom paktiranju s Pašićevom vladom »iza leđa« i »na štetu hrvatskog naroda«. Vodstvo HSP-a ove optužbe nije potvrđivalo, ali ih nije ni opovrgavalo. Raskol u HSP-u i disidentsko prozivanje vodstva zbog veza s radikalima nisu ostali bez odjeka izvan stranke. Polovicom srpnja 1923. vodstvo HRSS-a je objavilo memorandum Paklenski plan beogradskih vlastodržaca. U njemu se navodi kako se radikalska vlada u dogovoru s Pribićevićevim demokratima i »frankovskim gospodskim izrodima iz Hrvatske« sprema svim sredstvima, pa i nasiljem, uništiti hrvatski seljački republikanski pokret. Po radićevcima, frankovci na svojim tajnim sastancima s omladinom govore kako su Radić i HRSS »najveća nesreća i sigurna propast« za hrvatski narod, te da ih treba likvidirati kao bugarskog seljačkog vođu Aleksandra Stamboliskog. Ističu da im je u tu svrhu dobro došla svaka pomoć, pa i beogradskih vlastodržaca. U memorandumu nisu navedeni nikakvi dokazi za ove optužbe, s obrazloženjem da se ne mogu »sada iznijeti na javu«. Tako se postavlja pitanje, da li je HRSS iskoristio saznanje o vezama frankovaca s radikalima kako bi ih još više diskreditirao, a istovremeno tako ublažio neuspjeh Markova protokola.
U srpnju 1923. Stjepan Radić je otputovao u inozemstvo s ciljem da Zapad informira o stanju u jugoslavenskoj državi i da traži pomoć za rješenje hrvatskog pitanja. Boraveći pretežno u Londonu i Beču, Radić nije nailazio na razumijevanje niti je dobio podršku i pomoć zapadnih sila, dok je ponude s mađarske i talijanske strane zbog njihovih revizionističkih zahtjeva odbio.
Hrvatska zajednica je podržala Radićev put u inozemstvo, a njezin predsjednik Ivan Lorković se s njim dopisivao te se redovito sastajao s vodstvom HRSS-a. Ipak, bilo je i skeptika poput Matka Laginje, koji su sumnjali da će Radić u inozemstvu nešto postići. Mate Drinković, Đuro Šurmin i Milivoj Dežman su, pak, protiveći se Radićevoj politici, pokušavali pronaći rješenje državne krize u suradnji s beogradskim političkim krugovima.
Mate Drinković, otišavši u lipnju 1923. kao zastupnik u beogradsku Skupštinu i stvarno, iako ne i formalno, napustivši HZ, sastavio je krajem listopada 1923. Promemoriju za kralja Aleksandra. U njoj Drinković, konstatirajući da krizu ne mogu riješiti ni vlada ni oporba, pa tako ni novi izbori, a pogotovo ne »amputacija« (ideja po kojoj bi u Jugoslaviji ostala područja sa srpskim stanovništvom (»srpske zemlje«), a izdvojili bi se manji dijelovi Hrvatske sa Slovenijom), predlaže kralju da »uzme inicijativu u svoje ruke«, tako da parlament odgodi »na neizvjesno vrijeme« i imenuje izvanparlamentarnu vladu, koja bi provela politiku ravnopravnosti. Time bi se zapravo uvela diktatura, na što su Drinkovića upozorili Laginja i predsjednik Narodne skupštine Ljuba Jovanović koji je ovaj prijedlog odbacio.
Đuro Šurmin je tijekom ljeta 1923. odlazio u Beograd na razgovore s radikalima, a čak je uz njihovu pomoć namjeravao osnovati novu stranku, ali do toga ipak nije došlo. Otvoreno je prigovarao vodstvu HZ-a zbog njegova pretjeranog potčinjavanja HRSS-u i Stjepanu Radiću, odbacujući moguće skretanje prema republikanstvu i odlučno se izjašnjavajući za monarhiju. Iako je bilo prijedloga za njegovo isključenje iz HZ-a to se nije dogodilo. On sam je podnio ostavku na stranačke dužnosti, ali je i dalje formalno ostao član stranke.
Milivoj Dežman je u prosincu 1923. razgovarao u Beogradu s Ljubom Jovanovićem, ali uz znanje i odobrenje vodstva HZ-a. Budući da je tada i Stjepan Radić održavao kontakte s radikalima posredstvom Nikole Hoffera, zajedničarima je sada odgovarala Dežmanova misija u Beogradu, za razliku od prijašnjih Drinkovićevih i Šurminovih pokušaja.
U siječnju 1924. Ivan Lorković je u Beču posjetio Stjepana Radića. Radić je tada predložio osnivanje federacije Hrvatske republikanske seljačke stranke, koju bi sačinjavali HRSS, HZ i »muslimani« (naziv »muslimani« ovdje nije preciziran, ali se vjerojatno misli na JMO). To bi bio novi Hrvatski blok, s tom razlikom što bi imao naglašeni republikanski karakter. O ovom Radićevom prijedlogu zajedničari su imali podijeljena mišljenja. Neki su, poput Lorkovića, bili za prihvaćanje Radićeva prijedloga. Drugi su ga, pak, kao Laginja i Dežman, odbacivali. Kao razlog odbijanja navodili su činjenicu prema kojoj bi ta stranačka federacija nosila ime Radićeve stranke, što je, po njima, trebalo značiti ponovnu dominaciju Radića i HRSS-a u novoj političkoj kombinaciji. Međutim, kako je ta dominacija postojala i bez novoga grupiranja, zapravo je najspornije bilo pitanje republikanstva, koje dobar dio zajedničara monarhista još nije bio spreman prihvatiti. Nije poznato jesu li vođeni pregovori s HRSS-om o predloženoj federaciji. U svakom slučaju, ona se nije ostvarila.
Kada je Pašićeva vlada odlučila ukinuti pokrajinske uprave i izvršiti podjelu države na oblasti, Radić je odlučio prekinuti bojkot Narodne skupštine kako bi u suradnji s drugim oporbenim strankama srušio radikalsku Pašićevu vladu. Početkom ožujka 1924. stvoren je Opozicijski blok, koji su sačinjavali HRSS, SLS, JMO i DS. Tijekom ožujka 1924. u Beograd počinju dolaziti zastupnici HRSS-a, svi osim Stjepana Radića i Augusta Košutića koji su bili u inozemstvu. Tako je Pašićeva vlada počela u Skupštini gubiti većinu. Od pada s vlasti spasio ju je raskol u Demokratskoj stranci. Pribićevićevo krilo DS-a, stojeći čvrsto na centralističkim pozicijama te se protiveći sporazumu s anticentralističkim strankama, istupilo je iz stranke i osnovalo svoj zastupnički klub iz kojeg je kasnije nastala Samostalna demokratska stranka (SDS). Tada je Pašić s Pribićevićem formirao vladu (P-P vlada). Kako ni ova vlada nije imala potrebnu većinu u Skupštini, na vlasti se održavala odugovlačenjem verifikacije zastupničkih mandata HRSS-a, a kada je ona ipak obavljena, vlada je 27. svibnja 1924. kraljevim ukazom odgodila zasjedanje Skupštine do 20. listopada 1924. i tako se privremeno održala na vlasti. Oporba je taj čin proglasila »državnim udarom«.
Nakon ovih događaja Stjepan Radić se odlučio na odlazak u Moskvu, kamo ga je pozvao sovjetski ministar vanjskih poslova Čičerin. Boraveći u Moskvi, pristao je da HRSS učlani u Seljačku internacionalu, s tim da će stranka i dalje ostati vjerna svom programu i taktici. Učlanjenje HRSS-a u Seljačku internacionalu Radić je zamislio kao taktički potez: da stvori privid podrške u inozemstvu i tako zaoštri unutarnju političku situaciju u zemlji, što bi beogradski politički vrh prislilo na popuštanje i sporazumijevanje.
Istovremeno s Radićevim posjetom Moskvi pojačani su napori KPJ za ostvarenje suradnje s HRSS-om. U KPJ, tada podijeljenoj na lijevu i desnu frakciju, prevladali su pogledi ljevice koja je, nasuprot desnici, zagovarala stvaranje revolucionarnog radničko-seljačkog bloka te pravo svih jugoslavenskih naroda na samoodređenje do odcjepljenja. Ovaj novi program KPJ podržala je Kominterna na svom Petom kongresu u srpnju 1924, izražavajući još radikalniji stav, da se opća parola prava naroda na samoodređenje, koju ističe KPJ, mora izraziti »u formi izdvajanja Hrvatske, Slovenije i Makedonije iz sastava Jugoslavije i stvaranja od njih nezavisnih republika«. Ovaj program »razbijanja Jugoslavije« KPJ će zastupati do Splitskog plenuma 1935. godine. Ovoj novoj politici, pa i suradnji s HRSS-om, suprotstavljala se desna frakcija u KPJ, tvrdeći da se njome žrtvuje »samostalan karakter proleterskog klasnog pokreta«, a suradnjom s HRSS-om kao »običnom buržoaskom partijom« KPJ se stavlja »na stranu hrvatskoga nacionalizma i šovinizma«. Radićeva politika je kritizirana kao »buržujska« jer je nacionalno oslobođenje stavio iznad socijalnoga. Radić, ne razlikujući frakcije u KPJ i ne obazirući se na ublažavanje tih napada desnice od strane ljevice, naziva sve komuniste unitaristima i centralistima, te od njih zahtijeva da, osim na riječima, priznaju i u praksi pravo hrvatskog naroda na samoodređenje. I bez ovih polemika, do suradnje HRSS-a i KPJ (odnosno legalne NRPJ) nije moglo doći. Razlike između HRSS-a i KPJ temeljile su se, kako na različitim ideologijama i konačnim ciljevima, tako i na metodama njihova ostvarenja. Komunisti su zagovarali revoluciju za ostvarenje diktature proletarijata, dok je HRSS bio za seljačku demokratsku državu ostvarenu mirnim putem.
U srpnju 1924. odstupila je P-P vlada, a zamijenila ju je vlada Opozicijskog bloka na čelu s Ljubom Davidovićem. Vladu su sačinjavali pripadnici DS-a, SLS-a i JMO-a, a podršku u Skupštini pružao joj je HRSS. Nakon uspostave Davidovićeve vlade Stjepan Radić se 11. kolovoza 1924. vratio u Zagreb. Radić je pristao da četiri predstavnika HRSS-a uđu u Davidovićevu vladu, ali se tome usprotivio kralj Aleksandar zbog republikanizma HRSS-a. Ulasku HRSS-a u vladu protivili su se Pašić i Pribićević, optužujući HRSS da je komunistička stranka. Nakon Radićevih oštrih javnih istupa, kralj Aleksandar je prislio Davidovića, koji je i dalje želio surađivati s HRSS-om, da podnese ostavku svoje vlade, što je ovaj i učinio 15. listopada 1924. Početkom studenoga obnovljena je P-P vlada, raspuštena Narodna skupština te su raspisani novi izbori za 8. veljače 1925. godine.
U međuvremenu, Radić je nastavio vršiti pritisak na Hrvatsku zajednicu da prihvati republikanstvo. U isto vrijeme, u HZ je pristupio Ante Trumbić, do tada izvanstranački političar. Pod njegovim utjecajem, a povodom obnove centralističke P-P vlade, HZ je 25. studenoga 1924. prihvatio republikanstvo. Protiv te odluke bili su Mate Drinković, Đuro Šurmin i Milivoj Dežman, koji ionako više nisu bili aktivni u HZ-u, ali sada su se definitivno odvojili od stranke. Dogovorivši se još prije s Nikolom Pašićem, Drinković i Šurmin su 27. studenoga 1924. ušli kao ministri u P-P vladu.
Hrvatska pučka stranka i dalje je oštro nastupala prema HRSS-u. Pad Davidovićeve vlade pripisivala je »predstavnicima velikosrpske ideje« Pašiću i Pribićeviću, ali i Radićevoj »perfidnoj demagogiji« koja im je u tome pomogla. HPS je osuđivao i Radićev rad u inozemstvu, a posebno put u Moskvu, koji je Pašiću i Pribićeviću mogao poslužiti kao dobar izgovor da »Hrvate pred zapadnoevropskim državama ocrnjuju kao rušitelje evropskog mira«.
23. prosinca 1924. P-P vlada je donijela odluku o primjeni Obznane i Zakona o zaštiti države na HRSS zbog pristupanja Seljačkoj internacionali, a time i, kako se tvrdilo, Komunističkoj internacionali. Odlučeno je da se raspusti HRSS i zabrane svi oblici njegova rada: zborovi, skupštine, izdavanje novina, te da se provede kazneni postupak protiv vodstva stranke. Početkom siječnja 1925. uhapšeno je vodstvo HRSS-a, među njima i Stjepan Radić. Iako se primjena Obznane na njih nije odnosila, policijskoj represiji su bili izloženi i zajedničari zbog nedavnog prihvaćanja republikanstva.
Oporbene stranke su izražavale nezadovoljstvo zbog postupka vlade prema HRSS-u, pa i HPS. Pučkaši su optuživali radikale i samostalne demokrate da zloupotrebljavaju Zakon o zaštiti države, kako bi sebi osigurali povoljan izborni rezultat. Međutim, primjenu tog zakona protiv HRSS-a nastojali su iskoristiti za kritiku Radićeve taktike bojkotiranja Skupštine jer, po njima, da je HRSS bio u Skupštini taj zakon ne bi bio izglasan. Sada mu se to, tvrdi HPS, osvetilo. Slično su reagirali i frankovci, zlurado tvrdeći kako je Radić sam »kriv« jer je svoju stranku doveo »u službu Moskve«.

Literatura:

Branislav Gligorijević, Parlament i političke stranke u Jugoslaviji 1919-1929, Beograd 1979.
Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, sv. 2, Zagreb 1989.
Mira Kolar-Dimitrijević, Put Stjepana Radića u Moskvu i pristup HRSS u Seljačku Internacionalu, Časopis za suvremenu povijest, 3/1972.
Zvonimir Kulundžić, Atentat na Stjepana Radića, Zagreb 1967.
Zlatko Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva – Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Veze između frankovaca i radikala od 1922-1925, Historijski zbornik, XV/1962.
Hrvoje Matković, Hrvatska zajednica, Istorija XX veka, ZR, sv. 5, Beograd 1963.
Hrvoje Matković, Šurminova akcija za osnivanje Hrvatske narodne stranke, Historijski zbornik XIX-XX/1966-67.
Hrvoje Matković, Svetozar Pribićević i Samostalna demokratska stranka do šestojanuarske diktature, Zagreb 1972.
Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb 1999.
Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, sv. 1, Zagreb 1993.

14.11.2007. u 07:41 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 13.11.2007.

Hrvatski blok

Nakon donošenja Vidovdanskog ustava, koji je legitimirao uspostavljeno centralističko uređenje i nepovoljan položaj Hrvatske u Kraljevini SHS, u redovima hrvatskih političkih snaga jača ideja za njihovo povezivanje i ujedinjavanje u borbi protiv centralizma. Prvi korak u tome smjeru učinjen je 21. svibnja 1921. godine, dakle, prije konačnog usvajanja ustava. Tada su se tri stranke Hrvatska republikanska seljačka stranka, Hrvatska zajednica i Hrvatska stranka prava obratile javnosti Porukom hrvatskome narodu. U poruci, koja se temeljila na izjavi Narodnog kluba prigodom napuštanja Ustavotvorne skupštine, traži se poštivanje zaključaka Hrvatskog sabora od 29. listopada 1918. i ustaje u obranu hrvatske individualnosti i hrvatskih kulturnih, gospodarskih i socijalnih tekovina. Naglašeno je da beogradska vlada želi hrvatskom narodu nametnuti ustav protiv njegove volje te se Ustavotvornoj skupštini, koju se zbog nesudjelovanja hrvatskih zastupnika smatra krnjom, poriče suverenost i pravo da donese ustav koji bi vrijedio za Hrvatsku.
Nakon ovoga zajedničkog istupa, između triju spomenutih stranaka su započeli pregovori o stvaranju koordinacijskog tijela, preko kojega bi stranke vodile zajedničku anticentralističku politiku prema Beogradu. Stjepan Radić je tražio da HRSS kao najjača stranka bude »jedini zakoniti predstavnik svega hrvatskoga naroda, da ona ima voditi svu politiku i da joj se ostale stranke podvrgavaju, a sve na temelju samostalne hrvatske seljačke republike«. HSP je prihvatio Radićeva gledišta kao osnovu zajedničkog djelovanja dok ih zajedničari nisu htjeli prihvatiti. Iako su HRSS-u priznavali primat među hrvatskim strankama, zajedničari su tražili svoj udio u vođenju hrvatske politike. Isto tako, nisu se željeli odreći monarhizma. Ipak, svjesni Radićeve snage i svoje slabosti, zajedničari su prihvatili HRSS-ove osnove zajedničkog rada, ali zadržavajući monarhističko stajalište. S druge strane, želeći stvoriti jedinstvenu hrvatsku frontu prema Beogradu i prikazati tako HRSS kao predstavnika cijelog hrvatskog naroda, a ne samo seljaštva, Radić nije ustrajao na prihvaćanju republikanizma. Početkom kolovoza 1921, na temelju prijedloga HZ-a, formiran je Izvršni odbor Hrvatskog bloka, u kojem je bilo šest članova HRSS-a te po tri člana iz HZ-a i HSP-a. Predsjedništvo Hrvatskog bloka sačinjavali su Stjepan Radić (HRSS), Mate Drinković (HZ) i Mirko Košutić (HSP).
Hrvatska pučka stranka nije pristupila Hrvatskom bloku. Kao i stranke Hrvatskog bloka pučkaši su bili protiv centralizma, ali su se protivili Blokovoj taktici apstinencije od rada u beogradskoj Skupštini. Naprotiv, sudjelovali su u radu Skupštine u sklopu Jugoslavenskog kluba sa SLS-om i Bunjevačko-šokačkom strankom. Drugi razlog nepristupanja Bloku bio je programske naravi. HPS je smatrao da se revizija Vidovdanskog ustava treba provesti po njihovom programu jer, kako su smatrali, po Radićevoj političkoj koncepciji bi veliki dio Hrvata (izvan Banske Hrvatske) »pao pod t. zv. interesnu sferu srpskog plemena«.
Od samih početaka u Hrvatskom bloku su dominirali Stjepan Radić i HRSS, tako da je politika Bloka zapravo bila politika HRSS-a. Strah od Radićeve dominacije u Bloku izražavali su još prije formiranja Hrvatskog bloka neki članovi HZ-a, osobito Matko Laginja. Međutim, po mišljenju većine zajedničara (npr. Kerubina Šegvića), velikog izbora i nije bilo. Radić je bio previše jak protivnik da bi mu se mogli suprotstaviti. S druge strane, on im je bio potreban kao saveznik u borbi protiv beogradskog centralizma. Realnost im je govorila da moraju prihvatiti Radićevo vodstvo, ali su smatrali da u Hrvatskom bloku ipak imaju važnu ulogu. Vjerovali su da će moći utjecati na Radića kako bi on ublažio svoj radikalizam i tako omogućiti sporazumijevanje Zagreba i Beograda. Međutim, Stjepan Radić je bio i previše uvjeren u svoju snagu i snagu svoje stranke, pa nije dopuštao da mu partneri u Bloku sugeriraju politički smjer i taktiku. Akcije Bloka je sam osmišljavao, a često o tome nije ni raspravljao s ostalim članovima Predsjedništva i Izvršnog odbora Hrvatskog bloka, tako da su oni malo znali što Radić namjerava poduzeti. Zajedničari i frankovci su zapravo u Bloku bili samo statisti koji su Radićeve odluke prihvaćali kao diktat. Karakterističan primjer za to je zaključak Hrvatskog bloka o neupućivanju stranačkih delegacija, kao i zagrebačkog gradskog zastupstva, na pogreb preminulog kralja Petra u Beograd. Matko Laginja i neki članovi Hrvatske težačke stranke su ipak prisustvovali pogrebu, smatrajući zaključak Bloka prvim plodom »Radićeve diktature«.
Na sastanku Hrvatskog bloka potkraj listopada 1921. Radić je predložio fuziju svih stranaka Bloka jer i tako »Blok za njega znači HRSS«. Ogromna većina zastupnika Bloka pripada toj stranci, pa se i ostali trebaju odlučiti za njen program koji je, po Radiću, jedini »ispravan i spasonosan«. Ostale dvije stranke trebale su, dakle, prihvatiti republikanizam (ovo se posebno odnosilo na zajedničare, frankovci su već bili republikanci) te se raspustiti i pristupiti HRSS-u. Obje stranke su to odbile, a Radić je nastavio s pritiskom na njih u smislu fuzije. Iako su i HZ i HSP, zbog ovakvih Radićevih pritisaka, imali razloga da napuste Hrvatski blok, oni to nisu učinili. Osim što su obje stranke željele očuvati anticentralistički blok, jer su bile preslabe za samostalno djelovanje, zajedničari su vjerovali da je njihovo sudjelovanje u Bloku ipak korisno. Oni su se zalagali za sporazumijevanje s Beogradom, a koraci koji su u tom smjeru poduzeti davali su im razloge za optimizam.
Još u kolovozu 1921. Stjepan Radić se sastao sa Stojanom Protićem, jednim od vodećih ljudi Radikalne stranke, koja nastoji uspostaviti vezu s Radićem. Protić se osobno zalagao za reviziju ustava koja bi zadovoljila uz Srbe i Hrvate i Slovence te demokratizirala zemlju. Radikali u cjelini su željeli ispitati mogućnosti novih političkih kombinacija kako bi umanjili, a po potrebi i odstranili, utjecaj Demokratske stranke i osobito Pribićevića na državnu politiku. U rujnu 1921. u Zagrebu se s Radićem, u ime predsjednika DS-a Ljube Davidovića, sastao Milan Grol, kako bi onemogućio akcije radikala i preuzeo inicijativu u stvaranju nove politike. U DS-u su tada već započela previranja i podjele na prečansko (Pribićevićevo) i srbijansko (Davidovićevo) krilo. Kao zadrti centralist, Pribićević nije odobravao razgovore s Hrvatskim blokom, već je zagovarao nastavak suradnje s radikalima bez obzira na nesuglasice s njima.
Hrvatski blok je djelovao i na međunarodnom planu. Još polovicom siječnja 1922. je izrađen nacrt Memoranduma koji je trebao biti upućen međunarodnoj konferenciji u Genovi. Osnovno je obilježje Memoranduma pozivanje na hrvatsko državno pravo i isticanje hrvatske državnosti. Prosvjeduje se protiv prvoprosinačkog akta, koji je izveden bez pristanka Hrvatskog sabora i hrvatskog naroda. Ustaje se protiv »hrvatožderske« politike jugoslavenskog narodnog jedinstva, koja prijeti etničkim uništenjem hrvatskog naroda. Hrvatska državnost mora biti osigurana u okviru međunarodno priznatog državnog teritorija Srba, Hrvata i Slovenaca, ali u obliku neutralne hrvatske republike. Konačni tekst Memoranduma prihvaćen je na sjednici zastupnika Hrvatskog bloka 25. veljače 1922. i upućen predsjedniku vlade Nikoli Pašiću. U tom tekstu je, između ostalog, zatraženo da u državnoj delegaciji za genovsku konferenciju budu i hrvatski predstavnici, te je istaknuto da zajedničko istupanje u vanjskoj politici mora dovesti do sporazumijevanja u unutarnjoj politici i međusobnim odnosima. Tako se težište postavilo na unutarnje političko pitanje, uz isticanje nekih načelnih stavova. Prema tome, tekst nije sadržavao apel na inozemstvo koje bi se trebalo umiješati u rješavanje hrvatskog pitanja. Tako su ga shvatili i zajedničari, pa su, smatrajući Memorandum kao prvi korak prema sporazumu s Beogradom, prihvatili i one njegove formulacije iza kojih tada još nisu stajali (republikanstvo). Na ovaj Memorandum Nikola Pašić nije uopće odgovorio. 25. ožujka 1922. Hrvatski blok je izradio novi memorandum za genovsku konferenciju. Ovaj memorandum je imao izrazito vanjskopolitičko obilježje i predstavljao je potporu državnoj delegaciji Kraljevine SHS u njenim predstojećim pregovorima s Italijom o teritorijalnom razgraničenju.
Hrvatska pučka stranka je nakon objavljivanja nacrta Memoraduma iz siječnja 1922. ocijenila Memorandum kao »izvrsno oružje protiv Hrvata«, kojim su se mogli poslužiti velikosrbi, dokazujući da su »Hrvati neprijatelji države, jer se obraćaju na strani svijet za intervenciju«. Istovremeno, Italija je mogla iskoristiti Memorandum kao dokument koji joj daje »formalno pravo za uplitanje u naše poslove«. Kao najveća žrtva Memoranduma označen je »hrvatski seljak«.
HPS je osuđivao parlamentarnu apstinenciju Hrvatskog bloka, a pogotovo njegov program koji se temeljio na HRSS-ovom Ustavu neutralne seljačke republike Hrvatske. Kako je u tom ustavu državni teritorij »neutralne republike Hrvatske« ograničen teritorijem Banske Hrvatske, HPS je optuživao Hrvatski blok da Hrvate u drugim krajevima prepušta »Velikoj Srbiji«, nasuprot koje bi bila »Mala Hrvatska«. Osuđujući takve političke koncepcije, HPS, stojeći i dalje na stajalištu »narodnog jedinstva Hrvata, Srba i Slovenaca«, tvrdi da se sporna pitanja između Hrvata i Srba ne mogu riješiti ni stvaranjem hrvatske ni stvaranjem srpske države, već samo na temelju autonomistički uređene Jugoslavije. U svom priopćenju iz travnja 1922. Hrvatski blok je opovrgavao optužbe HPS-a, tvrdeći da Dalmaciju smatra »neprijepornim hrvatskim teritorijem«, a Bosnu i Hercegovinu »bitnim dijelom hrvatskog i narodnog problema«, a pitanje njezinog položaja »bitnim dijelom hrvatsko-srpskog sporazuma«. Bunjevačke Hrvate Blok smatra »nerazdruživim dijelom naroda hrvatskoga«. U istom priopćenju Hrvatski blok u povodu opetovanih vijesti o formiranju »nekakve hrvatske vlade« u Beču, odnosno u Budimpešti, oštro osuđuje separatističke akcije emigrantskih grupa te im odriče pravo da nastupaju u ime Hrvatske i hrvatskog naroda.
Nakon objave vladine uredbe o podjeli države na 33 oblasti, Hrvatski blok je 14. svibnja 1922. donio tri rezolucije u kojima je prosvjedovao zbog namjeravane diobe države, postupaka vlasti prema neslavenskim manjinama, te je vladinim delegatima na genovskoj konferenciji osporio pravo, zbog njihova držanja, da predstavljaju i srpski i hrvatski narod. Usvojen je i zaključak o lošoj financijskoj politici vlade. Postupci vlade, a među njima vojno-policijska represija, kao i oštri prosvjedi i optužbe Hrvatskog bloka protiv vlade, umanjivali su mogućnost sporazuma i još više pogoršavali opću političku situaciju.
Kad su se u ljeto 1922. pojavili prvi znakovi novih parlamentarnih izbora, Stjepan Radić je 13. kolovoza 1922. objavio svoju odluku da će HRSS izaći na izbore sam bez »gospodskih« stranaka, jer Hrvatski blok nije stvoren zato da hrvatski narod opet dođe pod »gospodsko vodstvo«, već da »hrvatska narodna gospoda« priznaju već gotovu i zakonito izraženu volju hrvatskog seljačkog naroda na izborima 28. studenoga 1920. godine. Ova Radićeva odluka bila je neugodno iznenađenje za ostale dvije stranke u Bloku, pogotovo za zajedničare. HZ je, reagirajući na Radićevu odluku, u svom glasilu Hrvat potvrdio navedene Radićeve razloge o osnivanju Hrvatskog bloka, istovremeno istaknuvši kako je u Bloku uvijek »gospodovala volja HRSS, odnosno njegova vodstva«. Tako su zajedničari javno potvrdili dominaciju HRSS-a, odnosno Stjepana Radića u Hrvatskom bloku. Ipak, ni HZ ni HSP nisu se, zbog Radićeve samovoljne izjave o samostalnom nastupu HRSS-a na izborima, odlučili na istup iz Bloka. Založili su se da do raspusta Bloka nikako ne dođe. Zajedničari su čak izrazili spremnost da prihvate nastup HRSS-a na izborima umjesto Hrvatskog bloka, ako je to potrebno »za volju uspjeha hrvatske stvari«. To pokazuje koliko su zajedničari bili svjesni svoje vlastite nemoći. Sa svoje strane, Stjepan Radić se s približavanjem izbora želio osloboditi, za svoje birače, nepopularnih saveznika. HZ i HSP su mu bili potrebni da na beogradske političare ostavi dojam jedinstvene hrvatske fronte, ali u izbornoj borbi one postaju nepoželjan balast. Smatrao je da će seljačke glasove puno lakše dobiti obaranjem na »kaputaše« nego savezništvom s njima. Vjerovao je i kako će s parolom da interesi hrvatstva zahtijevaju samo jednu hrvatsku stranačku listu preoteti i njihove glasove u gradovima.
U jesen 1922. intenziviraju se kontakti s beogradskim političkim krugovima, a najviše s Davidovićevim krilom DS-a. Tijekom tih pregovora čak se pojavila mogućnost da stranke Hrvatskog bloka dođu u beogradsku Skupštinu. U to vrijeme došlo je do isključenja HSP-a iz Hrvatskog bloka. Iako su frankovci i sami pridonosili pokušajima sporazuma s Beogradom (Mirko Košutić je pisao članke za beogradski list Radikal u duhu sporazuma, a Ante Pavelić je Davidovićeva izaslanika Pavla Anđelića doveo u vezu sa Stjepanom Radićem), iznenada su se usprotivili nastavku pregovora sa srpskim političarima. Kao razlog su naveli stav da je hrvatsko pitanje »čisto međunarodno pitanje« te se »ono mora kao takovo i da riješi«, odnosno da se hrvatski zahtjevi mogu riješiti »samo po izaslanicima Hrvatskog sabora s jedne strane i srpske Skupštine s druge strane«. Zbog ovoga je Stjepan Radić na sjednici 25. studenoga 1922., uz podršku HZ-a, isključio HSP iz Hrvatskog bloka. U svom glasilu Slobodni dom Radić je dodatno obrazložio svoju odluku, tvrdeći kako je odbio prijedlog frankovaca da pristane na personalnu uniju s Ugarskom, jer da će Mađari uz pomoć Talijana stvoriti mogućnost »da se Hrvatska oslobodi srbskoga jarma« te da »dobijemo za svoju državu sve hrvatske zemlje, računajući ovamo Bosnu i Hercegovinu«. Radić im je odgovarao da se hrvatska država može sačuvati i izgraditi i u poštenom sporazumu sa Srbijom, a da se »madžarskima gospodskim političarima ne može baš ništa vjerovati«. Zbog Radićeve spremnosti na sporazum s Beogradom frankovci su ga napadali da je spreman prodati i Hrvatsku i republiku.
U to vrijeme frankovci već imaju tajne dodire s radikalima, pa se može pretpostavljati da je njihovo protivljenje pregovorima sa srpskim političarima i mogućem odlasku zastupnika Hrvatskog bloka u beogradsku Skupštinu zapravo značilo onemogućavanje sporazuma frankovačkih rivala radićevaca s radikalskim rivalima iz Davidovićeva krila DS-a, a ne općenito hrvatskih političara sa srpskim. Tako su frankovci zapravo činili uslugu radikalima kako bi se ovi održali na vlasti.
Hrvatska pučka stranka je pozdravila odluku Hrvatskog bloka da isključi HSP iz svojih redova jer se on tako »riješio balasta«, pa je to ujedno bio »dobitak za hrvatstvo i jugoslavenstvo«. Isto tako, pučkaši su bili zadovoljni najavljenom mogućnošću dolaska zastupnika Hrvatskog bloka u beogradsku Skupštinu.
Isključenje HSP-a još nije značilo kraj Hrvatskog bloka. Trenutak definitivnog raspada Bloka približavao se s novim parlamentarnim izborima. Na njih nije trebalo dugo čekati. Pregovori Hrvatskog bloka i Davidovićeva krila DS-a nisu donijeli donijeli rezultate. Umjesto toga, pojačala su se razmimoilaženja unutar DS-a između Davidovićeve i Pribićevićeve grupe. To je iskoristio Nikola Pašić kako bi raskinuo koaliciju s demokratima i od kralja Aleksandra dobio mandat za sastav homogene radikalske izborne vlade. Novi izbori bili su i Radićev konačni cilj.

Literatura:

Branislav Gligorijević, Parlament i političke stranke u Jugoslaviji 1919-1929, Beograd 1979.
Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, sv. 2, Zagreb 1989.
Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1992.
Zvonimir Kulundžić, Atentat na Stjepana Radića, Zagreb 1967.
Zlatko Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva – Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Veze između frankovaca i radikala od 1922-1925, Historijski zbornik, XV/1962.
Hrvoje Matković, Hrvatska zajednica, Istorija XX veka, ZR, sv. 5, Beograd 1963.
Hrvoje Matković, Svetozar Pribićević i Samostalna demokratska stranka do šestojanuarske diktature, Zagreb 1972.
Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb 1999.
Ante Pavelić, Doživljaji 2, Zagreb 1998.
Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, sv. 1, Zagreb 1993.

13.11.2007. u 07:42 • 0 KomentaraPrint#

petak, 09.11.2007.

U vrijeme zasjedanja Ustavotvorne skupštine

12. prosinca 1920. godine započela je s radom Ustavotvorna skupština sa zadatkom donošenja temeljnog državnog dokumenta – ustava, koji bi odredio društveno-političko uređenje države i oblik vladavine. Ustavom se trebalo utvrditi hoće li država biti uređena centralistički (unitarna država) ili decentralistički (federalistički ili autonomistički). Kao oblici vladavine predlagani su monarhija i republika. Zapravo, obzirom da se centralističko uređenje s monarhom (regentom Aleksandrom) na čelu počelo uspostavljati praktički već od dana ujedinjenja, u Ustavotvornoj skupštini je trebala započeti borba oko toga hoće li se već postojeće državno ustrojstvo ustavom legalizirati ili će izglasani ustav urediti državu na drukčijim temeljima. Ipak, treba napomenuti da snage u Skupštini nisu bile podijeljene na centraliste-monarhiste i decentraliste-republikance. Dok su zastupnici vladine radikalsko-demokratske većine bili za centralizam i monarhiju, zastupnici oporbenih stranaka su sami bili podijeljeni na centraliste i decentraliste (federaliste i autonomiste) te na monarhiste i republikance. Oporba je bila jedinstvena samo u protivljenju vladinom nacrtu ustava.
Kakav će ustav biti izglasan i kakav će položaj, po tom ustavu, Hrvatska imati u jugoslavenskoj državi, ovisilo je o držanju najjače hrvatske stranke Hrvatske republikanske seljačke stranke (ovo je ime stranka usvojila na skupštini stranke 8. prosinca 1920). Za dolazak HRSS-a u Skupštinu bile su zainteresirane sve stranke, osobito oporbene koje su se nadale da bi tako bilo onemogućeno donošenje vladinog centralističkog ustava. Vladajuće stranke, Radikalna i Demokratska, također su htjele da zastupnici HRSS-a sudjeluju u radu Skupštine, čime bi priznali da su zastupnici države SHS izabrani u Hrvatskoj, a ne predstavnici hrvatske države. I hrvatske stranke HZ i HPS su se, želeći stvoriti jak anticentralistički blok, zalagale za dolazak HRSS-a u Skupštinu, budući da je HRSS, kako su same priznavale, predstavnik hrvatskog naroda.
HRSS je svoj dolazak u Ustavotvornu skupštinu uvjetovao zahtjevima da ne smije biti nadglasavanja i majorizacije od strane srpskih zastupnika, već da ustav mora biti izglasan dvotrećinskom većinom svih zastupnika, s time da bi hrvatski zastupnici kao predstavnici hrvatske države imali pravo veta. U krajnjem slučaju HRSS je pristajao da ustav bude donesen običnom većinom, ali da u tom broju mora biti i »većina Srba, većina Hrvata i većina Slovenaca«. Nadalje, zahtijeva se slobodna rasprava o obliku vladavine, a zastupnici ne moraju položiti prisegu kralju prije nego što počne rasprava o novom ustavu. Pribićević je u ime vlade odbio Radićeve zahtjeve, izjavivši da za prihvaćanje ustava neće biti potrebna kvalificirana, već jednostavna većina. Tada se Radić konačno odlučio za bojkot Skupštine. Za bojkot Ustavotvorne skupštine odlučila se i Hrvatska stranka prava.
Iako su i same imale slične zahtjeve kao i HRSS, a koji su odbijeni, Hrvatska zajednica i Hrvatska pučka stranka su odlučile sudjelovati u radu Ustavotvorne skupštine, nadajući se da će uspjeti onemogućiti donošenje centralističkog ustava i pridonijeti izglasavanju ustava sukladnog njihovim programima. Kako bi u tome uspjeli smatrali su nužnim okupljanje svih anticentralističkih snaga, a svakako im je bila potrebna nazočnost HRSS-a u Skupštini.
Za dolazak HRSS-a u Skupštinu osobito se zalagao HZ. Zajedničari su bili mišljenja da je Radićeva taktika bojkota Skupštine pogrešna, smatrajući da samo dolazak zastupnika HRSS-a može omogućiti stvaranje snažnog anticentralističkog bloka, koji bi znatno utjecao na donošenje ustava. Isto tako, zajedničari su vjerovali da bi nazočnost HRSS-a u Skupštini, kao predstavnika većine Hrvata, skinula s hrvatskog naroda biljeg separatizma i antidržavnosti koji su mu pripisivali beogradski centralistički krugovi. Iz istih razloga, na Radića je pokušao utjecati i Ante Trumbić, koji tada još nije bio član HZ-a.
Zbog odbijanja njegovih zahtjeva, Radić je odbijao doći sa svojim zastupnicima u Skupštinu, iako nije potpuno odbacivao takvu mogućnost. Međutim, na odlazak u Beograd se ipak nije odlučivao, dijelom zbog toga što nije bio siguran da tamo nešto može postići, a dijelom zbog toga što se bojao da bi u slučaju neuspjeha prokockao svoju izbornu pobjedu i izgubio utjecaj među svojim pristašama. Radić je razgovarajući s Trumbićem rekao »mi se ne smijemo izolirati od onih koji su nas izabrali«. Koliko je bojkot Ustavotvorne skupštine od strane HRSS-a bio presudan za donošenje ustava pokazuje rad skupštinskog Ustavnog odbora. Na tom odboru usvojen je, ponešto izmijenjen, vladin nacrt ustava s tijesnom većinom (23 za, 19 protiv). Uz nazočnost zastupnika HRSS-a koji bi, razmjerno broju mandata, imao 6 članova u Ustavnom odboru, vladin ustavni nacrt bio bi odbačen, a Ustavni odbor bi morao izraditi novi nacrt, temeljen na gledištima oporbe. Upravo ta činjenica bila je povod HPS-u da optuži Radića zbog dominacije radikala i demokrata u Ustavnom odboru i izglasavanja njihova nacrta ustava.
Uz vladin, Ustavnom odboru bili su podnijeti i ustavni nacrti oporbenih stranaka, među njima i hrvatskih, Hrvatske zajednice (Narodnog kluba) i Hrvatske pučke stranke unutar Jugoslavenskog kluba. Hrvatska zajednica je predložila ustavni nacrt po kojem bi jugoslavenska država bila uređena kao ustavna parlamentarna monarhija na federalističkim osnovama. Država bi bila podijeljena na šest pokrajina: Sloveniju, Hrvatsku s Dalmacijom, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju s Makedonijom, Crnu Goru i Vojvodinu. Pokrajine bi imale svoj sabor, pokrajinsku vladu i pokrajinskog namjesnika. Postojala bi i zajednička središnja vlada i dvodomni parlament.
Jugoslavenski klub, u kojem se uz SLS i Bunjevačko-šokačku stranku nalazila i Hrvatska pučka stranka, podnio je svoj ustavni nacrt koji je zapravo bio njegovo izdvojeno mišljenje na vladin nacrt ustava. U njemu se predlaže podjela države na šest pokrajina, ali za razliku od prijedloga HZ-a, ne na federalističkim, već na autonomističkim osnovama. Pokrajine bi bile: Srbija, Hrvatska i Slavonija, Bosna i Hercegovina s Dalmacijom, Slovenija, Crna Gora i Vojvodina. Pokrajine bi imale svoje vlade i sabore. Osnova ovakve teritorijalne podjele bila je vjerska pripadnost stanovništva. Po toj podjeli, tri bi pokrajine bile pretežno katoličke, a tri pravoslavne.
HRSS nije sudjelovao u radu Ustavotvorne skupštine, pa nije podnio Ustavnom odboru svoj nacrt ustava. Umjesto toga, Radić je pristupio izradi ustava Neutralne seljačke republike Hrvatske. O tekstu tog ustava se raspravljalo tijekom ožujka i travnja 1921. na sjednicama »republikanske zastupničke većine«, kako su se nazivali izabrani zastupnici HRSS-a. Tekst ustava je prihvaćen 14. svibnja 1921. godine. U tekstu ustava, s konstatacijom da je na izborima 28. studenoga 1920. izvršen republikanski plebiscit, Hrvatska je definirana kao neutralna seljačka republika s punim suverenitetom. Njezin državni teritorij obuhvaća Bansku Hrvatsku, a može se proširiti plebiscitom u pograničnim okruzima. Ograničenje hrvatskog teritorija na Bansku Hrvatsku je učinjeno zbog činjenice što HRSS nije dobio zastupničke mandate u drugim hrvatskim krajevima, dakle, niti pravo da ih zastupa, a vodilo se računa i o povjesnim, političkim i drugim posebnostima tih krajeva. U svakom slučaju, Radićevi protivnici su to kasnije pokušavali iskoristiti da bi ga diskreditirali. Na čelu države je predsjednik republike koji se naziva i ban. Zakonodavnu vlast vrši Hrvatski sabor, a određene su i ovlasti županijskih i općinskih skupština te općinskih vijeća. S drugim jedinicama u međunarodno priznatom području jugoslavenske države Hrvatska stupa u savez suverenih država (konfederaciju). Hrvatska mora imati potpunu neovisnost, a udruživanje s ostalim susjednim zemljama može ostvariti samo ravnopravnim dogovorom bez nadglasavanja i majorizacije. Nakon objavljivanja teksta ustava po općinama i selima Banske Hrvatske, Ustav Neutralne seljačke republike Hrvatske proglašen je 26. lipnja 1921. na sjednici hrvatskih zastupnika u Zagrebu, kada je unaprijed proglašen nevažećim ustav Kraljevine SHS, koji bi bio donijet bez zakonitih predstavnika hrvatskog naroda.
U Ustavotvornoj skupštini, vladajuća radikalsko-demokratska koalicija ostala je uporna u svojoj namjeri da donese ustav koji će urediti državu na centralističkim i unitarističkim osnovama. Od strane vladine većine odbacivani su svi prijedlozi oporbe, a bezuspješni su ostali i pokušaji kompromisa. Posljedica tih događaja bilo je napuštanje Skupštine od strane pojedinih zastupničkih klubova i stranaka.
Prvi koji su napustili Skupštinu bili su zastupnici Narodnog kluba, odnosno Hrvatske zajednice. Nakon bezuspješnih pokušaja da se s vladajućim strukturama dođe do sporazuma, zajedničari su 12. svibnja 1921, neposredno pred načelno glasovanje o ustavu, napustili Skupštinu, uz izjavu da to čine zbog toga što Skupština želi nametnuti zemlji ustav »sredstvom brojne majorizacije, ne obazirući se na stajalište hrvatskog naroda«. Tako izglasani ustav smatrat će nevažećim i »bez ikakve pravne važnosti«.
11. lipnja 1921. Skupštinu su napustili komunisti. Razlog njihova odlaska nije bio isključivo zbog nametanja vladinog centralističkog ustava jer im, načelno, nije odgovarao nijedan ustavni prijedlog od strane građanskih stranaka. Oporbene prijedloge prihvatili bi samo iz pragmatičnih razloga, odnosno onemogućavanja donošenja vladinog »reakcionarnog« ustava. Napuštanje Skupštine je zapravo bilo prosvjed zbog progona njihove stranke od strane vlasti nakon donošenja Obznane, kojom im je onemogućeno legalno djelovanje.
Ustavotvornu skupštinu je posljednji napustio Jugoslavenski klub. Povod za odlazak bio je odlaganje rasprave o VIII. odjeljku ustava, koji je sadržavao odredbe o državnom uređenju. Zastupnici Jugoslavenskog kluba su napustili Skupštinu 15. lipnja 1921, najavljujući borbu za novi ustav koji će zadovoljiti »sva tri plemena u političkom, socijalno-ekonomskom i kulturnom pogledu«.
Odlaskom velikog broja oporbenih zastupnika iz Skupštine, vlada se našla u neugodnoj situaciji. Osim što je bila prisiljena donositi ustav uz odsutnost velikog dijela oporbe i to pretežno, ne računajući komuniste, hrvatske i slovenske, vlada još nije imala natpolovičnu većinu, potrebnu za izglasavanje ustava. Međutim, pridobivši nekim ustupcima zastupnike Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO), Slovenske kmetijske stranke i Džemijeta, vlada je uspjela 28. lipnja 1921, uz protivljenje preostalih oporbenih zastupnika (među njima i Ante Trumbića), proglasiti ustav, nazvan po danu donošenja (pravoslavni blagdan sv. Vida, Vidovdan) Vidovdanski ustav.

Literatura:

Branislav Gligorijević, Parlament i političke stranke u Jugoslaviji 1919-1929, Beograd 1979.
Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, sv. 2, Zagreb 1989.
Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1992.
Zlatko Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva – Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Hrvatska zajednica, Istorija XX veka, ZR, sv. 5, Beograd 1963.
Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb 1999.
Ante Pavelić, Doživljaji 2, Zagreb 1998.
Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, sv. 1, Zagreb 1993.

09.11.2007. u 07:47 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 08.11.2007.

Izbori za Ustavotvornu skupštinu 28. studenoga 1920. godine

Raspisivanjem izbora za Ustavotvornu skupštinu za 28. studenoga 1920. godine i stare i nove stranke u svim dijelovima novostvorene jugoslavenske države, pa i u Hrvatskoj, dobile su priliku da provjere svoje snage među biračima i da dobiju njihovu podršku za ostvarenje svojih političkih ciljeva.
Hrvatske stranke su, svaka zasebno, izašle na izbore. Ipak, Hrvatska zajednica, želeći da anticentralističke snage osvoje što povoljnije pozicije u Ustavotvornoj skupštini, predložila je HPSS-u, HSP-u i HPS-u izborni sporazum prema kojem bi ove četiri stranke izašle sa zajedničkim izbornim listama. Ponuda je od sve tri stranke odbijena. HPSS je odbio ponudu HZ-a jer je ova stranka, sudjelujući u vlasti, "sudjelovala kod političkih izigravanja prava narodnog samoodređenja i kod političkih progona Seljačke stranke i njezinog predsjednika". HPS je svoje odbijanje ponude HZ-a obrazložio tvrdnjom da bi anticentralističke stranke dobile "manje mandata, kad bi istupile u izbore sa zajedničkim kandidatskim listinama, nego što će ih dobiti onda, ako istupe samostalno". Hrvatska stranka prava je predložila izbornu suradnju HPSS-u, ali je HPSS odbio suradnju. U svojim memoarima Ante Pavelić tvrdi da je, u dogovoru sa Stjepanom Radićem, pozvao svoje pristaše izvan Zagreba da glasuju za kandidate HPSS-a. Navodi i da je to osobno učinio, sudjelujući na zboru HPSS-a u Križevcima sa Josipom Predavcom. Na jednoj od lista HPSS-a bio je izabran pravaš Krunoslav Lokmer, a Dragutin Hrvoj je na izbore izašao sa svojom posebnom listom. U Bosni i Hercegovini se pregovaralo o izbornoj suradnji Hrvatske pučke stranke i Hrvatske težačke stranke, ali bez uspjeha. Razlozi neuspjeha bili su u sporu oko raspodjele kandidata na zajedničkim listama, ali i neslaganja u političkim programima.
Hrvatska pučka seljačka stranka ulazi u izbornu borbu u dosta nepovoljnim uvjetima. Stjepan Radić je u zatvoru, pa nije u mogućnosti osobno promicati izborni program svoje stranke, što je, obzirom na njegovu popularnost i praktički poistovjećivanje HPSS-a s njim, bilo osobito važno, kako za stranku, tako i za režim koji se nadao da će, držeći Radića u zatvoru, onemogućiti HPSS-u povoljan izborni rezultat (Radić je pušten iz zatvora na dan izbora). Isto tako, i stranka u cjelini je ometana u izbornoj kampanji od strane organa vlasti, iako su izbori u Hrvatskoj, zahvaljujući participaciji HZ-a u pokrajinskoj vladi, bili slobodniji i više demokratski nego u drugim dijelovima zemlje.
HPSS u izbornoj kampanji i dalje stoji na načelu nepriznavanja prvoprosinačkog akta jer on ne predstavlja izraz volje hrvatskog naroda. Zahtijeva pravo samoopredjeljenja za hrvatski narod, koji bi ostvario svoju državu kao neovisnu i "mirotvornu" republiku u sastavu savezne republike Jugoslavije, u koju bi se uključila i Bugarska. Društveni odnosi bi se temeljili na "seljačkom pravu", antimilitarizmu i pacifizmu.
Nakon neuspjeha inicijative za zajednički nastup hrvatskih stranaka na izborima, Hrvatska zajednica je sama izašla na izbore. Kao glavni dio političkog programa HZ-a istaknut je zahtjev za federativno uređenu parlamentarnu monarhiju, što je bio značajan zaokret, budući da je HZ, iako je bio protiv centralizma, do tada bio za unitarnu državu. Zajedničari i dalje govore o "troimenom narodu", ali se u izbornom proglasu obraćaju samo Hrvatima i zahtijevaju punu ravnopravnost "plemena". Razlog ovakvom zaokretu bila je oštra centralistička politika vlade, posebno Svetozara Pribićevića, koja je izazivala nezadovoljstvo hrvatskog biračkog tijela kojemu se HZ obraćao.
Hrvatska pučka stranka nastupala je na izborima zastupajući, kao i njegov partner u Jugoslavenskom klubu SLS, jedinstvenu državu, ali decentraliziranu na načelu autonomnih pokrajina, temeljenih ne na "plemenskim", već na gospodarskim i kulturnim načelima. Svoju glavnu predizbornu aktivnost HPS je usmjerio prema hrvatskom selu. Tako mu je glavni protivnik na izborima bio Radićev HPSS. Pučkaši su vjerovali da će suzbiti Radićev utjecaj na seljaštvo, budući da je, stavljajući državnopravna načela u prvi plan, HPSS postao "pravaška stranka". Tako je HPS, po njima, zapravo jedina prava seljačka stranka u Hrvatskoj. Nastupajući protiv HPSS-a pučkaši su ga nastojali prikazati nemoralnim s kršćanske i katoličke točke gledišta jer radićevski tisak širi mržnju "ne samo na kler i crkvenu organizaciju, nego i na samu vjeru". Općenito je HPS nastojao odvratiti glasače od svih stranaka koje »ne stoje na kršćanskom temelju, jer tko nije za vjeru, taj nije ni za narod.
Demokratska stranka sa Svetozarom Pribićevićem i drugim članovima iz Hrvatske na izborima i dalje zastupa centralističko državno uređenje na principima nacionalnog unitarizma. Ipak, u Hrvatskoj DS različito pristupa hrvatskim, odnosno srpskim biračima. Dok se srpskim biračima više naglašava centralističko državno uređenje, hrvatskim biračima se, uz naglašavanje "narodnog i državnog jedinstva", obećavaju "široke oblasne uprave" u oblastima, "bile one historijske ili ne". Takav državni sklop bi trebao, po demokratima, onemogućiti srpsku hegemoniju.
Komunistička partija Jugoslavije je sudjelovala na izborima iako se to kosilo s njezinim načelom, preuzetim od Treće internacionale, negacije građanskog poretka, a time i građanskog parlamentarizma. KPJ koristi predizbornu kampanju više za propagiranje svoje ideologije biračima i njihovo mobiliziranje za proletersku revoluciju nego za dobivanje njihovih glasova i zastupničkih mandata. Birače se uvjerava da izlazak na izbore neće riješiti njihove probleme jer je Ustavotvorna skupština samo jedna "epizoda" u borbi proletarijata protiv kapitalizma, a akcije izvan parlamenta ostaju "glavno oruđe proleterskih masa". Komunisti u predizbornoj kampanji nisu se bavili nacionalnim i drugim pitanjima oko kojih su se za birače borile građanske stranke. KPJ je nastupala s pozicija "klasne borbe" s glavnim parolama "za sovjetsku republiku, za revoluciju, za komunizam".
Prema ukupnim izbornim rezultatima najveći broj zastupničkih mandata u Ustavotvornoj skupštini osvojila je Demokratska stranka – 92, a odmah iza nje Radikalna stranka – 91. Iza njih su najveći broj mandata osvojili KPJ – 58 i HPSS – 50. Prema broju glasova, HPSS je bila treća, a KPJ četvrta stranka.
Hrvatska pučka seljačka stranka je, prema izbornim rezultatima, od svih hrvatskih stranaka osvojila najviše zastupničkih mandata. Ostale hrvatske stranke, kojima ovdje priključujemo DS i KPJ, prošle su znatno slabije. HPSS je svojih 50 mandata osvojio na području nekadašnje Banske Hrvatske (Hrvatske i Slavonije) dok u drugim krajevima (Dalmacija, BIH) nije postavio svoje kandidate, budući da u njima još nije imao svojih stranačkih ogranaka. Hrvatska zajednica je osvojila 11 mandata, od toga 3 u Hrvatskoj i Slavoniji, 1 u Dalmaciji, a ostalih 7 mandata osvojila je s njom povezana Hrvatska težačka stranka u BIH. Hrvatska pučka stranka je osvojila 9 mandata (3 u Hrvatskoj i Slavoniji, 3 u Dalmaciji, 3 u BIH), a u Vojvodini je koalirala s Bunjevačko-šokačkom strankom koja je osvojila 4 mandata. Demokratska stranka je osvojila 20, KPJ 8, a Hrvatska stranka prava 2 mandata.
Iako se očekivalo da bi HPSS mogao dobiti značajan broj glasova, njegov opći izborni uspjeh i pobjeda nad ostalim hrvatskim građanskim strankama bili su veliko iznenađenje za sve političke čimbenike nove jugoslavenske države. HPSS je tako dobio legitimaciju političkog predstavnika hrvatskog naroda. Razlog tako velikom uspjehu HPSS-a bio je u njegovom oštrom suprotstavljanju nasilnoj centralističkoj politici vlade u Beogradu, u kojoj je istaknutu ulogu imao Svetozar Pribićević. To je bila borba između dviju krajnosti. Nacionalnom unitarizmu i tvrdom državnom i monarhističkom centralizmu srbijanskih stranaka i Pribićevićevih demokrata Radićev HPSS je suprotstavio hrvatski nacionalni individualitet i federativnu republiku.
HZ i HPS su pokušavali balansirati između ove dvije krajnosti. Oni su protiv centralizma, ali još uvijek se drže stava o jednom "troimenom" narodu. HZ pristaje uz monarhizam dok pučkaši nemaju čvrsto određen stav. Obje stranke su sudjelovale i u strukturama vlasti, što im je među hrvatskim biračima, osobito HZ-u, nanijelo veliku štetu. Nalazeći se između dvije vatre (Radić-Pribićević), koje su potpaljivale jedna drugu, ove dvije stranke nisu mogle postići povoljne rezultate. Umjereno stanovište i neka pomirljiva politika nisu bili mogući.
HSP je, protiveći se uopće bilo kakvoj južnoslavenskoj zajednici, bio radikalniji od HPSS-a, ali nije mogao postići bolji rezultat od postignutog (2 mandata) iz jednog drugog razloga, a koji je isto vrijedio i za HZ i HPS. Naime, ove tri stranke su bile građanske stranke i nisu imale nikakav utjecaj na seosku populaciju. S druge strane, HPSS je već od svog osnutka 1904. godine učvšćivao svoj utjecaj na selu. Doduše, i pučkaši su pokušavali pridobiti seljake za svoj program, međutim, kao relativno nova stranka, nisu mogli parirati staroj stranci i njezinom, među seljacima, još uglednijem vođi Stjepanu Radiću.
Odvojeno od ovih i uopće svih stranaka nalazila se KPJ. Sukladno velikom uspjehu koji je postigla u cijeloj zemlji, KPJ je relativno dobro prošla i u Hrvatskoj, dobivši najviše glasova u većim gradskim središtima. U Hrvatskoj je dobila 8 mandata, pojedinačno više i od HZ-a i HPS-a (ovdje nisu uračunati mandati koje su HZ i HPS osvojili u Bosni i Hercegovini). Međutim, kako su komunisti zapostavljali nacionalno pitanje, držeći se dogmatski teze o "klasnoj borbi", značajan dio radničkih glasova, na koje su najviše računali, otišao je nacionalno orijentiranim strankama.

Litearatura:

Branislav Gligorijević, Parlament i političke stranke u Jugoslaviji 1919-1929, Beograd 1979.
Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, sv. 2, Zagreb 1989.
Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1992.
Zlatko Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva – Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Hrvatska zajednica, Istorija XX veka, ZR, sv. 5, Beograd 1963.
Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb 1999.
Ante Pavelić, Doživljaji 2, Zagreb 1998.
Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, sv. 1, Zagreb 1993.

08.11.2007. u 08:04 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 06.11.2007.

Stranačka grupiranja 1919. i 1920. godine

Nakon stvaranja jugoslavenske države na red je došlo i stvaranje nove stranačko-političke scene, prilagođene novonastalom stanju. Kao i u drugim južnoslavenskim zemljama, uključenima u novu državu, i u Hrvatskoj su se stranke raspodijelile na stare (predratne) i nove (nastale nakon ujedinjenja). Stranke su se dijelile i prema teritorijalnoj rasprostranjenosti. Neke su pokušavale djelovati na području cijele države, a druge su nastavile djelovati na svojim matičnim, državno-političkim, odnosno nacionalnim područjima, dakle, kao regionalne stranke. Kao što će se dalje vidjeti, na takve podjele su utjecali stavovi o ujedinjenju, odnosno političkom i društvenom uređenju nove države. Dok su stare hrvatske stranke osporavale legitimnost samog čina ujedinjenja i zalagale se za složenu (federaliziranu) jugoslavensku državu ili je u potpunosti odbacivale, zahtijevajući potpuno neovisnu hrvatsku državu, nove su stranke, bez obzira na njihovu teritorijalnu rasprostranjenost, prihvatile prvoprosinački akt, ali su imale različite stavove o uređenju nove države, od federalizma do unitarizma.
Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS) bila je stara predratna stranka, utemeljena 1904. pod vodstvom braće Antuna i Stjepana Radića. Njihov stranački program bio je da hrvatsko seljaštvo, kao najbrojniji sloj stanovništva, mora postati temelj političke djelatnosti i glavni nositelj nacionalne borbe na osnovi hrvatskog državnog prava. Do 1918. stranka stoji na principu austroslavizma, zatim prihvaća jugoslavizam, ali u oba slučaja ističe načelo ravnopravnosti naroda.
HPSS je odbacivao kao nelegitiman prvoprosinački akt, zahtijevajući u ime "četiri petine" hrvatskog naroda "hrvatsku republiku i hrvatsku konstituantu". Prema Radiću, ta hrvatska republika ušla bi, na temelju prava samoodređenja naroda, u federativnu jugoslavensku republiku u koju osim Srba, Hrvata i Slovenaca trebaju ući i Bugari. U svojim govorima seljacima, Radić i njegovi suradnici za novonastalo teško stanje, koje je naročito pogodilo seljake, optužuju "pokvarenu gospodu", što se najviše odnosi na Svetozara Pribićevića, ali i na vodeće ljude hrvatskih stranaka (npr. A. Pavelić, stariji).
HPSS djeluje održavanjem stranačkih i javnih skupova, donošenjem rezolucija i memoranduma koje šalje predstavnicima stranih sila na Mirovnoj konferenciji u Parizu. U svim takvim istupima ponavlja se stav o nelegitimnosti nove države i zahtijeva, na temelju prava samoodređenja naroda, "neutralnu hrvatsku seljačku republiku" u sastavu federativne jugoslavenske republike. Dosljedan u svom stavu nepriznavanja nove države, HPSS je odbio poslati svoja dva predstavnika u Privremeno narodno predstavništvo u Beograd, ne priznavajući ga predstavnikom hrvatskog naroda.
Zbog ovakvog djelovanja HPSS-a beogradske vlasti su odgovorile represijom. Stjepan Radić je bio uhićen dva puta. Prvi put je uhićen 25. ožujka 1919. i u zatvoru je boravio punih 11 mjeseci bez preslušavanja i sudskog postupka. Slično su prošli i drugi vodeći ljudi stranke (Maček, Predavec itd.). Radić je ponovo uhićen potkraj ožujka 1920. nakon čega je osuđen na dvije i pol godine zatvora. Dosuđenu kaznu Radić nije izdržao jer je uoči izbora za Ustavotvornu skupštinu (zakazanih za 28. studenoga 1920.) pušten na slobodu.
Hrvatska stranka prava (HSP, frankovci) je također bila stara stranka. Za razliku od HPSS-a, ona ne samo da je odbijala način i sam čin ujedinjenja, već je zastupala koncepciju potpuno neovisne hrvatske države. 1. ožujka 1919. stranka je izradila novi program u kojem se kao cilj navodi očuvanje individualnosti hrvatskog naroda i državne samostalnosti. Pod time se podrazumijeva, na temelju hrvatskog državnog prava i narodnog samoodređenja, ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku.
Kao i HPSS ni HSP nije sudjelovao u radu Privremenog narodnog predstavništva. HSP nije tamo bio ni pozvan zbog čega je i inače ne priznavajući to predstavničko tijelo, uputio prosvjed. Radi ostvarivanja svojih ciljeva frankovci su surađivali sa Hrvatskim komitetom u Beču, čiji su članovi bili nekadašnji austrougarski časnici, a koji je bio povezan s habsburgofilskim legitimistima koji su željeli obnovu Habsburške monarhije. (Za vezu s tim Komitetom su beogradske vlasti optuživale i Stjepana Radića). Kao i HPSS i HSP je zbog svojih stavova i djelovanja bio izložen represiji beogradskog režima.
Demokratska stranka (DS) bila je nova politička stranka čiji je osnivač i tvorac njezina programa bio Svetozar Pribićević. Stranka se počela osnivati polovicom veljače 1919. na velikom zboru u Sarajevu, gdje su se oko Pribićevića okupili članovi bivše Hrvatsko-srpske koalicije i drugih jugoslavensko-unitarističkih grupa iz tzv. prečanskih krajeva (tj. iz južnoslavenskih zemalja pod austrougarskom vlašću). S ciljem da nova stranka bude općejugoslavenska, državotvorna i organizirana na području cijele države, uspostavljeni su dodiri sa srbijanskim oporbenim strankama (Samostalnom radikalnom, Naprednjačkom i Liberalnom). Dogovor s njima uspostavljen je polovicom travnja 1919, a osnivanje stranke je dovršeno u svibnju 1919. na kongresu u Sarajevu. Za predsjednika stranke izabran je vođa samostalnih radikala Ljuba Davidović. Programski, DS je stajao na principu jedinstvenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca, što je podrazumijevalo unitarnu jugoslavensku državu s jedinstvenom centralistički organiziranom upravom.
Pribićević i njegovi istomišljenici počeli su ostvarivati svoj program i prije osnivanja stranke. Naime, u prvoj vladi Kraljevine SHS Pribićević je dobio položaj ministra unutarnjih poslova, a dominantan položaj u vladi imali su centralisti. U provođenju centralističke politike Pribićević je imao najistaknutiju ulogu. Svojim mjerama nastojao je izbrisati sve staro i stvoriti novo snagom dekreta, silom i voljom vlasti.
U tome nije zaostajao ni u Hrvatskoj. Kao i drugdje, Zemaljska vlada za Hrvatsku i Slavoniju potčinjena je vladi u Beogradu, što znači da Hrvatska nije više imala svoju autonomnu vladu. Sve dužnosnike, od bana pa do nižih činovnika, postavljala je središnja vlada u Beogradu. Otpor svojoj politici Pribićević je suzbijao terorom, nasiljem, cenzurom tiska, ukidanjem izabranih općinskih zastupstava itd. Najjači otpor pružao mu je HPSS na čelu s Radićem, zbog čega je Pribićević protiv njega primijenio oštru represiju. Represiji je bio izložen i HSP. Negodovanje zbog Pribićevićevih postupaka izražavali su i neki zastupnici iz Hrvatske u Privremenom narodnom predstavništvu.
Pribićević i drugi članovi DS-a iz Hrvatske bili su do izbora za Ustavotvornu skupštinu gotovo stalno na vlasti i tako pripremili uređenje nove države po svojim zamislima. Izuzetak je bilo razdoblje vlade tzv. Parlamentarne zajednice na čelu sa Stojanom Protićem (veljača-svibanj 1920). Tada je DS bio izvan vlade, dijelom zbog trenutno loših odnosa demokrata s radikalima, ali i zbog Pribićevića s kojim hrvatsko-slovenski koalicijski partneri radikala Narodni klub (Hrvatska zajednica) i Jugoslavenski klub (SLS i HPS), zbog njegovih represivnih postupaka u Hrvatskoj i BIH, nisu željeli sudjelovati u vladi. Imenovanjem koncentracijske vlade Milenka Vesnića 17. svibnja 1920. DS ponovo ulazi u vladu u kojoj je Pribićević ministar prosvjete.
Hrvatska zajednica (HZ) kao nova politička stranka nastala je iz grupe hrvatskih zastupnika u Privremenom narodnom predstavništvu, okupljenih u Narodnom klubu, koji su bili pretežno članovi Starčevićeve stranke prava na čelu s Antom Pavelićem (starijim) i Napredne demokratske stranke na čelu s Ivanom Lorkovićem. Stranka je nakon dogovora starčevićanaca i naprednjaka, započetih u svibnju 1919, osnovana na skupštini u Zagrebu 17. srpnja 1919. Za predsjednika je izabran Matko Laginja, ali će veći utjecaj na vođenje stranačke politike imati Ivan Lorković i Mate Drinković. U HZ bila je učlanjena i Hrvatska težačka stranka koja je djelovala kao zasebna stranačka formacija u Bosni i Hercegovini, ali čvrsto vezana uz HZ. HTS je nastao kao posljedica neuspjeha osnivanja jedinstvene stranke bosanskohercegovačkih Hrvata, oslonjene na stranke u Hrvatskoj. Hrvatska pučka stranka, koja je pretendirala da postane stranka Hrvata BIH, oslanjala se na slovenski SLS, što je drugim hrvatskim grupama u BIH bilo neprihvatljivo. Hrvatska zajednica je prihvaćala teze o "narodnom jedinstvu" tri "plemena" i "jedinstvenoj državi", ali je bila protiv centralizacije, zahtijevajući očuvanje autonomija pokrajinskih vlada kakve su bile u času ujedinjenja do saziva Ustavotvorne skupštine.
Osnivanje HZ-a predstavljalo je reakciju na centralističku politiku vlade, a osobito na postupke Svetozara Pribićevića u Hrvatskoj i BIH koji su, po zajedničarima, davali snagu Radićevom seljačkom pokretu. Zbog toga su oštro kritizirali vladu, a sebe predstavljali kao političkog predstavnika Hrvata koji bi trebao zamijeniti Pribićevića kao partnera Beogradu i tako oslabiti Radićev radikalizam.
Zajedničari su, osim kao zastupnici u Privremenom narodnom predstavništvu, sudjelovali i kao ministri u državnim vladama, prvo u vladi Parlamentarne zajednice Stojana Protića, a zatim i u koncentracijskim vladama Milenka Vesnića. Na taj način je u prvom slučaju privremeno s vlasti udaljen Pribićević, a zajedničari su dobili vlast u Hrvatskoj. Matko Laginja imenovan je banom, a i na druga mjesta u pokrajinskoj vlasti došli su zajedničari. Pokušali su ublažiti posljedice centralističke politike u Hrvatskoj u čemu, međutim, nisu postigli znatnijih uspjeha. Politički kapital su pokušali steći oslobađanjem Radića iz zatvora, ali je on ubrzo opet uhićen i osuđen. Slijedeći događaj koji im je nanio političku štetu, iako za njega nisu bili neposredno odgovorni, bilo je nasilje vojske i žandarmerije nad seljacima prilikom žigosanja stoke, što je izazvalo seljačke nemire u jesen 1920.
Hrvatska pučka stranka (HPS) je također bila nova stranka. Osnivači su joj bili pripadnici građanstva religiozne orijentacije i katoličkog klera, okupljenih prije Prvog svjetskog rata u Hrvatskom katoličkom senioratu. Tendencija njihova djelovanja bila je promicati kršćanska načela kao osnovu javnog života. Već tada su prihvaćali i jugoslavensku ideju. Stranka je počela nastajati tijekom 1919, osnivanjem svojih organizacija po pokrajinama (Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Bosna i Hercegovina). 6. lipnja 1920. u Zagrebu je izvršeno ujedinjenje pokrajinskih organizacija i izabrano jedinstveno stranačko vodstvo.
HPS (pripadnici te stranke bili su još nazivani pučkaši i klerikalci) je stajao na stanovištu "državnog i narodnog jedinstva troimenog naroda", ali se protivio centralizaciji i tražio zadržavanje pokrajinskih samouprava. Smatrao je da uklanjanje plemenskih, vjerskih i povijesnih razlika treba prepustiti prirodnom razvoju. Pučkaši su smatrali da je njima namijenjena misija stvaranja zajedničke kulture nacionalno ujedinjenih Južnih Slavena i ujedinjenje katoličke i pravoslavne Crkve.
Kako bi ostvario svoj program HPS je smatrao potrebnim osnivanje stranke s tim programom na području cijele države. Iz tih razloga HPS se povezuje sa Slovenskom ljudskom strankom (SLS) Antona Korošca koja je imala istovjetan program i ambicije. Prvi korak prema stvaranju Jugoslavenske pučke stranke bio je zajednički zastupnički klub u Privremenom narodnom predstavništvu (Jugoslavenski klub). Međutim, do stvaranja jedinstvene stranke nije došlo, ali su stranke nastavile surađivati.
HPS je unutar Jugoslavenskog kluba sudjelovao u radu Privremenog narodnog predstavništva, kritizirajući vladinu (Pribićevićevu) centralističku politiku. Pučkaši nisu imali svoje ministre u vladi, već ih je kao članove Jugoslavenskog kluba predstavljao SLS. Kako je SLS po broju zastupnika bio znatno brojniji i politički značajniji od HPS-a, pučkaše se već od tada smatralo ekspoziturom SLS-a, a ta će ih etiketa pratiti do prestanka rada stranke 1929. godine.
Iz Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije izdvojila se lijeva struja i na kongresu ujedinjenja radničkih stranaka u Beogradu u travnju 1919. stupila u novoosnovanu Socijalističku radničku partiju Jugoslavije (komunista). Od Drugog kongresa u Vukovaru u lipnju 1920. stranka nosi naziv Komunistička partija Jugoslavije (KPJ). Njezin program je bio rušenje kapitalističkog poretka u zemlji i stvaranje Sovjetske Republike Jugoslavije. U svom djelovanju KPJ je davala prednost ostvarivanju svog ideološkog programa (klasna borba), dok je u pogledu nacionalnog pitanja zastupala gledište o jedinstvenom jugoslavenskom narodu i unitarnoj državi, smatrajući aktualne nacionalne sukobe borbom suprotstavljenih buržoazija. Do izbora za Ustavotvornu skupštinu, KPJ djeluje u javnosti organiziranjem radničkih štrajkova i osnivanjem sindikata, zagovarajući revolucionarnu klasnu borbu.
Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije uključila se u novu Socijaldemokratsku partiju Jugoslavije i bila koalicijski partner DS-u u vladi Ljube Davidovića, poslije čega je gurnuta na političku marginu.

Litearatura:

Branislav Gligorijević, Parlament i političke stranke u Jugoslaviji 1919-1929, Beograd 1979.
Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, sv. 2, Zagreb 1989.
Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1992.
Zlatko Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva – Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Hrvatska zajednica, Istorija XX veka, ZR, sv. 5, Beograd 1963.
Hrvoje Matković, Svetozar Pribićević i Samostalna demokratska stranka do šestoja-nuarske diktature, Zagreb 1972.
Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb 1999.
Ante Pavelić, Doživljaji 2, Zagreb 1998.
Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, sv. 1, Zagreb 1993.

06.11.2007. u 07:34 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 05.11.2007.

Prvoprosinački akt

1. prosinca 1918. u Beogradu Ante Pavelić (stariji) je ispred delagacije Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba pročitao Adresu kojom Aleksandra Karađorđevića, regenta i prijestolonasljednika Kraljevine Srbije, obavještava o odluci Narodnog vijeća o ujedinjenju Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom. U svom odgovoru je regent Aleksandar prihvatio odluku i proglasio ujedinjenje Države SHS i Srbije u "jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca". Tako je Hrvatska zajedno s drugim južnoslavenskim zemljama nekadašnje Habsburške monarhije ušla u sastav novostvorene jugoslavenske države.
Čin proglašenja nove države nije bio prihvaćen od svih tadašnjih hrvatskih političkih snaga. Međutim, to nije bilo nikakvo iznenađenje. Odjeci prvoprosinačkog akta bili su odraz događaja prije konačne odluke Narodnog vijeća SHS o ujedinjenju.
Od osnivanja Narodnog vijeća, a pogotovo nakon raskida državnopravnih veza hrvatskih zemalja s Austro-Ugarskom kada vrhovnu vlast u južnoslavenskim zemljama bivše Monarhije preuzima Narodno vijeće, postavilo se pitanje o načinu provedbe ujedinjenja.
Većinu u Narodnom vijeću imala je Hrvatsko-srpska koalicija na čelu sa Svetozarom Pribićevićem. Ona se zalagala za neodgodivo i bezuvjetno ujedinjenje sa Srbijom na bazi unitarizma i centralizma, prihvaćanjem teze o srpsko-hrvatskom narodnom jedinstvu. Na ovakve stavove Koalicije o provedbi ujedinjenja je presudan utjecaj imao Svetozar Pribićević koji je, kao pobornik ideje "narodnog jedinstva" južnoslavenskih naroda, tvrdio da za ujedinjenje nisu potrebni nikakvi prethodni uvjeti jer pošto su Hrvati i Srbi "jedan narod" između njih ne može biti sporazumijevanja. A kao Srbinu iz Hrvatske svakako mu je stalo da hrvatski Srbi budu što čvršće povezani sa Srbijom.
Starčevićeva stranka prava na čelu s Antom Pavelićem (starijim), koja je u početku bila stožer tzv. nacionalne koncentracije radi stvaranja zajedničke države, bila je za ujedinjenje na bazi kontinuteta hrvatskoga državnog prava, očuvanjem državnopravnih individualiteta s njihovim granicama i autonomnim pravima u odnosu na središnju državnu vlast. Osim prihvaćanja zajedničke države, stranka je prihvaćala tezu o jedinstvenom i troimenom (troplemenom) narodu, ali ipak traži očuvanje kontinuteta hrvatske državnosti i državnopravnih individualiteta drugih krajeva, držeći da se do potpunog narodnog jedinstva može doći tek postepenom evolucijom.
U radu Narodnog vijeća su sudjelovali su i članovi Hrvatskog katoličkog seniorata, katolički svećenici i drugi članovi buduće Hrvatske pučke stranke. Bili su to Janko Šimrak, Petar Rogulja, fra Didak Buntić i dr. Podržavajući stav o narodnom jedinstvu Južnih Slavena koje će se ostvariti "kroz dvije, tri generacije«, oni su bili za federalizam, ali ne »nacionalni«, već »ekonomsko-kulturni". Glede središnje vlade, zalagali su se za "jaku centralnu zajedničku vladu".
Članovi Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije u Narodnom vijeću zalagali su se za stvaranje jedinstvenih, centraliziranih organa vlasti, ali kao republikanci protivili su se da se vladarska vlast, makar i privremeno, do odluke Ustavotvorne skupštine povjeri članu bilo koje dinastije, već je treba povjeriti tročlanom direktoriju izabranom od Državnog vijeća SHS.
Hrvatska pučka seljačka stranka, na čelu sa Stjepanom Radićem, je pristajala na stvaranje jugoslavenske države, ali uz očuvanje u njoj hrvatske političke i državnopravne samostalnosti. Zajednička država uredila bi se na federativnim principima kao savezna država u kojoj bi vrhovnu vlast imala tri regenta: srpski prijestolonasljednik, hrvatski ban i predsjednik Slovenskog narodnog vijeća.
Hrvatska stranka prava (poznata i pod nazivima Čista stranka prava, odnosno frankovci) nije uopće sudjelovala u radu Narodnog vijeća. Ona je, doduše, podnijela zahtjev za ulazak u Narodno vijeće, ali na njega nije dobila nikakav odgovor. Zahtijev HSP-a bio je odbijen za što se, među ostalima, zalagao i J. Šimrak. Kasniji ustaški poglavnik Ante Pavelić je kasnije tvrdio da je Narodno vijeće, pod prijetnjom zabrane stranke, zahtijevalo ulazak HSP-a u Narodno vijeće što je stranka odbila. Na sjednici Hrvatskoga sabora 29. listopada 1918, njezin zastupnik Vladimir Prebeg je najavio raspuštanje stranke uz obrazloženje da je, raskidom s Austro-Ugarskom i ujedinjenjem hrvatskih zemalja, program stranke ispunjen. (Pavelić tvrdi da je i ova Prebegova izjava dana pod pritiskom). Međutim, na sjednici Vijeća Stranke prava 28. studenoga 1918. odlučeno je da se stranka ne raspusti, pošto je Narodno vijeće napustilo "sasvim stoljetni ideal i zahtjev" na samostalnu hrvatsku državu. Na taj način HSP se, za razliku od drugih hrvatskih stranaka, kao i prije, protivio bilo kakvom ujedinjenju južnoslavenskih zemalja.
Ipak, u pogledu načina provedbe ujedinjenja, u Narodnom vijeću su sve više počeli prevladavati pogledi Svetozara Pribićevića i Hrvatsko-srpske koalicije. Na to je utjecao sve teži vanjski i unutarnji položaj Države SHS (talijanska okupacija hrvatskih i slovenskih krajeva, obećanih Italiji Londonskim ugovorom, pljačke zelenog kadera i socijalni bunt ratom ispaćenog stanovništva).
Ipak, unutar i izvan Narodnog vijeća postojala je grupa hrvatskih političara i intelektualaca zabrinuta mogućnošću takvoga ujedinjenja. Ta je grupa, pod predsjedanjem Vjekoslava Klaića, od 12. studenoga do 13. prosinca 1918. raspravljala o načinu osiguranja povoljnog položaja Hrvatske u novoj državi. Tu grupu povjesničar Jere Jareb smatra opozicijom unutar Narodnog vijeća, prema jednom tekstu Vladka Mačeka, nazvanom Hrvatski klub.
Na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća 23. i 24. studenoga prevladali su Pribićevićevi pogledi o "bezodvlačnoj provedbi ujedinjenja" te je donošenjem Naputka o načinu provedbe ujedinjenja, čemu su se usprotivili samo Stjepan Radić ispred HPSS-a i starčevićanac Dragutin Hrvoj, donijeta odluka o odlasku delegacije Narodnog vijeća u Beograd radi provedbe ujedinjenja.
U Beogradu, tijekom izrade teksta Adrese kojom se delegacija trebala obratiti regentu na ceremoniji ujedinjenja, došlo je do spora između A. Pavelića (starijeg) i Pribićevića oko teksta Adrese. Pavelić je tražio da se u Adresi i odgovoru regenta naglasi poštivanje državnopravnih historijskih individualiteta, odnosno da se istakne poštivanje teritorijalnih granica pokrajina, njihovih autonomnih prava i odnosa prema državnoj vladi. Pribićević se tome protivio, tražeći da se najprije izvrši ujedinjenje, a da se o svemu ostalom odlučuje poslije. Na kraju, uz posredovanje Josipa Smodlake, prihvaćen je kompromisni tekst Adrese koji je bitno odstupao od Naputka Narodnog vijeća, ali ipak bliži Pribićevićevim stajalištima. Nakon toga je uslijedio čin proglašenja nove države.
Nakon prvoprosinačkog akta stavovi hrvatskih stranaka o nastanku nove države nisu se bitno izmijenili u odnosu na razdoblje prije njega. Stav svake pojedine stranke o tome bio je vidljiv već samom činjenicom koliko je i na koji način i da li je uopće sudjelovala u radu Narodnog vijeća.
Stranke zastupljene u Narodnom vijeću i delegaciji u Beogradu (koalicionaši, starčevićanci, socijaldemokrati), samim prisustvom na proglašenju nove države, podržale su prvoprosinački akt, ali su među njima postojale razlike o budućem uređenju države koje će kasnije doći do izražaja.
U skladu s odlukom glavne godišnje skupštine HPSS-a od 25. studenoga 1918, Stjepan Radić, iako je bio određen kao član delegacije Narodnog vijeća, nije otputovao u Beograd, unaprijed odbacujući prvprosinački akt. Umjesto toga, Radić je potkraj studenoga otputovao u Prag gdje je, među ostalim, prema nekim navodima, pokušavao nagovoriti vodeće čehoslovačke političare na očuvanje federativno preuređene Austro-Ugarske. Nakon prvoprosinačkog akta HPSS zahtijeva da se Hrvatskoj "po pravu samoodređenja" prizna puna državnost sa Saborom kao najvišim organom vlasti u složenoj jugoslavenskoj državi.
Protiv ujedinjenja izjasnila se i Hrvatska stranka prava. Nakon prvoprosinačkog akta HSP je istupio proglasom u kojem je prosvjedovao protiv "jedinstvene države Srba, Hrvata i Slovenaca" i prenošenje vladarske ovlasti na "srpskog kralja Petra I. bez pitanja slovenskog, hrvatskog i srpskog naroda". Stranka je naglasila da ostaje kod svoje odluke za "ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u republikansku državu u savezu slobodnih, nezavisnih, suverenih država Slovenaca, Hrvata i Srba,...", o čemu mora odlučiti hrvatski narod.
Postavljalo se i pitanje ratifikacije prvoprosinačkog akta. Narodna skupština Srbije je to učinila 29. prosinca 1918. Nakon toga se postavilo pitanje ratifikacije čina ujedinjenja i u Hrvatskom saboru. Uz Radića i HPSS, taj zahtjev postavljala je i Starčevićeva stranka prava, ali je on odbijen zbog protivljenja grupe oko Pribićevića iz Hrvatsko-srpske koalicije koja se bojala da ratifikacija ne bi bila izglasana. Na taj je način prvoprosinački akt proveden kao svršeni čin s otvorenim pitanjem njegova državnopravnog legaliteta. Suvremenici tih zbivanja, Josip i Rudolf Horvat, različito su procjenjivali mogući ishod te nikad održane saborske rasprave o ratifikaciji. Dok Rudolf Horvat tvrdi da ratifikacija ne bi prošla, Josip Horvat je siguran da bi prvoprosinački akt bio ratificiran jer bi uz koalicionaše, po J. Horvatu, za to glasovali i starčevićanci.

Literatura:

Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, sv. 2, Zagreb 1989.
Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1992.
Jere Jareb, Pola stoljeća hrvatske politike, Zagreb 1995.
Zlatko Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva – Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Hrvatska zajednica, Istorija XX veka, ZR, sv. 5, Beograd 1963.
Hrvoje Matković, Svetozar Pribićević i Samostalna demokratska stranka do šestojanuarske diktature, Zagreb 1972.
Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb 1999.
Ante Pavelić, Doživljaji, Zagreb 1996.
Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, sv. 1, Zagreb 1993.

05.11.2007. u 07:40 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 01.11.2007.

Odnosi HSS-a prema drugim hrvatskim strankama u Kraljevini SHS (1918-1929) - uvod

1. prosinca 1918. Hrvatska je ušla u sastav novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U isto vrijeme započeo je u Hrvatskoj drukčiji, suvremeniji politički život nego što je bio do tada. Do tada postojeće političke stranke i one koje su tek počele nastajati morale su se sada na svim izborima za predstavnička tijela boriti za glasove sveukupnoga hrvatskog stanovništva, za razliku od razdoblja Austro-Ugarske kada u ugarskom dijelu države nije postojalo opće biračko pravo osim za zanemariv broj stanovnika.
Međutim, umjesto da bodove za svoj politički prestiž u narodu stječu baveći se općim, političkim, društvenim, gospodarskim i drugim pitanjima, uobičajenima za svaku normalno ustrojenu i demokratsku zemlju, hrvatske političke stranke su se morale izboriti da uopće dođu u takvu poziciju.
Naime, način na koji su hrvatske zemlje uključene u novu jugoslavensku državu, a pogotovo njihov podređeni položaj prema novoj državnoj vlasti, izazivao je u njima opće nezadovoljstvo. Nova država je bila strogo centralizirana, pa je Hrvatska izgubila i ono malo svoje državnopravne samostalnosti koju je imala u Habsburškoj monarhiji. Isto tako se promicao i nacionalni unitarizam (integralno jugoslavenstvo, odnosno troimeni narod) iza kojeg se pokušavala nametnuti velikosrpska hegemonija. Tako je nastalo hrvatsko pitanje, odnosno pitanje očuvanja hrvatske političke i nacionalne individualnosti.
Vodeća politička snaga koja je pokušavala riješiti hrvatsko nacionalno pitanje i koja se, postavši od početka najjača hrvatska stranka, s vremenom pretvorila u sinonim za sveopći hrvatski nacionalni pokret, bila je Hrvatska seljačka stranka na čelu sa Stjepanom Radićem.
Uz HSS postojale su i druge hrvatske stranke koje su pokušavale naći svoje mjesto na hrvatskoj političkoj pozornici, steći na njoj, kao i HSS, vodeću poziciju i riješiti hrvatsko pitanje u skladu sa svojim ideološkim nazorima.
Postavlja se pitanje kako se HSS kao najjača hrvatska politička stranka ponašala prema drugim, prije svega hrvatskim, političkim strankama i grupama na prostorima njezina djelovanja? Koliko je HSS svoje političke oponente smatrao korisnim suradnicima, odnosno smetnjom svom radu? Da li ih je, u situaciji u kojoj se Hrvatska nalazila, smatrao štetnim za jedinstvo hrvatskog nacionalnog pokreta? Koliko je HSS smatrao da mu njegovi politički suparnici ugrožavaju prvenstvo u hrvatskoj politici, odnosno da li ih je uopće smatrao ozbiljnim protivnicima ili beznačajnim marginalcima, nesposobnima da bilo što postignu? Na koji način je HSS iskorištavao njihovo postojanje i djelovanje u svoju korist?
Naravno, potrebno je analizirati kako su te stranke vidjele svoju ulogu u hrvatskoj politici. Koliko su one bile svjesne svojih mogućnosti? Jesu li se, priznavajući HSS-u vodeću ulogu u hrvatskom političkom životu, mirile sa svojim podređenim statusom? Jesu li takvo stanje uopće i kako pokušavale promijeniti?
Važno je i pitanje koliko su HSS i ostale stranke bile dosljedne u svom djelovanju. Dokle su u ostvarivanju svojih političkih programa bile spremne ići do kraja, a kada bile spremne na kompromise? Kako su mijenjale svoje programe, stavove, metode svoga rada i uopće svoju političku orijentaciju?
Važan udio u djelovanju hrvatskih političkih stranaka imali su i njihovi vođe. Koliko je svoj osobni pečat HSS-u dao Stjepan Radić? Kakvu su važnost imali stranačke vođe u drugim strankama (Ante Trumbić, Svetozar Pribićević i dr.)? Jesu li stranačke politike određivali vođe ili šire stranačko članstvo? Da li je stranačko članstvo bespogovorno i poslušno slijedilo svoje vođe ili je pokušavalo kreirati stranačku politiku zajedno s njima?
Predmet istraživanja ovoga rada su pretežno hrvatske stranke. U Hrvatskoj su djelovale i političke stranke čija su središta bila u drugim zemljama tadašnje države, odnosno stranke koje nisu imale hrvatski nacionalni program. Njihov utjecaj na hrvatsko biračko tijelo bio je ne-znatan i one nisu predmet razmatranja ovoga rada. Ipak, učinjene su neke iznimke. Zajedno s prikazom odnosa HSS-a prema drugim hrvatskim strankama bit će prikazani i odnosi HSS-a prema Samostalnoj demokratskoj stranci i prema Komunističkoj partiji Jugoslavije. Iako nemaju isključivo hrvatsko članstvo (KPJ) ili ga imaju vrlo malo (SDS) i nemaju hrvatski nacionalni program (SDS), odnosno nije im prioritet i služi im više kao taktika (KPJ), budući da djeluju na hrvatskom području i imaju svoje stavove i utjecaje na rješavanje hrvatskog pitanja, ove dvije stranke ulaze u razmatranje glavne teme ovoga rada.
Tema obuhvaća razdoblje od 1918. do 1929. godine. Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature 1929. godine, ukinut je parlamentarni sustav te je zabranjeno djelovanje političkih stranaka. Neke hrvatske stranke tada stvarno prestaju djelovati. HSS nastavlja svoje djelovanje, surađujući sa SDS-om u Seljačko-demokratskoj koaliciji, ali u bitno otežanim uvjetima. Budući da HSS tada definitivno više nije imao ozbiljne političke suparnike koji bi ga mogli ugroziti, razdoblje od 1929. do 1941. do kada traje primat HSS-a u hrvatskom političkom životu, nije uzeto u razmatranje, iako bi slika hrvatskih međustranačkih odnosa bila potpunija.

01.11.2007. u 08:07 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< studeni, 2007  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

istraživanje kontroverznih tema iz hrvatske povijesti

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Internet Monitor

Moji linkovi

Hrvatski povijesni portal
Povijest online
FF - Odsjek za povijest