Kontroverzna povijest

četvrtak, 08.11.2007.

Izbori za Ustavotvornu skupštinu 28. studenoga 1920. godine

Raspisivanjem izbora za Ustavotvornu skupštinu za 28. studenoga 1920. godine i stare i nove stranke u svim dijelovima novostvorene jugoslavenske države, pa i u Hrvatskoj, dobile su priliku da provjere svoje snage među biračima i da dobiju njihovu podršku za ostvarenje svojih političkih ciljeva.
Hrvatske stranke su, svaka zasebno, izašle na izbore. Ipak, Hrvatska zajednica, želeći da anticentralističke snage osvoje što povoljnije pozicije u Ustavotvornoj skupštini, predložila je HPSS-u, HSP-u i HPS-u izborni sporazum prema kojem bi ove četiri stranke izašle sa zajedničkim izbornim listama. Ponuda je od sve tri stranke odbijena. HPSS je odbio ponudu HZ-a jer je ova stranka, sudjelujući u vlasti, "sudjelovala kod političkih izigravanja prava narodnog samoodređenja i kod političkih progona Seljačke stranke i njezinog predsjednika". HPS je svoje odbijanje ponude HZ-a obrazložio tvrdnjom da bi anticentralističke stranke dobile "manje mandata, kad bi istupile u izbore sa zajedničkim kandidatskim listinama, nego što će ih dobiti onda, ako istupe samostalno". Hrvatska stranka prava je predložila izbornu suradnju HPSS-u, ali je HPSS odbio suradnju. U svojim memoarima Ante Pavelić tvrdi da je, u dogovoru sa Stjepanom Radićem, pozvao svoje pristaše izvan Zagreba da glasuju za kandidate HPSS-a. Navodi i da je to osobno učinio, sudjelujući na zboru HPSS-a u Križevcima sa Josipom Predavcom. Na jednoj od lista HPSS-a bio je izabran pravaš Krunoslav Lokmer, a Dragutin Hrvoj je na izbore izašao sa svojom posebnom listom. U Bosni i Hercegovini se pregovaralo o izbornoj suradnji Hrvatske pučke stranke i Hrvatske težačke stranke, ali bez uspjeha. Razlozi neuspjeha bili su u sporu oko raspodjele kandidata na zajedničkim listama, ali i neslaganja u političkim programima.
Hrvatska pučka seljačka stranka ulazi u izbornu borbu u dosta nepovoljnim uvjetima. Stjepan Radić je u zatvoru, pa nije u mogućnosti osobno promicati izborni program svoje stranke, što je, obzirom na njegovu popularnost i praktički poistovjećivanje HPSS-a s njim, bilo osobito važno, kako za stranku, tako i za režim koji se nadao da će, držeći Radića u zatvoru, onemogućiti HPSS-u povoljan izborni rezultat (Radić je pušten iz zatvora na dan izbora). Isto tako, i stranka u cjelini je ometana u izbornoj kampanji od strane organa vlasti, iako su izbori u Hrvatskoj, zahvaljujući participaciji HZ-a u pokrajinskoj vladi, bili slobodniji i više demokratski nego u drugim dijelovima zemlje.
HPSS u izbornoj kampanji i dalje stoji na načelu nepriznavanja prvoprosinačkog akta jer on ne predstavlja izraz volje hrvatskog naroda. Zahtijeva pravo samoopredjeljenja za hrvatski narod, koji bi ostvario svoju državu kao neovisnu i "mirotvornu" republiku u sastavu savezne republike Jugoslavije, u koju bi se uključila i Bugarska. Društveni odnosi bi se temeljili na "seljačkom pravu", antimilitarizmu i pacifizmu.
Nakon neuspjeha inicijative za zajednički nastup hrvatskih stranaka na izborima, Hrvatska zajednica je sama izašla na izbore. Kao glavni dio političkog programa HZ-a istaknut je zahtjev za federativno uređenu parlamentarnu monarhiju, što je bio značajan zaokret, budući da je HZ, iako je bio protiv centralizma, do tada bio za unitarnu državu. Zajedničari i dalje govore o "troimenom narodu", ali se u izbornom proglasu obraćaju samo Hrvatima i zahtijevaju punu ravnopravnost "plemena". Razlog ovakvom zaokretu bila je oštra centralistička politika vlade, posebno Svetozara Pribićevića, koja je izazivala nezadovoljstvo hrvatskog biračkog tijela kojemu se HZ obraćao.
Hrvatska pučka stranka nastupala je na izborima zastupajući, kao i njegov partner u Jugoslavenskom klubu SLS, jedinstvenu državu, ali decentraliziranu na načelu autonomnih pokrajina, temeljenih ne na "plemenskim", već na gospodarskim i kulturnim načelima. Svoju glavnu predizbornu aktivnost HPS je usmjerio prema hrvatskom selu. Tako mu je glavni protivnik na izborima bio Radićev HPSS. Pučkaši su vjerovali da će suzbiti Radićev utjecaj na seljaštvo, budući da je, stavljajući državnopravna načela u prvi plan, HPSS postao "pravaška stranka". Tako je HPS, po njima, zapravo jedina prava seljačka stranka u Hrvatskoj. Nastupajući protiv HPSS-a pučkaši su ga nastojali prikazati nemoralnim s kršćanske i katoličke točke gledišta jer radićevski tisak širi mržnju "ne samo na kler i crkvenu organizaciju, nego i na samu vjeru". Općenito je HPS nastojao odvratiti glasače od svih stranaka koje »ne stoje na kršćanskom temelju, jer tko nije za vjeru, taj nije ni za narod.
Demokratska stranka sa Svetozarom Pribićevićem i drugim članovima iz Hrvatske na izborima i dalje zastupa centralističko državno uređenje na principima nacionalnog unitarizma. Ipak, u Hrvatskoj DS različito pristupa hrvatskim, odnosno srpskim biračima. Dok se srpskim biračima više naglašava centralističko državno uređenje, hrvatskim biračima se, uz naglašavanje "narodnog i državnog jedinstva", obećavaju "široke oblasne uprave" u oblastima, "bile one historijske ili ne". Takav državni sklop bi trebao, po demokratima, onemogućiti srpsku hegemoniju.
Komunistička partija Jugoslavije je sudjelovala na izborima iako se to kosilo s njezinim načelom, preuzetim od Treće internacionale, negacije građanskog poretka, a time i građanskog parlamentarizma. KPJ koristi predizbornu kampanju više za propagiranje svoje ideologije biračima i njihovo mobiliziranje za proletersku revoluciju nego za dobivanje njihovih glasova i zastupničkih mandata. Birače se uvjerava da izlazak na izbore neće riješiti njihove probleme jer je Ustavotvorna skupština samo jedna "epizoda" u borbi proletarijata protiv kapitalizma, a akcije izvan parlamenta ostaju "glavno oruđe proleterskih masa". Komunisti u predizbornoj kampanji nisu se bavili nacionalnim i drugim pitanjima oko kojih su se za birače borile građanske stranke. KPJ je nastupala s pozicija "klasne borbe" s glavnim parolama "za sovjetsku republiku, za revoluciju, za komunizam".
Prema ukupnim izbornim rezultatima najveći broj zastupničkih mandata u Ustavotvornoj skupštini osvojila je Demokratska stranka – 92, a odmah iza nje Radikalna stranka – 91. Iza njih su najveći broj mandata osvojili KPJ – 58 i HPSS – 50. Prema broju glasova, HPSS je bila treća, a KPJ četvrta stranka.
Hrvatska pučka seljačka stranka je, prema izbornim rezultatima, od svih hrvatskih stranaka osvojila najviše zastupničkih mandata. Ostale hrvatske stranke, kojima ovdje priključujemo DS i KPJ, prošle su znatno slabije. HPSS je svojih 50 mandata osvojio na području nekadašnje Banske Hrvatske (Hrvatske i Slavonije) dok u drugim krajevima (Dalmacija, BIH) nije postavio svoje kandidate, budući da u njima još nije imao svojih stranačkih ogranaka. Hrvatska zajednica je osvojila 11 mandata, od toga 3 u Hrvatskoj i Slavoniji, 1 u Dalmaciji, a ostalih 7 mandata osvojila je s njom povezana Hrvatska težačka stranka u BIH. Hrvatska pučka stranka je osvojila 9 mandata (3 u Hrvatskoj i Slavoniji, 3 u Dalmaciji, 3 u BIH), a u Vojvodini je koalirala s Bunjevačko-šokačkom strankom koja je osvojila 4 mandata. Demokratska stranka je osvojila 20, KPJ 8, a Hrvatska stranka prava 2 mandata.
Iako se očekivalo da bi HPSS mogao dobiti značajan broj glasova, njegov opći izborni uspjeh i pobjeda nad ostalim hrvatskim građanskim strankama bili su veliko iznenađenje za sve političke čimbenike nove jugoslavenske države. HPSS je tako dobio legitimaciju političkog predstavnika hrvatskog naroda. Razlog tako velikom uspjehu HPSS-a bio je u njegovom oštrom suprotstavljanju nasilnoj centralističkoj politici vlade u Beogradu, u kojoj je istaknutu ulogu imao Svetozar Pribićević. To je bila borba između dviju krajnosti. Nacionalnom unitarizmu i tvrdom državnom i monarhističkom centralizmu srbijanskih stranaka i Pribićevićevih demokrata Radićev HPSS je suprotstavio hrvatski nacionalni individualitet i federativnu republiku.
HZ i HPS su pokušavali balansirati između ove dvije krajnosti. Oni su protiv centralizma, ali još uvijek se drže stava o jednom "troimenom" narodu. HZ pristaje uz monarhizam dok pučkaši nemaju čvrsto određen stav. Obje stranke su sudjelovale i u strukturama vlasti, što im je među hrvatskim biračima, osobito HZ-u, nanijelo veliku štetu. Nalazeći se između dvije vatre (Radić-Pribićević), koje su potpaljivale jedna drugu, ove dvije stranke nisu mogle postići povoljne rezultate. Umjereno stanovište i neka pomirljiva politika nisu bili mogući.
HSP je, protiveći se uopće bilo kakvoj južnoslavenskoj zajednici, bio radikalniji od HPSS-a, ali nije mogao postići bolji rezultat od postignutog (2 mandata) iz jednog drugog razloga, a koji je isto vrijedio i za HZ i HPS. Naime, ove tri stranke su bile građanske stranke i nisu imale nikakav utjecaj na seosku populaciju. S druge strane, HPSS je već od svog osnutka 1904. godine učvšćivao svoj utjecaj na selu. Doduše, i pučkaši su pokušavali pridobiti seljake za svoj program, međutim, kao relativno nova stranka, nisu mogli parirati staroj stranci i njezinom, među seljacima, još uglednijem vođi Stjepanu Radiću.
Odvojeno od ovih i uopće svih stranaka nalazila se KPJ. Sukladno velikom uspjehu koji je postigla u cijeloj zemlji, KPJ je relativno dobro prošla i u Hrvatskoj, dobivši najviše glasova u većim gradskim središtima. U Hrvatskoj je dobila 8 mandata, pojedinačno više i od HZ-a i HPS-a (ovdje nisu uračunati mandati koje su HZ i HPS osvojili u Bosni i Hercegovini). Međutim, kako su komunisti zapostavljali nacionalno pitanje, držeći se dogmatski teze o "klasnoj borbi", značajan dio radničkih glasova, na koje su najviše računali, otišao je nacionalno orijentiranim strankama.

Litearatura:

Branislav Gligorijević, Parlament i političke stranke u Jugoslaviji 1919-1929, Beograd 1979.
Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, sv. 2, Zagreb 1989.
Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1992.
Zlatko Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva – Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Hrvatska zajednica, Istorija XX veka, ZR, sv. 5, Beograd 1963.
Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb 1999.
Ante Pavelić, Doživljaji 2, Zagreb 1998.
Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, sv. 1, Zagreb 1993.