12. prosinca 1920. godine započela je s radom Ustavotvorna skupština sa zadatkom donošenja temeljnog državnog dokumenta – ustava, koji bi odredio društveno-političko uređenje države i oblik vladavine. Ustavom se trebalo utvrditi hoće li država biti uređena centralistički (unitarna država) ili decentralistički (federalistički ili autonomistički). Kao oblici vladavine predlagani su monarhija i republika. Zapravo, obzirom da se centralističko uređenje s monarhom (regentom Aleksandrom) na čelu počelo uspostavljati praktički već od dana ujedinjenja, u Ustavotvornoj skupštini je trebala započeti borba oko toga hoće li se već postojeće državno ustrojstvo ustavom legalizirati ili će izglasani ustav urediti državu na drukčijim temeljima. Ipak, treba napomenuti da snage u Skupštini nisu bile podijeljene na centraliste-monarhiste i decentraliste-republikance. Dok su zastupnici vladine radikalsko-demokratske većine bili za centralizam i monarhiju, zastupnici oporbenih stranaka su sami bili podijeljeni na centraliste i decentraliste (federaliste i autonomiste) te na monarhiste i republikance. Oporba je bila jedinstvena samo u protivljenju vladinom nacrtu ustava.
Kakav će ustav biti izglasan i kakav će položaj, po tom ustavu, Hrvatska imati u jugoslavenskoj državi, ovisilo je o držanju najjače hrvatske stranke Hrvatske republikanske seljačke stranke (ovo je ime stranka usvojila na skupštini stranke 8. prosinca 1920). Za dolazak HRSS-a u Skupštinu bile su zainteresirane sve stranke, osobito oporbene koje su se nadale da bi tako bilo onemogućeno donošenje vladinog centralističkog ustava. Vladajuće stranke, Radikalna i Demokratska, također su htjele da zastupnici HRSS-a sudjeluju u radu Skupštine, čime bi priznali da su zastupnici države SHS izabrani u Hrvatskoj, a ne predstavnici hrvatske države. I hrvatske stranke HZ i HPS su se, želeći stvoriti jak anticentralistički blok, zalagale za dolazak HRSS-a u Skupštinu, budući da je HRSS, kako su same priznavale, predstavnik hrvatskog naroda.
HRSS je svoj dolazak u Ustavotvornu skupštinu uvjetovao zahtjevima da ne smije biti nadglasavanja i majorizacije od strane srpskih zastupnika, već da ustav mora biti izglasan dvotrećinskom većinom svih zastupnika, s time da bi hrvatski zastupnici kao predstavnici hrvatske države imali pravo veta. U krajnjem slučaju HRSS je pristajao da ustav bude donesen običnom većinom, ali da u tom broju mora biti i »većina Srba, većina Hrvata i većina Slovenaca«. Nadalje, zahtijeva se slobodna rasprava o obliku vladavine, a zastupnici ne moraju položiti prisegu kralju prije nego što počne rasprava o novom ustavu. Pribićević je u ime vlade odbio Radićeve zahtjeve, izjavivši da za prihvaćanje ustava neće biti potrebna kvalificirana, već jednostavna većina. Tada se Radić konačno odlučio za bojkot Skupštine. Za bojkot Ustavotvorne skupštine odlučila se i Hrvatska stranka prava.
Iako su i same imale slične zahtjeve kao i HRSS, a koji su odbijeni, Hrvatska zajednica i Hrvatska pučka stranka su odlučile sudjelovati u radu Ustavotvorne skupštine, nadajući se da će uspjeti onemogućiti donošenje centralističkog ustava i pridonijeti izglasavanju ustava sukladnog njihovim programima. Kako bi u tome uspjeli smatrali su nužnim okupljanje svih anticentralističkih snaga, a svakako im je bila potrebna nazočnost HRSS-a u Skupštini.
Za dolazak HRSS-a u Skupštinu osobito se zalagao HZ. Zajedničari su bili mišljenja da je Radićeva taktika bojkota Skupštine pogrešna, smatrajući da samo dolazak zastupnika HRSS-a može omogućiti stvaranje snažnog anticentralističkog bloka, koji bi znatno utjecao na donošenje ustava. Isto tako, zajedničari su vjerovali da bi nazočnost HRSS-a u Skupštini, kao predstavnika većine Hrvata, skinula s hrvatskog naroda biljeg separatizma i antidržavnosti koji su mu pripisivali beogradski centralistički krugovi. Iz istih razloga, na Radića je pokušao utjecati i Ante Trumbić, koji tada još nije bio član HZ-a.
Zbog odbijanja njegovih zahtjeva, Radić je odbijao doći sa svojim zastupnicima u Skupštinu, iako nije potpuno odbacivao takvu mogućnost. Međutim, na odlazak u Beograd se ipak nije odlučivao, dijelom zbog toga što nije bio siguran da tamo nešto može postići, a dijelom zbog toga što se bojao da bi u slučaju neuspjeha prokockao svoju izbornu pobjedu i izgubio utjecaj među svojim pristašama. Radić je razgovarajući s Trumbićem rekao »mi se ne smijemo izolirati od onih koji su nas izabrali«. Koliko je bojkot Ustavotvorne skupštine od strane HRSS-a bio presudan za donošenje ustava pokazuje rad skupštinskog Ustavnog odbora. Na tom odboru usvojen je, ponešto izmijenjen, vladin nacrt ustava s tijesnom većinom (23 za, 19 protiv). Uz nazočnost zastupnika HRSS-a koji bi, razmjerno broju mandata, imao 6 članova u Ustavnom odboru, vladin ustavni nacrt bio bi odbačen, a Ustavni odbor bi morao izraditi novi nacrt, temeljen na gledištima oporbe. Upravo ta činjenica bila je povod HPS-u da optuži Radića zbog dominacije radikala i demokrata u Ustavnom odboru i izglasavanja njihova nacrta ustava.
Uz vladin, Ustavnom odboru bili su podnijeti i ustavni nacrti oporbenih stranaka, među njima i hrvatskih, Hrvatske zajednice (Narodnog kluba) i Hrvatske pučke stranke unutar Jugoslavenskog kluba. Hrvatska zajednica je predložila ustavni nacrt po kojem bi jugoslavenska država bila uređena kao ustavna parlamentarna monarhija na federalističkim osnovama. Država bi bila podijeljena na šest pokrajina: Sloveniju, Hrvatsku s Dalmacijom, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju s Makedonijom, Crnu Goru i Vojvodinu. Pokrajine bi imale svoj sabor, pokrajinsku vladu i pokrajinskog namjesnika. Postojala bi i zajednička središnja vlada i dvodomni parlament.
Jugoslavenski klub, u kojem se uz SLS i Bunjevačko-šokačku stranku nalazila i Hrvatska pučka stranka, podnio je svoj ustavni nacrt koji je zapravo bio njegovo izdvojeno mišljenje na vladin nacrt ustava. U njemu se predlaže podjela države na šest pokrajina, ali za razliku od prijedloga HZ-a, ne na federalističkim, već na autonomističkim osnovama. Pokrajine bi bile: Srbija, Hrvatska i Slavonija, Bosna i Hercegovina s Dalmacijom, Slovenija, Crna Gora i Vojvodina. Pokrajine bi imale svoje vlade i sabore. Osnova ovakve teritorijalne podjele bila je vjerska pripadnost stanovništva. Po toj podjeli, tri bi pokrajine bile pretežno katoličke, a tri pravoslavne.
HRSS nije sudjelovao u radu Ustavotvorne skupštine, pa nije podnio Ustavnom odboru svoj nacrt ustava. Umjesto toga, Radić je pristupio izradi ustava Neutralne seljačke republike Hrvatske. O tekstu tog ustava se raspravljalo tijekom ožujka i travnja 1921. na sjednicama »republikanske zastupničke većine«, kako su se nazivali izabrani zastupnici HRSS-a. Tekst ustava je prihvaćen 14. svibnja 1921. godine. U tekstu ustava, s konstatacijom da je na izborima 28. studenoga 1920. izvršen republikanski plebiscit, Hrvatska je definirana kao neutralna seljačka republika s punim suverenitetom. Njezin državni teritorij obuhvaća Bansku Hrvatsku, a može se proširiti plebiscitom u pograničnim okruzima. Ograničenje hrvatskog teritorija na Bansku Hrvatsku je učinjeno zbog činjenice što HRSS nije dobio zastupničke mandate u drugim hrvatskim krajevima, dakle, niti pravo da ih zastupa, a vodilo se računa i o povjesnim, političkim i drugim posebnostima tih krajeva. U svakom slučaju, Radićevi protivnici su to kasnije pokušavali iskoristiti da bi ga diskreditirali. Na čelu države je predsjednik republike koji se naziva i ban. Zakonodavnu vlast vrši Hrvatski sabor, a određene su i ovlasti županijskih i općinskih skupština te općinskih vijeća. S drugim jedinicama u međunarodno priznatom području jugoslavenske države Hrvatska stupa u savez suverenih država (konfederaciju). Hrvatska mora imati potpunu neovisnost, a udruživanje s ostalim susjednim zemljama može ostvariti samo ravnopravnim dogovorom bez nadglasavanja i majorizacije. Nakon objavljivanja teksta ustava po općinama i selima Banske Hrvatske, Ustav Neutralne seljačke republike Hrvatske proglašen je 26. lipnja 1921. na sjednici hrvatskih zastupnika u Zagrebu, kada je unaprijed proglašen nevažećim ustav Kraljevine SHS, koji bi bio donijet bez zakonitih predstavnika hrvatskog naroda.
U Ustavotvornoj skupštini, vladajuća radikalsko-demokratska koalicija ostala je uporna u svojoj namjeri da donese ustav koji će urediti državu na centralističkim i unitarističkim osnovama. Od strane vladine većine odbacivani su svi prijedlozi oporbe, a bezuspješni su ostali i pokušaji kompromisa. Posljedica tih događaja bilo je napuštanje Skupštine od strane pojedinih zastupničkih klubova i stranaka.
Prvi koji su napustili Skupštinu bili su zastupnici Narodnog kluba, odnosno Hrvatske zajednice. Nakon bezuspješnih pokušaja da se s vladajućim strukturama dođe do sporazuma, zajedničari su 12. svibnja 1921, neposredno pred načelno glasovanje o ustavu, napustili Skupštinu, uz izjavu da to čine zbog toga što Skupština želi nametnuti zemlji ustav »sredstvom brojne majorizacije, ne obazirući se na stajalište hrvatskog naroda«. Tako izglasani ustav smatrat će nevažećim i »bez ikakve pravne važnosti«.
11. lipnja 1921. Skupštinu su napustili komunisti. Razlog njihova odlaska nije bio isključivo zbog nametanja vladinog centralističkog ustava jer im, načelno, nije odgovarao nijedan ustavni prijedlog od strane građanskih stranaka. Oporbene prijedloge prihvatili bi samo iz pragmatičnih razloga, odnosno onemogućavanja donošenja vladinog »reakcionarnog« ustava. Napuštanje Skupštine je zapravo bilo prosvjed zbog progona njihove stranke od strane vlasti nakon donošenja Obznane, kojom im je onemogućeno legalno djelovanje.
Ustavotvornu skupštinu je posljednji napustio Jugoslavenski klub. Povod za odlazak bio je odlaganje rasprave o VIII. odjeljku ustava, koji je sadržavao odredbe o državnom uređenju. Zastupnici Jugoslavenskog kluba su napustili Skupštinu 15. lipnja 1921, najavljujući borbu za novi ustav koji će zadovoljiti »sva tri plemena u političkom, socijalno-ekonomskom i kulturnom pogledu«.
Odlaskom velikog broja oporbenih zastupnika iz Skupštine, vlada se našla u neugodnoj situaciji. Osim što je bila prisiljena donositi ustav uz odsutnost velikog dijela oporbe i to pretežno, ne računajući komuniste, hrvatske i slovenske, vlada još nije imala natpolovičnu većinu, potrebnu za izglasavanje ustava. Međutim, pridobivši nekim ustupcima zastupnike Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO), Slovenske kmetijske stranke i Džemijeta, vlada je uspjela 28. lipnja 1921, uz protivljenje preostalih oporbenih zastupnika (među njima i Ante Trumbića), proglasiti ustav, nazvan po danu donošenja (pravoslavni blagdan sv. Vida, Vidovdan) Vidovdanski ustav.
Literatura:
Branislav Gligorijević, Parlament i političke stranke u Jugoslaviji 1919-1929, Beograd 1979.
Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, sv. 2, Zagreb 1989.
Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1992.
Zlatko Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva – Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Hrvatska zajednica, Istorija XX veka, ZR, sv. 5, Beograd 1963.
Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb 1999.
Ante Pavelić, Doživljaji 2, Zagreb 1998.
Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, sv. 1, Zagreb 1993.
Post je objavljen 09.11.2007. u 07:47 sati.