Kontroverzna povijest

ponedjeljak, 05.11.2007.

Prvoprosinački akt

1. prosinca 1918. u Beogradu Ante Pavelić (stariji) je ispred delagacije Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba pročitao Adresu kojom Aleksandra Karađorđevića, regenta i prijestolonasljednika Kraljevine Srbije, obavještava o odluci Narodnog vijeća o ujedinjenju Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom. U svom odgovoru je regent Aleksandar prihvatio odluku i proglasio ujedinjenje Države SHS i Srbije u "jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca". Tako je Hrvatska zajedno s drugim južnoslavenskim zemljama nekadašnje Habsburške monarhije ušla u sastav novostvorene jugoslavenske države.
Čin proglašenja nove države nije bio prihvaćen od svih tadašnjih hrvatskih političkih snaga. Međutim, to nije bilo nikakvo iznenađenje. Odjeci prvoprosinačkog akta bili su odraz događaja prije konačne odluke Narodnog vijeća SHS o ujedinjenju.
Od osnivanja Narodnog vijeća, a pogotovo nakon raskida državnopravnih veza hrvatskih zemalja s Austro-Ugarskom kada vrhovnu vlast u južnoslavenskim zemljama bivše Monarhije preuzima Narodno vijeće, postavilo se pitanje o načinu provedbe ujedinjenja.
Većinu u Narodnom vijeću imala je Hrvatsko-srpska koalicija na čelu sa Svetozarom Pribićevićem. Ona se zalagala za neodgodivo i bezuvjetno ujedinjenje sa Srbijom na bazi unitarizma i centralizma, prihvaćanjem teze o srpsko-hrvatskom narodnom jedinstvu. Na ovakve stavove Koalicije o provedbi ujedinjenja je presudan utjecaj imao Svetozar Pribićević koji je, kao pobornik ideje "narodnog jedinstva" južnoslavenskih naroda, tvrdio da za ujedinjenje nisu potrebni nikakvi prethodni uvjeti jer pošto su Hrvati i Srbi "jedan narod" između njih ne može biti sporazumijevanja. A kao Srbinu iz Hrvatske svakako mu je stalo da hrvatski Srbi budu što čvršće povezani sa Srbijom.
Starčevićeva stranka prava na čelu s Antom Pavelićem (starijim), koja je u početku bila stožer tzv. nacionalne koncentracije radi stvaranja zajedničke države, bila je za ujedinjenje na bazi kontinuteta hrvatskoga državnog prava, očuvanjem državnopravnih individualiteta s njihovim granicama i autonomnim pravima u odnosu na središnju državnu vlast. Osim prihvaćanja zajedničke države, stranka je prihvaćala tezu o jedinstvenom i troimenom (troplemenom) narodu, ali ipak traži očuvanje kontinuteta hrvatske državnosti i državnopravnih individualiteta drugih krajeva, držeći da se do potpunog narodnog jedinstva može doći tek postepenom evolucijom.
U radu Narodnog vijeća su sudjelovali su i članovi Hrvatskog katoličkog seniorata, katolički svećenici i drugi članovi buduće Hrvatske pučke stranke. Bili su to Janko Šimrak, Petar Rogulja, fra Didak Buntić i dr. Podržavajući stav o narodnom jedinstvu Južnih Slavena koje će se ostvariti "kroz dvije, tri generacije«, oni su bili za federalizam, ali ne »nacionalni«, već »ekonomsko-kulturni". Glede središnje vlade, zalagali su se za "jaku centralnu zajedničku vladu".
Članovi Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije u Narodnom vijeću zalagali su se za stvaranje jedinstvenih, centraliziranih organa vlasti, ali kao republikanci protivili su se da se vladarska vlast, makar i privremeno, do odluke Ustavotvorne skupštine povjeri članu bilo koje dinastije, već je treba povjeriti tročlanom direktoriju izabranom od Državnog vijeća SHS.
Hrvatska pučka seljačka stranka, na čelu sa Stjepanom Radićem, je pristajala na stvaranje jugoslavenske države, ali uz očuvanje u njoj hrvatske političke i državnopravne samostalnosti. Zajednička država uredila bi se na federativnim principima kao savezna država u kojoj bi vrhovnu vlast imala tri regenta: srpski prijestolonasljednik, hrvatski ban i predsjednik Slovenskog narodnog vijeća.
Hrvatska stranka prava (poznata i pod nazivima Čista stranka prava, odnosno frankovci) nije uopće sudjelovala u radu Narodnog vijeća. Ona je, doduše, podnijela zahtjev za ulazak u Narodno vijeće, ali na njega nije dobila nikakav odgovor. Zahtijev HSP-a bio je odbijen za što se, među ostalima, zalagao i J. Šimrak. Kasniji ustaški poglavnik Ante Pavelić je kasnije tvrdio da je Narodno vijeće, pod prijetnjom zabrane stranke, zahtijevalo ulazak HSP-a u Narodno vijeće što je stranka odbila. Na sjednici Hrvatskoga sabora 29. listopada 1918, njezin zastupnik Vladimir Prebeg je najavio raspuštanje stranke uz obrazloženje da je, raskidom s Austro-Ugarskom i ujedinjenjem hrvatskih zemalja, program stranke ispunjen. (Pavelić tvrdi da je i ova Prebegova izjava dana pod pritiskom). Međutim, na sjednici Vijeća Stranke prava 28. studenoga 1918. odlučeno je da se stranka ne raspusti, pošto je Narodno vijeće napustilo "sasvim stoljetni ideal i zahtjev" na samostalnu hrvatsku državu. Na taj način HSP se, za razliku od drugih hrvatskih stranaka, kao i prije, protivio bilo kakvom ujedinjenju južnoslavenskih zemalja.
Ipak, u pogledu načina provedbe ujedinjenja, u Narodnom vijeću su sve više počeli prevladavati pogledi Svetozara Pribićevića i Hrvatsko-srpske koalicije. Na to je utjecao sve teži vanjski i unutarnji položaj Države SHS (talijanska okupacija hrvatskih i slovenskih krajeva, obećanih Italiji Londonskim ugovorom, pljačke zelenog kadera i socijalni bunt ratom ispaćenog stanovništva).
Ipak, unutar i izvan Narodnog vijeća postojala je grupa hrvatskih političara i intelektualaca zabrinuta mogućnošću takvoga ujedinjenja. Ta je grupa, pod predsjedanjem Vjekoslava Klaića, od 12. studenoga do 13. prosinca 1918. raspravljala o načinu osiguranja povoljnog položaja Hrvatske u novoj državi. Tu grupu povjesničar Jere Jareb smatra opozicijom unutar Narodnog vijeća, prema jednom tekstu Vladka Mačeka, nazvanom Hrvatski klub.
Na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća 23. i 24. studenoga prevladali su Pribićevićevi pogledi o "bezodvlačnoj provedbi ujedinjenja" te je donošenjem Naputka o načinu provedbe ujedinjenja, čemu su se usprotivili samo Stjepan Radić ispred HPSS-a i starčevićanac Dragutin Hrvoj, donijeta odluka o odlasku delegacije Narodnog vijeća u Beograd radi provedbe ujedinjenja.
U Beogradu, tijekom izrade teksta Adrese kojom se delegacija trebala obratiti regentu na ceremoniji ujedinjenja, došlo je do spora između A. Pavelića (starijeg) i Pribićevića oko teksta Adrese. Pavelić je tražio da se u Adresi i odgovoru regenta naglasi poštivanje državnopravnih historijskih individualiteta, odnosno da se istakne poštivanje teritorijalnih granica pokrajina, njihovih autonomnih prava i odnosa prema državnoj vladi. Pribićević se tome protivio, tražeći da se najprije izvrši ujedinjenje, a da se o svemu ostalom odlučuje poslije. Na kraju, uz posredovanje Josipa Smodlake, prihvaćen je kompromisni tekst Adrese koji je bitno odstupao od Naputka Narodnog vijeća, ali ipak bliži Pribićevićevim stajalištima. Nakon toga je uslijedio čin proglašenja nove države.
Nakon prvoprosinačkog akta stavovi hrvatskih stranaka o nastanku nove države nisu se bitno izmijenili u odnosu na razdoblje prije njega. Stav svake pojedine stranke o tome bio je vidljiv već samom činjenicom koliko je i na koji način i da li je uopće sudjelovala u radu Narodnog vijeća.
Stranke zastupljene u Narodnom vijeću i delegaciji u Beogradu (koalicionaši, starčevićanci, socijaldemokrati), samim prisustvom na proglašenju nove države, podržale su prvoprosinački akt, ali su među njima postojale razlike o budućem uređenju države koje će kasnije doći do izražaja.
U skladu s odlukom glavne godišnje skupštine HPSS-a od 25. studenoga 1918, Stjepan Radić, iako je bio određen kao član delegacije Narodnog vijeća, nije otputovao u Beograd, unaprijed odbacujući prvprosinački akt. Umjesto toga, Radić je potkraj studenoga otputovao u Prag gdje je, među ostalim, prema nekim navodima, pokušavao nagovoriti vodeće čehoslovačke političare na očuvanje federativno preuređene Austro-Ugarske. Nakon prvoprosinačkog akta HPSS zahtijeva da se Hrvatskoj "po pravu samoodređenja" prizna puna državnost sa Saborom kao najvišim organom vlasti u složenoj jugoslavenskoj državi.
Protiv ujedinjenja izjasnila se i Hrvatska stranka prava. Nakon prvoprosinačkog akta HSP je istupio proglasom u kojem je prosvjedovao protiv "jedinstvene države Srba, Hrvata i Slovenaca" i prenošenje vladarske ovlasti na "srpskog kralja Petra I. bez pitanja slovenskog, hrvatskog i srpskog naroda". Stranka je naglasila da ostaje kod svoje odluke za "ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u republikansku državu u savezu slobodnih, nezavisnih, suverenih država Slovenaca, Hrvata i Srba,...", o čemu mora odlučiti hrvatski narod.
Postavljalo se i pitanje ratifikacije prvoprosinačkog akta. Narodna skupština Srbije je to učinila 29. prosinca 1918. Nakon toga se postavilo pitanje ratifikacije čina ujedinjenja i u Hrvatskom saboru. Uz Radića i HPSS, taj zahtjev postavljala je i Starčevićeva stranka prava, ali je on odbijen zbog protivljenja grupe oko Pribićevića iz Hrvatsko-srpske koalicije koja se bojala da ratifikacija ne bi bila izglasana. Na taj je način prvoprosinački akt proveden kao svršeni čin s otvorenim pitanjem njegova državnopravnog legaliteta. Suvremenici tih zbivanja, Josip i Rudolf Horvat, različito su procjenjivali mogući ishod te nikad održane saborske rasprave o ratifikaciji. Dok Rudolf Horvat tvrdi da ratifikacija ne bi prošla, Josip Horvat je siguran da bi prvoprosinački akt bio ratificiran jer bi uz koalicionaše, po J. Horvatu, za to glasovali i starčevićanci.

Literatura:

Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, sv. 2, Zagreb 1989.
Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1992.
Jere Jareb, Pola stoljeća hrvatske politike, Zagreb 1995.
Zlatko Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva – Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Hrvatska zajednica, Istorija XX veka, ZR, sv. 5, Beograd 1963.
Hrvoje Matković, Svetozar Pribićević i Samostalna demokratska stranka do šestojanuarske diktature, Zagreb 1972.
Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb 1999.
Ante Pavelić, Doživljaji, Zagreb 1996.
Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, sv. 1, Zagreb 1993.