Kontroverzna povijest

četvrtak, 22.11.2007.

Od atentata u Skupštini do proglašenja šestosiječanjske diktature

U sve napetijoj političkoj situaciji u kojoj je u Narodnoj skupštini u Beogradu dolazilo, osim verbalnih uvreda, i do fizičkih obračuna između zastupnika vladine većine i oporbe, u provladinom tisku pojavile su se i otvorene prijetnje ubojstvom Radiću, pa i Pribićeviću.
O mogućnosti da bude žrtva atentata Radić je govorio godinama više puta. Osim što je za takve planove optuživao režimske krugove u Beogradu, Radić se nije ustručavao optuživati i svoje političke protivnike u Hrvatskoj. To je učinio i u jesen 1927. kada je kao idejne začetnike svojega mogućeg ubojstva označio katoličke svećenike i to prvenstveno one iz HPS-a i SLS-a. HPS je usko surađivao sa SLS-om, koji je tada sudjelovao u vladi Velje Vukićevića. Tako se postavlja pitanje, ne radi li se, možda, prije o pokušaju diskreditacije protivnika nego o stvarnom strahu od atentata. Treba uzeti u obzir da se za svoje tvrdnje Radić poslužio sličnim argumentima kao i 1923, kada je optužio frankovce da uz pomoć beogradskog režima žele uništiti HSS (usporedba Radić-Stamboliski).
Prijetnje Radiću ubojstvom imale su odjeka i u tisku njegovih hrvatskih političkih protivnika. Dok su u redovima SDK prijetnje režimskih krugova iz njihova tiska shvaćane vrlo ozbiljno, u listovima Hrvatskog bloka one su bile omalovažavane. Tako se u njima tvrdilo da Radić, širenjem vijesti o mogućem atentatu na njega, želi dobiti »sućut i simpatije javnosti«, te da želi očuvati svoj ugled koji mu »sve više pada«. U takvim člancima, uz već uobičajene uvrede upućene Radiću, ide se toliko daleko da se Radićeva likvidacija priželjkuje i opravdava. Tako je npr. u federalističkom Hrvatskom listu Kerubin Šegvić napisao da »kad bi nekomu doista uspjelo odstraniti iz javnog života vođu zavedenih, zasljepljenih i pijanih, učinio bi najveće djelo, što ga pamti hrvatska povijest«. Iako se ovakvi članci pojavljuju u isto vrijeme kad i pozivi na Radićevo i Pribićevićevo ubojstvo u beogradskom Jedinstvu, ne može se sa sigurnošću tvrditi da se radilo o koordiniranoj akciji, premda Zvonimir Kulundžić, navodeći sve indicije, ne isključuje sasvim takvu mogućnost. U svakome slučaju, oni dopunjavaju sliku tadašnje opće političke situacije, kao i odnos tih stranaka prema HSS-u.
20. lipnja 1928. u Narodnoj skupštini u Beogradu izvršen je atentat na zastupnike HSS-a. Radikalski zastupnik Puniša Račić pucao je sa skupštinske govornice i na mjestu ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a ranio Stjepana Radića, Ivana Pernara i Ivana Granđu.
Nakon atentata, zastupnički klub SDK je 21. lipnja 1928. objavio proglas u kojem se tvrdi da je atentat bio »smišljen i organiziran«, te se iznosi zaključak da SDK neće sudjelovati u radu Skupštine dok ne bude potrebnog jamstva za »jednakost i ravnopravnost«.Odbijajući sudjelovati u radu Skupštine koja se ponovno sastala 1. kolovoza 1928, zastupnici SDK su se istoga dana okupili u zgradi Hrvatskog sabora u Zagrebu. Na toj sjednici donijeta je rezolucija kojom se osporava legitimitet Narodne skupštine, a sve njezine odluke proglašavaju nevažećima i neobvezatnima za narode u prečanskim krajevima, osobito za hrvatski narod. Konstatirajući hegemoniju Srbije nad ostalim dijelovima zemlje, SDK izjavljuje da je skupštinskim atentatom poništeno dotadašnje državno uređenje u narodnoj svijesti, te da će se povesti odlučna borba za novo državno uređenje, koje će osigurati punu ravnopravnost svih individualiteta. Na kraju se pozivaju na suradnju sve političke stranke i grupe u prečanskim krajevima te seljački narod u Srbiji.
Pozivu SDK na suradnju odazvao se Hrvatski blok. Još potkraj srpnja 1928. Pavelić i Trumbić su se, svaki zasebno, sastali s ranjenim Radićem koji im je, kako su kasnije tvrdili, izrazio želju da pristupe zastupničkom klubu HSS-a. Trumbić i Pavelić su željeli prisustvovati sjednici zastupnika SDK 1. kolovoza 1928, ali im to nije bilo omogućeno. Radićevcima, a osobito Pribićeviću, nije bilo u interesu da na sjednici budu i predstavnici Hrvatskog bloka, čiji su pogledi na situaciju bili znatno radikalniji od stavova SDK. Postupak SDK pokazao se opravdanim. HFSS nije bio zadovoljan zaključcima SDK, tvrdeći da oni »nisu zadovoljili očekivanja u prvome redu hrvatske javnosti, koja je bez sumnje jednodušno tražila da SD Koalicija istakne određeno neodstupni zahtjev državne samostalnosti Hrvatske«. Ipak, 2. kolovoza 1928. na sjednici vodstva Hrvatskog bloka odlučeno je da Ante Trumbić i Ante Pavelić stupe u zajednički klub HSS-a, odazivajući se pozivu SDK iz treće točke rezolucije od 1. kolovoza 1928. HSS je prihvatio njihovu molbu i 3. kolovoza 1928. Trumbić i Pavelić su ušli u HSS-ov zastupnički klub. Hrvatski blok nije ušao izravno u SDK kao treća stranka, odnosno grupa, već neizravno preko zastupničkog kluba HSS-a. Isto tako, Blok je naglašavao da je u klub ušao na Radićev poziv, te da je posrednik oko toga bio August Košutić, a ne Pribićević. Ove ograde učinjene su zbog velikih ideoloških razlika između stranaka Bloka i SDS-a, te su se željela izbjeći tumačenja javnosti kako su i Blok i SDS odstupili od svojih ideoloških stajališta. To je bilo potrebno Paveliću u čijoj se stranci HSP-u pojavilo nezadovoljstvo, jer se Pavelićev pristup u klub HSS-a mogao tumačiti kao početak suradnje s Pribićevićem. Pavelić je, pak, obrazlagao svoj postupak mogućnošću uspješnijeg suzbijanja Pribićevićeva utjecaja na vodstvo HSS-a.
HPS se nije odazvao pozivu SDK na suradnju, već je i dalje ostao sa SLS-om u Jugoslavenskom klubu u Skupštini, a 27. srpnja 1928. predsjednik HPS-a Stjepan Barić ušao je kao ministar socijalne politike u vladu radikala, demokrata, SLS-a i JMO-a koju je sastavio predsjednik SLS-a Anton Korošec. Ovaj postupak pučkaša bio je od strane javnosti i drugih stranaka dočekan žestokim osudama. U jednom od takvih napada, u HSS-ovom listu Narodni val, ponovljene su optužbe o namjerama pučkaša da izvedu atentat na Radića, a kasnije se navodi slučaj nekog fratra Dragaša koji je, po Narodnom valu, na nekoj proslavi u Dalmaciji vikao »Živio Puniša Račić« i »Mi smo na vlasti. Naše je ministarstvo unutrašnjih poslova« (predsjednik vlade Korošec bio je istovremeno i ministar unutarnjih poslova, kao i u prethodnoj Vukićevićevoj vladi). Međutim, odluka o ulasku Stjepana Barića u Koroščevu vladu izazvala je i nezadovoljstvo u velikom dijelu članstva HPS-a, pojačano i padom ionako male popularnosti stranke u javnosti.
Skupštinski atentat i opću političku i državnu krizu, koja je nastala kao njegova posljedica, pokušala je iskoristiti KPJ. Povodom atentata i kasnije Radićeve smrti KPJ organizira proturežimske demonstracije i štrajkove. Javnosti se objavljuju i proglasi u kojima se osuđuje beogradski velikosrpski režim, koji je počeo ubijati »bez suda i presude svoje političke protivnike«, među kojima u parlamentu i samog Radića, »jer se počeo vraćati na staru politiku HRSS«. Radništvo je pozivano da »savezu sa seljaštvom i ugnjetenim nacijama« organizira obranu »protiv ove velikosrpske fašističke diktature«, a za »radničko-seljačku vladu«, za »samostalnu Hrvatsku« te za »federaciju samostalnih i nezavisnih radničko-seljačkih republika na Balkanu«. U listopadu 1928. održan je Četvrti kongres KPJ u Dresdenu (Njemačka). Na kongresu je zaključeno da velikosrpska buržoazija priprema uvođenje svoje otvorene diktature, što povećava krizu jedinstva države i vladajućeg sustava; da KPJ treba potpomagati borbu za stvaranje nacionalnih država Hrvatske, Slovenije, Makedonije i Crne Gore, stvaranjem revolucionarnog saveza radnika i seljaka, koji pruža izglede za konačno rješenje nacionalnog pitanja i za ostvarenje socijalističke revolucije te stvaranje federacije radničko-seljačkih republika na Balkanu.
Pojačano djelovanje KPJ dovodilo je SDK u nepriliku. Beogradski režim iskorištavao je djelovanje komunista, pokušavajući prikazati djelovanje SDK kao komunističko, odnosno tvrdeći da akcije SDK pomažu jačanju komunističkog pokreta. U tu svrhu su iskorištavani tzv. »bombaški proces« zagrebačkim komunistima na čelu s Josipom Brozom, te tvrdnje o pripremama komunističkog puča u Zagrebu. SDK je negirala takve optužbe, odbijajući bilo kakvu suradnju s KPJ, a pogotovo njezinu koncepciju revolucionarne akcije.
8. kolovoza 1928. od posljedica ranjavanja u Skupštini umro je osnivač i predsjednik HSS-a Stjepan Radić. Za vršitelja dužnosti, ali u praksi i stvarnog predsjednika stranke izabran je, 13. kolovoza 1928. na sjednici kluba zastupnika HSS-a, Vladko Maček. Imenovanje Mačeka za vršitelja dužnosti predsjednika stranke obrazloženo je zaključkom predsjedništva HSS-a da »Stjepan Radić, Bogom dani vođa hrvatskog naroda, svojom tjelesnom smrću nije prestao biti narodni vođa. Pošto je vodio hrvatski narod preko Hrvatske seljačke stranke, kojoj je bio predsjednikom od njezina osnutka, naravno je, da i nakon tjelesne smrti ostaje njezinim predsjednikom«. Prema statutu HSS-a, novog predsjednika trebao je izabrati Glavni odbor stranke, međutim, to nije učinjeno, što će Mačekovi protivnici htjeti iskoristiti kao argument za osporavanje legalnosti njegova izbora za predsjednika HSS-a.
Smrt Stjepana Radića i izbor Vladka Mačeka za predsjednika HSS-a postavili su pitanje daljnjeg opstanka SDK, čiji su raspad režimski krugovi otvoreno priželjkivali. Za Radićeva života su ideološke i programske razlike između HSS-a i SDS-a bile potisnute u drugi plan, što se vidjelo i u rezoluciji od 1. kolovoza 1928, čiju okosnicu čini zahtjev za preuređenjem države. Međutim, u rezoluciji su navedene samo osnovne konture novog uređenja bez konkretnog načina njegove provedbe. Tako je rezoluciju svaka stranka zasebno mogla tumačiti na svoj način, te je ona zapravo bila kompromis između različitih stajališta dviju stranaka. Nakon Radićeve smrti, HSS s Mačekom na čelu je radikalizirao svoja stajališta, tražeći »slobodnu Hrvatsku« u federalistički uređenoj jugoslavenskoj državi. To je, pak, zabrinulo dio članstva SDS-a, koje je strahovalo da je radikalizmom HSS-a ugroženo osnovno načelo SDS-a, ideja narodnog jedinstva.
Do prvih nesuglasica u SDK došlo je već polovicom kolovoza 1928. Tada je vodstvo HSS-a samo uputilo brzojav Interparlamentarnoj uniji u Berlin, kojim delegaciji beogradske Skupštine, u kojoj su pobijeni hrvatski zastupnici, osporava pravo da zastupa Hrvatsku i hrvatski narod. SDS je negodovao zbog ove samostalne akcije HSS-a. Samostalni istup HSS-a Maček je objašnjavao: HSS je zastupnik hrvatskog naroda, a SDK svih prečana. Prema tome su akti HSS-a akti hrvatskog naroda, a akti SDK i Hrvata i svih s Hrvatima povezanih Srba i Slovenaca. Maček se opravdavao i kratkoćom vremena da se sazove sjednica vodstva SDK prije upućivanja brzojava.
Drugi incident unutar SDK dogodio se potkraj listopada 1928. Tada je Ante Trumbić u dogovoru s Mačekom otputovao u inozemstvo (Beč, Pariz, London) s ciljem da tamošnje političke krugove upozna sa stanjem u Kraljevini SHS i zatraži pomoć u rješavanju hrvatskog pitanja. Pribićević je tada izjavio novinarima da o Trumbićevom putovanju ne zna ništa. Trumbić je tu izjavu shvatio kao »pucanj u leđa« kojim Pribićević šteti njegovoj misiji, a time bi daljnja koalicija sa SDS-om, po Trumbiću, postala »teret i šteta za hrvatsku stvar«. Maček je intervenirao izjavom da je Trumbićev put u najužoj vezi s akcijom SDK. Suština spora bila je u tome što je HSS želio dobiti podršku u inozemstvu dok je SDS smatrao da državna kriza ipak mora ostati unutarnje pitanje.
Trumbićeva misija nije imala uspjeha. Tijekom boravka u inozemstvu uspostavio je vezu s članovima Hrvatskog komiteta u Beču Ivanom Perčevićem i Stjepanom Sarkotićem, a izvještaje Mačeku u Hrvatsku slao je preko Pavelića.
Do razlaza HSS-a i SDS-a ipak nije došlo. Održanju SDK značajno je pridonio Pribićević. Zatečen radikalizacijom HSS-a nastojao je u što većoj mjeri akceptirati njegove zahtjeve i svesti ih u kolotečinu prihvatljivih rješenja koja neće ugroziti jedinstvo države. S druge strane on mora voditi računa o stanju i raspoloženjima u vlastitoj stranci, gdje mu kritičari zamjeraju previše tolerantan stav prema, po njima, radikalnim potezima HSS-a. Pribićević je takav svoj stav objašnjavao kao taktiku, potrebnu za osvajanje povjerenja hrvatskih masa, ali da to ne znači odstupanje od ideologije SDS-a. Ipak, može se reći da je, suradnjom s HSS-om i događajima koji su je pratili, započeo polagan proces transformacije Pribićevićevih političkih stavova. Maček, kome svakako nije bio u interesu razlaz sa SDS-om, odbacivao je takvu mogućnost, objašnjavajući da razlike između njega i Pribićevića dolaze stoga što on govori Hrvatima, a Pribićević Srbima.
SDK je odbijala dijalog sa srbijanskim strankama jer su olako prešle preko atentata u Skupštini nastavljanjem njezina rada i jer nisu bile spremne na reviziju ustava. U nemogućnosti izravnog kontakta suparničkih tabora, izlaz iz državne krize počeo se tražiti u intervenciji dvora. Od kraljeve intervencije SDK je očekivala da se pokrene aparat koji je ustavom određen za rješenje državne krize i to u formi revizije ustava. Međutim, i Maček i Pribićević imali su različite poglede na način i oblik kraljeve intervencije.
Pribićević vidi kraljevu intervenciju prije svega u inicijativi za raspuštanje Skupštine i raspisivanju izbora, nakon kojih bi se pokrenula revizija ustava. Moguće uvođenje diktature, pa makar ona donijela oktroirani ustav s prihvatljivim rješenjima za SDK, smatrao je neprihvatljivim i »opasnim eksperimentom«.
Mačekovo viđenje kraljeve intervencije bilo je drukčije. U razgovorima što ih je vodio s kraljevim pouzdanicima Tonijem Schlegelom i bivšim zajedničarom Matom Drinkovićem, koji su u Zagrebu pripremali teren za uvođenje kraljeve diktature, Maček je izrazio uvjerenje u nemogućnost rješenja krize parlamentarnim putem, pa su prema tome i izbori suvišni. Rješenje je vidio u uspostavi izvanparlamentarne, makar i diktatorske vlade, sastavljene od ljudi kraljeva povjerenja, koja bi provela preuređenje države. Maček je ovo rješenje smatrao poželjnim iz straha da, u sve napetijim prilikama, ne izgubi kontrolu nad situacijom, u kojoj bi se nametnuli ekstremniji, prije svega frankovački, elementi. Također je bio siguran da se u novom parlamentu neće moći okupiti takva većina koja bi prihvatila prijedloge SDK, te da bi srbijanske stranke sve učinile da to spriječe. Razgovori s Mačekom vođeni su, po Drinkovićevoj želji, bez Pribićevićeva znanja.
Nakon što je potkraj prosinca Koroščeva vlada dala ostavku, kralj Aleksandar je započeo uobičajene konzultacije o rješenju krize vlade, ali samo formalno jer se već odlučio za uvođenje svoje osobne diktature. U audijencijama 4. i 5. siječnja 1929. Maček je tražio potpunu promjenu državnog uređenja, uspostavljanjem državnih i kulturno-povijesnih teritorija s posebnim vladama i saborima, što znači uspostavu federativnog uređenja. Novo državno uređenje provela bi nepolitička vlada, koja bi imala kraljevo povjerenje. Pribićević je zahtijevao reviziju ustava, ali nije precizirao kakve bi promjene trebalo izvršiti. Time su se još jednom pokazale razlike između dva koalicijska partnera. Vladajuće stranke su odbile Mačekove prijedloge, što je kralj iskoristio da bi priopćio javnosti da nema mogućnosti ni za kakvo parlamentarno rješenje krize. 6. siječnja 1929. manifestom kralja Aleksandra ukinut je parlamentarni sustav i uvedena kraljeva osobna diktatura.
Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature, raspuštene su sve političke stranke, pa ta-ko i hrvatske, te im je zabranjeno svako javno političko djelovanje.

Literatura:

Ljubomir Antić, Hrvatska federalistička seljačka stranka, Radovi IHP, 15/1982.
Branislav Gligorijević, Parlament i političke stranke u Jugoslaviji 1919-1929, Beograd 1979.
Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1992.
Fikreta Jelić-Butić, Ustaše i NDH, Zagreb 1977.
Bogdan Krizman, Ante Pavelić i ustaše, Zagreb 1978.
Zvonimir Kulundžić, Atentat na Stjepana Radića, Zagreb 1967.
Zlatko Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva – Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb 1999.
Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, sv. 1, Zagreb 1993.