Kontroverzna povijest

utorak, 13.11.2007.

Hrvatski blok

Nakon donošenja Vidovdanskog ustava, koji je legitimirao uspostavljeno centralističko uređenje i nepovoljan položaj Hrvatske u Kraljevini SHS, u redovima hrvatskih političkih snaga jača ideja za njihovo povezivanje i ujedinjavanje u borbi protiv centralizma. Prvi korak u tome smjeru učinjen je 21. svibnja 1921. godine, dakle, prije konačnog usvajanja ustava. Tada su se tri stranke Hrvatska republikanska seljačka stranka, Hrvatska zajednica i Hrvatska stranka prava obratile javnosti Porukom hrvatskome narodu. U poruci, koja se temeljila na izjavi Narodnog kluba prigodom napuštanja Ustavotvorne skupštine, traži se poštivanje zaključaka Hrvatskog sabora od 29. listopada 1918. i ustaje u obranu hrvatske individualnosti i hrvatskih kulturnih, gospodarskih i socijalnih tekovina. Naglašeno je da beogradska vlada želi hrvatskom narodu nametnuti ustav protiv njegove volje te se Ustavotvornoj skupštini, koju se zbog nesudjelovanja hrvatskih zastupnika smatra krnjom, poriče suverenost i pravo da donese ustav koji bi vrijedio za Hrvatsku.
Nakon ovoga zajedničkog istupa, između triju spomenutih stranaka su započeli pregovori o stvaranju koordinacijskog tijela, preko kojega bi stranke vodile zajedničku anticentralističku politiku prema Beogradu. Stjepan Radić je tražio da HRSS kao najjača stranka bude »jedini zakoniti predstavnik svega hrvatskoga naroda, da ona ima voditi svu politiku i da joj se ostale stranke podvrgavaju, a sve na temelju samostalne hrvatske seljačke republike«. HSP je prihvatio Radićeva gledišta kao osnovu zajedničkog djelovanja dok ih zajedničari nisu htjeli prihvatiti. Iako su HRSS-u priznavali primat među hrvatskim strankama, zajedničari su tražili svoj udio u vođenju hrvatske politike. Isto tako, nisu se željeli odreći monarhizma. Ipak, svjesni Radićeve snage i svoje slabosti, zajedničari su prihvatili HRSS-ove osnove zajedničkog rada, ali zadržavajući monarhističko stajalište. S druge strane, želeći stvoriti jedinstvenu hrvatsku frontu prema Beogradu i prikazati tako HRSS kao predstavnika cijelog hrvatskog naroda, a ne samo seljaštva, Radić nije ustrajao na prihvaćanju republikanizma. Početkom kolovoza 1921, na temelju prijedloga HZ-a, formiran je Izvršni odbor Hrvatskog bloka, u kojem je bilo šest članova HRSS-a te po tri člana iz HZ-a i HSP-a. Predsjedništvo Hrvatskog bloka sačinjavali su Stjepan Radić (HRSS), Mate Drinković (HZ) i Mirko Košutić (HSP).
Hrvatska pučka stranka nije pristupila Hrvatskom bloku. Kao i stranke Hrvatskog bloka pučkaši su bili protiv centralizma, ali su se protivili Blokovoj taktici apstinencije od rada u beogradskoj Skupštini. Naprotiv, sudjelovali su u radu Skupštine u sklopu Jugoslavenskog kluba sa SLS-om i Bunjevačko-šokačkom strankom. Drugi razlog nepristupanja Bloku bio je programske naravi. HPS je smatrao da se revizija Vidovdanskog ustava treba provesti po njihovom programu jer, kako su smatrali, po Radićevoj političkoj koncepciji bi veliki dio Hrvata (izvan Banske Hrvatske) »pao pod t. zv. interesnu sferu srpskog plemena«.
Od samih početaka u Hrvatskom bloku su dominirali Stjepan Radić i HRSS, tako da je politika Bloka zapravo bila politika HRSS-a. Strah od Radićeve dominacije u Bloku izražavali su još prije formiranja Hrvatskog bloka neki članovi HZ-a, osobito Matko Laginja. Međutim, po mišljenju većine zajedničara (npr. Kerubina Šegvića), velikog izbora i nije bilo. Radić je bio previše jak protivnik da bi mu se mogli suprotstaviti. S druge strane, on im je bio potreban kao saveznik u borbi protiv beogradskog centralizma. Realnost im je govorila da moraju prihvatiti Radićevo vodstvo, ali su smatrali da u Hrvatskom bloku ipak imaju važnu ulogu. Vjerovali su da će moći utjecati na Radića kako bi on ublažio svoj radikalizam i tako omogućiti sporazumijevanje Zagreba i Beograda. Međutim, Stjepan Radić je bio i previše uvjeren u svoju snagu i snagu svoje stranke, pa nije dopuštao da mu partneri u Bloku sugeriraju politički smjer i taktiku. Akcije Bloka je sam osmišljavao, a često o tome nije ni raspravljao s ostalim članovima Predsjedništva i Izvršnog odbora Hrvatskog bloka, tako da su oni malo znali što Radić namjerava poduzeti. Zajedničari i frankovci su zapravo u Bloku bili samo statisti koji su Radićeve odluke prihvaćali kao diktat. Karakterističan primjer za to je zaključak Hrvatskog bloka o neupućivanju stranačkih delegacija, kao i zagrebačkog gradskog zastupstva, na pogreb preminulog kralja Petra u Beograd. Matko Laginja i neki članovi Hrvatske težačke stranke su ipak prisustvovali pogrebu, smatrajući zaključak Bloka prvim plodom »Radićeve diktature«.
Na sastanku Hrvatskog bloka potkraj listopada 1921. Radić je predložio fuziju svih stranaka Bloka jer i tako »Blok za njega znači HRSS«. Ogromna većina zastupnika Bloka pripada toj stranci, pa se i ostali trebaju odlučiti za njen program koji je, po Radiću, jedini »ispravan i spasonosan«. Ostale dvije stranke trebale su, dakle, prihvatiti republikanizam (ovo se posebno odnosilo na zajedničare, frankovci su već bili republikanci) te se raspustiti i pristupiti HRSS-u. Obje stranke su to odbile, a Radić je nastavio s pritiskom na njih u smislu fuzije. Iako su i HZ i HSP, zbog ovakvih Radićevih pritisaka, imali razloga da napuste Hrvatski blok, oni to nisu učinili. Osim što su obje stranke željele očuvati anticentralistički blok, jer su bile preslabe za samostalno djelovanje, zajedničari su vjerovali da je njihovo sudjelovanje u Bloku ipak korisno. Oni su se zalagali za sporazumijevanje s Beogradom, a koraci koji su u tom smjeru poduzeti davali su im razloge za optimizam.
Još u kolovozu 1921. Stjepan Radić se sastao sa Stojanom Protićem, jednim od vodećih ljudi Radikalne stranke, koja nastoji uspostaviti vezu s Radićem. Protić se osobno zalagao za reviziju ustava koja bi zadovoljila uz Srbe i Hrvate i Slovence te demokratizirala zemlju. Radikali u cjelini su željeli ispitati mogućnosti novih političkih kombinacija kako bi umanjili, a po potrebi i odstranili, utjecaj Demokratske stranke i osobito Pribićevića na državnu politiku. U rujnu 1921. u Zagrebu se s Radićem, u ime predsjednika DS-a Ljube Davidovića, sastao Milan Grol, kako bi onemogućio akcije radikala i preuzeo inicijativu u stvaranju nove politike. U DS-u su tada već započela previranja i podjele na prečansko (Pribićevićevo) i srbijansko (Davidovićevo) krilo. Kao zadrti centralist, Pribićević nije odobravao razgovore s Hrvatskim blokom, već je zagovarao nastavak suradnje s radikalima bez obzira na nesuglasice s njima.
Hrvatski blok je djelovao i na međunarodnom planu. Još polovicom siječnja 1922. je izrađen nacrt Memoranduma koji je trebao biti upućen međunarodnoj konferenciji u Genovi. Osnovno je obilježje Memoranduma pozivanje na hrvatsko državno pravo i isticanje hrvatske državnosti. Prosvjeduje se protiv prvoprosinačkog akta, koji je izveden bez pristanka Hrvatskog sabora i hrvatskog naroda. Ustaje se protiv »hrvatožderske« politike jugoslavenskog narodnog jedinstva, koja prijeti etničkim uništenjem hrvatskog naroda. Hrvatska državnost mora biti osigurana u okviru međunarodno priznatog državnog teritorija Srba, Hrvata i Slovenaca, ali u obliku neutralne hrvatske republike. Konačni tekst Memoranduma prihvaćen je na sjednici zastupnika Hrvatskog bloka 25. veljače 1922. i upućen predsjedniku vlade Nikoli Pašiću. U tom tekstu je, između ostalog, zatraženo da u državnoj delegaciji za genovsku konferenciju budu i hrvatski predstavnici, te je istaknuto da zajedničko istupanje u vanjskoj politici mora dovesti do sporazumijevanja u unutarnjoj politici i međusobnim odnosima. Tako se težište postavilo na unutarnje političko pitanje, uz isticanje nekih načelnih stavova. Prema tome, tekst nije sadržavao apel na inozemstvo koje bi se trebalo umiješati u rješavanje hrvatskog pitanja. Tako su ga shvatili i zajedničari, pa su, smatrajući Memorandum kao prvi korak prema sporazumu s Beogradom, prihvatili i one njegove formulacije iza kojih tada još nisu stajali (republikanstvo). Na ovaj Memorandum Nikola Pašić nije uopće odgovorio. 25. ožujka 1922. Hrvatski blok je izradio novi memorandum za genovsku konferenciju. Ovaj memorandum je imao izrazito vanjskopolitičko obilježje i predstavljao je potporu državnoj delegaciji Kraljevine SHS u njenim predstojećim pregovorima s Italijom o teritorijalnom razgraničenju.
Hrvatska pučka stranka je nakon objavljivanja nacrta Memoraduma iz siječnja 1922. ocijenila Memorandum kao »izvrsno oružje protiv Hrvata«, kojim su se mogli poslužiti velikosrbi, dokazujući da su »Hrvati neprijatelji države, jer se obraćaju na strani svijet za intervenciju«. Istovremeno, Italija je mogla iskoristiti Memorandum kao dokument koji joj daje »formalno pravo za uplitanje u naše poslove«. Kao najveća žrtva Memoranduma označen je »hrvatski seljak«.
HPS je osuđivao parlamentarnu apstinenciju Hrvatskog bloka, a pogotovo njegov program koji se temeljio na HRSS-ovom Ustavu neutralne seljačke republike Hrvatske. Kako je u tom ustavu državni teritorij »neutralne republike Hrvatske« ograničen teritorijem Banske Hrvatske, HPS je optuživao Hrvatski blok da Hrvate u drugim krajevima prepušta »Velikoj Srbiji«, nasuprot koje bi bila »Mala Hrvatska«. Osuđujući takve političke koncepcije, HPS, stojeći i dalje na stajalištu »narodnog jedinstva Hrvata, Srba i Slovenaca«, tvrdi da se sporna pitanja između Hrvata i Srba ne mogu riješiti ni stvaranjem hrvatske ni stvaranjem srpske države, već samo na temelju autonomistički uređene Jugoslavije. U svom priopćenju iz travnja 1922. Hrvatski blok je opovrgavao optužbe HPS-a, tvrdeći da Dalmaciju smatra »neprijepornim hrvatskim teritorijem«, a Bosnu i Hercegovinu »bitnim dijelom hrvatskog i narodnog problema«, a pitanje njezinog položaja »bitnim dijelom hrvatsko-srpskog sporazuma«. Bunjevačke Hrvate Blok smatra »nerazdruživim dijelom naroda hrvatskoga«. U istom priopćenju Hrvatski blok u povodu opetovanih vijesti o formiranju »nekakve hrvatske vlade« u Beču, odnosno u Budimpešti, oštro osuđuje separatističke akcije emigrantskih grupa te im odriče pravo da nastupaju u ime Hrvatske i hrvatskog naroda.
Nakon objave vladine uredbe o podjeli države na 33 oblasti, Hrvatski blok je 14. svibnja 1922. donio tri rezolucije u kojima je prosvjedovao zbog namjeravane diobe države, postupaka vlasti prema neslavenskim manjinama, te je vladinim delegatima na genovskoj konferenciji osporio pravo, zbog njihova držanja, da predstavljaju i srpski i hrvatski narod. Usvojen je i zaključak o lošoj financijskoj politici vlade. Postupci vlade, a među njima vojno-policijska represija, kao i oštri prosvjedi i optužbe Hrvatskog bloka protiv vlade, umanjivali su mogućnost sporazuma i još više pogoršavali opću političku situaciju.
Kad su se u ljeto 1922. pojavili prvi znakovi novih parlamentarnih izbora, Stjepan Radić je 13. kolovoza 1922. objavio svoju odluku da će HRSS izaći na izbore sam bez »gospodskih« stranaka, jer Hrvatski blok nije stvoren zato da hrvatski narod opet dođe pod »gospodsko vodstvo«, već da »hrvatska narodna gospoda« priznaju već gotovu i zakonito izraženu volju hrvatskog seljačkog naroda na izborima 28. studenoga 1920. godine. Ova Radićeva odluka bila je neugodno iznenađenje za ostale dvije stranke u Bloku, pogotovo za zajedničare. HZ je, reagirajući na Radićevu odluku, u svom glasilu Hrvat potvrdio navedene Radićeve razloge o osnivanju Hrvatskog bloka, istovremeno istaknuvši kako je u Bloku uvijek »gospodovala volja HRSS, odnosno njegova vodstva«. Tako su zajedničari javno potvrdili dominaciju HRSS-a, odnosno Stjepana Radića u Hrvatskom bloku. Ipak, ni HZ ni HSP nisu se, zbog Radićeve samovoljne izjave o samostalnom nastupu HRSS-a na izborima, odlučili na istup iz Bloka. Založili su se da do raspusta Bloka nikako ne dođe. Zajedničari su čak izrazili spremnost da prihvate nastup HRSS-a na izborima umjesto Hrvatskog bloka, ako je to potrebno »za volju uspjeha hrvatske stvari«. To pokazuje koliko su zajedničari bili svjesni svoje vlastite nemoći. Sa svoje strane, Stjepan Radić se s približavanjem izbora želio osloboditi, za svoje birače, nepopularnih saveznika. HZ i HSP su mu bili potrebni da na beogradske političare ostavi dojam jedinstvene hrvatske fronte, ali u izbornoj borbi one postaju nepoželjan balast. Smatrao je da će seljačke glasove puno lakše dobiti obaranjem na »kaputaše« nego savezništvom s njima. Vjerovao je i kako će s parolom da interesi hrvatstva zahtijevaju samo jednu hrvatsku stranačku listu preoteti i njihove glasove u gradovima.
U jesen 1922. intenziviraju se kontakti s beogradskim političkim krugovima, a najviše s Davidovićevim krilom DS-a. Tijekom tih pregovora čak se pojavila mogućnost da stranke Hrvatskog bloka dođu u beogradsku Skupštinu. U to vrijeme došlo je do isključenja HSP-a iz Hrvatskog bloka. Iako su frankovci i sami pridonosili pokušajima sporazuma s Beogradom (Mirko Košutić je pisao članke za beogradski list Radikal u duhu sporazuma, a Ante Pavelić je Davidovićeva izaslanika Pavla Anđelića doveo u vezu sa Stjepanom Radićem), iznenada su se usprotivili nastavku pregovora sa srpskim političarima. Kao razlog su naveli stav da je hrvatsko pitanje »čisto međunarodno pitanje« te se »ono mora kao takovo i da riješi«, odnosno da se hrvatski zahtjevi mogu riješiti »samo po izaslanicima Hrvatskog sabora s jedne strane i srpske Skupštine s druge strane«. Zbog ovoga je Stjepan Radić na sjednici 25. studenoga 1922., uz podršku HZ-a, isključio HSP iz Hrvatskog bloka. U svom glasilu Slobodni dom Radić je dodatno obrazložio svoju odluku, tvrdeći kako je odbio prijedlog frankovaca da pristane na personalnu uniju s Ugarskom, jer da će Mađari uz pomoć Talijana stvoriti mogućnost »da se Hrvatska oslobodi srbskoga jarma« te da »dobijemo za svoju državu sve hrvatske zemlje, računajući ovamo Bosnu i Hercegovinu«. Radić im je odgovarao da se hrvatska država može sačuvati i izgraditi i u poštenom sporazumu sa Srbijom, a da se »madžarskima gospodskim političarima ne može baš ništa vjerovati«. Zbog Radićeve spremnosti na sporazum s Beogradom frankovci su ga napadali da je spreman prodati i Hrvatsku i republiku.
U to vrijeme frankovci već imaju tajne dodire s radikalima, pa se može pretpostavljati da je njihovo protivljenje pregovorima sa srpskim političarima i mogućem odlasku zastupnika Hrvatskog bloka u beogradsku Skupštinu zapravo značilo onemogućavanje sporazuma frankovačkih rivala radićevaca s radikalskim rivalima iz Davidovićeva krila DS-a, a ne općenito hrvatskih političara sa srpskim. Tako su frankovci zapravo činili uslugu radikalima kako bi se ovi održali na vlasti.
Hrvatska pučka stranka je pozdravila odluku Hrvatskog bloka da isključi HSP iz svojih redova jer se on tako »riješio balasta«, pa je to ujedno bio »dobitak za hrvatstvo i jugoslavenstvo«. Isto tako, pučkaši su bili zadovoljni najavljenom mogućnošću dolaska zastupnika Hrvatskog bloka u beogradsku Skupštinu.
Isključenje HSP-a još nije značilo kraj Hrvatskog bloka. Trenutak definitivnog raspada Bloka približavao se s novim parlamentarnim izborima. Na njih nije trebalo dugo čekati. Pregovori Hrvatskog bloka i Davidovićeva krila DS-a nisu donijeli donijeli rezultate. Umjesto toga, pojačala su se razmimoilaženja unutar DS-a između Davidovićeve i Pribićevićeve grupe. To je iskoristio Nikola Pašić kako bi raskinuo koaliciju s demokratima i od kralja Aleksandra dobio mandat za sastav homogene radikalske izborne vlade. Novi izbori bili su i Radićev konačni cilj.

Literatura:

Branislav Gligorijević, Parlament i političke stranke u Jugoslaviji 1919-1929, Beograd 1979.
Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, sv. 2, Zagreb 1989.
Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1992.
Zvonimir Kulundžić, Atentat na Stjepana Radića, Zagreb 1967.
Zlatko Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva – Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Veze između frankovaca i radikala od 1922-1925, Historijski zbornik, XV/1962.
Hrvoje Matković, Hrvatska zajednica, Istorija XX veka, ZR, sv. 5, Beograd 1963.
Hrvoje Matković, Svetozar Pribićević i Samostalna demokratska stranka do šestojanuarske diktature, Zagreb 1972.
Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb 1999.
Ante Pavelić, Doživljaji 2, Zagreb 1998.
Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, sv. 1, Zagreb 1993.