Nakon stvaranja jugoslavenske države na red je došlo i stvaranje nove stranačko-političke scene, prilagođene novonastalom stanju. Kao i u drugim južnoslavenskim zemljama, uključenima u novu državu, i u Hrvatskoj su se stranke raspodijelile na stare (predratne) i nove (nastale nakon ujedinjenja). Stranke su se dijelile i prema teritorijalnoj rasprostranjenosti. Neke su pokušavale djelovati na području cijele države, a druge su nastavile djelovati na svojim matičnim, državno-političkim, odnosno nacionalnim područjima, dakle, kao regionalne stranke. Kao što će se dalje vidjeti, na takve podjele su utjecali stavovi o ujedinjenju, odnosno političkom i društvenom uređenju nove države. Dok su stare hrvatske stranke osporavale legitimnost samog čina ujedinjenja i zalagale se za složenu (federaliziranu) jugoslavensku državu ili je u potpunosti odbacivale, zahtijevajući potpuno neovisnu hrvatsku državu, nove su stranke, bez obzira na njihovu teritorijalnu rasprostranjenost, prihvatile prvoprosinački akt, ali su imale različite stavove o uređenju nove države, od federalizma do unitarizma.
Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS) bila je stara predratna stranka, utemeljena 1904. pod vodstvom braće Antuna i Stjepana Radića. Njihov stranački program bio je da hrvatsko seljaštvo, kao najbrojniji sloj stanovništva, mora postati temelj političke djelatnosti i glavni nositelj nacionalne borbe na osnovi hrvatskog državnog prava. Do 1918. stranka stoji na principu austroslavizma, zatim prihvaća jugoslavizam, ali u oba slučaja ističe načelo ravnopravnosti naroda.
HPSS je odbacivao kao nelegitiman prvoprosinački akt, zahtijevajući u ime "četiri petine" hrvatskog naroda "hrvatsku republiku i hrvatsku konstituantu". Prema Radiću, ta hrvatska republika ušla bi, na temelju prava samoodređenja naroda, u federativnu jugoslavensku republiku u koju osim Srba, Hrvata i Slovenaca trebaju ući i Bugari. U svojim govorima seljacima, Radić i njegovi suradnici za novonastalo teško stanje, koje je naročito pogodilo seljake, optužuju "pokvarenu gospodu", što se najviše odnosi na Svetozara Pribićevića, ali i na vodeće ljude hrvatskih stranaka (npr. A. Pavelić, stariji).
HPSS djeluje održavanjem stranačkih i javnih skupova, donošenjem rezolucija i memoranduma koje šalje predstavnicima stranih sila na Mirovnoj konferenciji u Parizu. U svim takvim istupima ponavlja se stav o nelegitimnosti nove države i zahtijeva, na temelju prava samoodređenja naroda, "neutralnu hrvatsku seljačku republiku" u sastavu federativne jugoslavenske republike. Dosljedan u svom stavu nepriznavanja nove države, HPSS je odbio poslati svoja dva predstavnika u Privremeno narodno predstavništvo u Beograd, ne priznavajući ga predstavnikom hrvatskog naroda.
Zbog ovakvog djelovanja HPSS-a beogradske vlasti su odgovorile represijom. Stjepan Radić je bio uhićen dva puta. Prvi put je uhićen 25. ožujka 1919. i u zatvoru je boravio punih 11 mjeseci bez preslušavanja i sudskog postupka. Slično su prošli i drugi vodeći ljudi stranke (Maček, Predavec itd.). Radić je ponovo uhićen potkraj ožujka 1920. nakon čega je osuđen na dvije i pol godine zatvora. Dosuđenu kaznu Radić nije izdržao jer je uoči izbora za Ustavotvornu skupštinu (zakazanih za 28. studenoga 1920.) pušten na slobodu.
Hrvatska stranka prava (HSP, frankovci) je također bila stara stranka. Za razliku od HPSS-a, ona ne samo da je odbijala način i sam čin ujedinjenja, već je zastupala koncepciju potpuno neovisne hrvatske države. 1. ožujka 1919. stranka je izradila novi program u kojem se kao cilj navodi očuvanje individualnosti hrvatskog naroda i državne samostalnosti. Pod time se podrazumijeva, na temelju hrvatskog državnog prava i narodnog samoodređenja, ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku.
Kao i HPSS ni HSP nije sudjelovao u radu Privremenog narodnog predstavništva. HSP nije tamo bio ni pozvan zbog čega je i inače ne priznavajući to predstavničko tijelo, uputio prosvjed. Radi ostvarivanja svojih ciljeva frankovci su surađivali sa Hrvatskim komitetom u Beču, čiji su članovi bili nekadašnji austrougarski časnici, a koji je bio povezan s habsburgofilskim legitimistima koji su željeli obnovu Habsburške monarhije. (Za vezu s tim Komitetom su beogradske vlasti optuživale i Stjepana Radića). Kao i HPSS i HSP je zbog svojih stavova i djelovanja bio izložen represiji beogradskog režima.
Demokratska stranka (DS) bila je nova politička stranka čiji je osnivač i tvorac njezina programa bio Svetozar Pribićević. Stranka se počela osnivati polovicom veljače 1919. na velikom zboru u Sarajevu, gdje su se oko Pribićevića okupili članovi bivše Hrvatsko-srpske koalicije i drugih jugoslavensko-unitarističkih grupa iz tzv. prečanskih krajeva (tj. iz južnoslavenskih zemalja pod austrougarskom vlašću). S ciljem da nova stranka bude općejugoslavenska, državotvorna i organizirana na području cijele države, uspostavljeni su dodiri sa srbijanskim oporbenim strankama (Samostalnom radikalnom, Naprednjačkom i Liberalnom). Dogovor s njima uspostavljen je polovicom travnja 1919, a osnivanje stranke je dovršeno u svibnju 1919. na kongresu u Sarajevu. Za predsjednika stranke izabran je vođa samostalnih radikala Ljuba Davidović. Programski, DS je stajao na principu jedinstvenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca, što je podrazumijevalo unitarnu jugoslavensku državu s jedinstvenom centralistički organiziranom upravom.
Pribićević i njegovi istomišljenici počeli su ostvarivati svoj program i prije osnivanja stranke. Naime, u prvoj vladi Kraljevine SHS Pribićević je dobio položaj ministra unutarnjih poslova, a dominantan položaj u vladi imali su centralisti. U provođenju centralističke politike Pribićević je imao najistaknutiju ulogu. Svojim mjerama nastojao je izbrisati sve staro i stvoriti novo snagom dekreta, silom i voljom vlasti.
U tome nije zaostajao ni u Hrvatskoj. Kao i drugdje, Zemaljska vlada za Hrvatsku i Slavoniju potčinjena je vladi u Beogradu, što znači da Hrvatska nije više imala svoju autonomnu vladu. Sve dužnosnike, od bana pa do nižih činovnika, postavljala je središnja vlada u Beogradu. Otpor svojoj politici Pribićević je suzbijao terorom, nasiljem, cenzurom tiska, ukidanjem izabranih općinskih zastupstava itd. Najjači otpor pružao mu je HPSS na čelu s Radićem, zbog čega je Pribićević protiv njega primijenio oštru represiju. Represiji je bio izložen i HSP. Negodovanje zbog Pribićevićevih postupaka izražavali su i neki zastupnici iz Hrvatske u Privremenom narodnom predstavništvu.
Pribićević i drugi članovi DS-a iz Hrvatske bili su do izbora za Ustavotvornu skupštinu gotovo stalno na vlasti i tako pripremili uređenje nove države po svojim zamislima. Izuzetak je bilo razdoblje vlade tzv. Parlamentarne zajednice na čelu sa Stojanom Protićem (veljača-svibanj 1920). Tada je DS bio izvan vlade, dijelom zbog trenutno loših odnosa demokrata s radikalima, ali i zbog Pribićevića s kojim hrvatsko-slovenski koalicijski partneri radikala Narodni klub (Hrvatska zajednica) i Jugoslavenski klub (SLS i HPS), zbog njegovih represivnih postupaka u Hrvatskoj i BIH, nisu željeli sudjelovati u vladi. Imenovanjem koncentracijske vlade Milenka Vesnića 17. svibnja 1920. DS ponovo ulazi u vladu u kojoj je Pribićević ministar prosvjete.
Hrvatska zajednica (HZ) kao nova politička stranka nastala je iz grupe hrvatskih zastupnika u Privremenom narodnom predstavništvu, okupljenih u Narodnom klubu, koji su bili pretežno članovi Starčevićeve stranke prava na čelu s Antom Pavelićem (starijim) i Napredne demokratske stranke na čelu s Ivanom Lorkovićem. Stranka je nakon dogovora starčevićanaca i naprednjaka, započetih u svibnju 1919, osnovana na skupštini u Zagrebu 17. srpnja 1919. Za predsjednika je izabran Matko Laginja, ali će veći utjecaj na vođenje stranačke politike imati Ivan Lorković i Mate Drinković. U HZ bila je učlanjena i Hrvatska težačka stranka koja je djelovala kao zasebna stranačka formacija u Bosni i Hercegovini, ali čvrsto vezana uz HZ. HTS je nastao kao posljedica neuspjeha osnivanja jedinstvene stranke bosanskohercegovačkih Hrvata, oslonjene na stranke u Hrvatskoj. Hrvatska pučka stranka, koja je pretendirala da postane stranka Hrvata BIH, oslanjala se na slovenski SLS, što je drugim hrvatskim grupama u BIH bilo neprihvatljivo. Hrvatska zajednica je prihvaćala teze o "narodnom jedinstvu" tri "plemena" i "jedinstvenoj državi", ali je bila protiv centralizacije, zahtijevajući očuvanje autonomija pokrajinskih vlada kakve su bile u času ujedinjenja do saziva Ustavotvorne skupštine.
Osnivanje HZ-a predstavljalo je reakciju na centralističku politiku vlade, a osobito na postupke Svetozara Pribićevića u Hrvatskoj i BIH koji su, po zajedničarima, davali snagu Radićevom seljačkom pokretu. Zbog toga su oštro kritizirali vladu, a sebe predstavljali kao političkog predstavnika Hrvata koji bi trebao zamijeniti Pribićevića kao partnera Beogradu i tako oslabiti Radićev radikalizam.
Zajedničari su, osim kao zastupnici u Privremenom narodnom predstavništvu, sudjelovali i kao ministri u državnim vladama, prvo u vladi Parlamentarne zajednice Stojana Protića, a zatim i u koncentracijskim vladama Milenka Vesnića. Na taj način je u prvom slučaju privremeno s vlasti udaljen Pribićević, a zajedničari su dobili vlast u Hrvatskoj. Matko Laginja imenovan je banom, a i na druga mjesta u pokrajinskoj vlasti došli su zajedničari. Pokušali su ublažiti posljedice centralističke politike u Hrvatskoj u čemu, međutim, nisu postigli znatnijih uspjeha. Politički kapital su pokušali steći oslobađanjem Radića iz zatvora, ali je on ubrzo opet uhićen i osuđen. Slijedeći događaj koji im je nanio političku štetu, iako za njega nisu bili neposredno odgovorni, bilo je nasilje vojske i žandarmerije nad seljacima prilikom žigosanja stoke, što je izazvalo seljačke nemire u jesen 1920.
Hrvatska pučka stranka (HPS) je također bila nova stranka. Osnivači su joj bili pripadnici građanstva religiozne orijentacije i katoličkog klera, okupljenih prije Prvog svjetskog rata u Hrvatskom katoličkom senioratu. Tendencija njihova djelovanja bila je promicati kršćanska načela kao osnovu javnog života. Već tada su prihvaćali i jugoslavensku ideju. Stranka je počela nastajati tijekom 1919, osnivanjem svojih organizacija po pokrajinama (Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Bosna i Hercegovina). 6. lipnja 1920. u Zagrebu je izvršeno ujedinjenje pokrajinskih organizacija i izabrano jedinstveno stranačko vodstvo.
HPS (pripadnici te stranke bili su još nazivani pučkaši i klerikalci) je stajao na stanovištu "državnog i narodnog jedinstva troimenog naroda", ali se protivio centralizaciji i tražio zadržavanje pokrajinskih samouprava. Smatrao je da uklanjanje plemenskih, vjerskih i povijesnih razlika treba prepustiti prirodnom razvoju. Pučkaši su smatrali da je njima namijenjena misija stvaranja zajedničke kulture nacionalno ujedinjenih Južnih Slavena i ujedinjenje katoličke i pravoslavne Crkve.
Kako bi ostvario svoj program HPS je smatrao potrebnim osnivanje stranke s tim programom na području cijele države. Iz tih razloga HPS se povezuje sa Slovenskom ljudskom strankom (SLS) Antona Korošca koja je imala istovjetan program i ambicije. Prvi korak prema stvaranju Jugoslavenske pučke stranke bio je zajednički zastupnički klub u Privremenom narodnom predstavništvu (Jugoslavenski klub). Međutim, do stvaranja jedinstvene stranke nije došlo, ali su stranke nastavile surađivati.
HPS je unutar Jugoslavenskog kluba sudjelovao u radu Privremenog narodnog predstavništva, kritizirajući vladinu (Pribićevićevu) centralističku politiku. Pučkaši nisu imali svoje ministre u vladi, već ih je kao članove Jugoslavenskog kluba predstavljao SLS. Kako je SLS po broju zastupnika bio znatno brojniji i politički značajniji od HPS-a, pučkaše se već od tada smatralo ekspoziturom SLS-a, a ta će ih etiketa pratiti do prestanka rada stranke 1929. godine.
Iz Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije izdvojila se lijeva struja i na kongresu ujedinjenja radničkih stranaka u Beogradu u travnju 1919. stupila u novoosnovanu Socijalističku radničku partiju Jugoslavije (komunista). Od Drugog kongresa u Vukovaru u lipnju 1920. stranka nosi naziv Komunistička partija Jugoslavije (KPJ). Njezin program je bio rušenje kapitalističkog poretka u zemlji i stvaranje Sovjetske Republike Jugoslavije. U svom djelovanju KPJ je davala prednost ostvarivanju svog ideološkog programa (klasna borba), dok je u pogledu nacionalnog pitanja zastupala gledište o jedinstvenom jugoslavenskom narodu i unitarnoj državi, smatrajući aktualne nacionalne sukobe borbom suprotstavljenih buržoazija. Do izbora za Ustavotvornu skupštinu, KPJ djeluje u javnosti organiziranjem radničkih štrajkova i osnivanjem sindikata, zagovarajući revolucionarnu klasnu borbu.
Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije uključila se u novu Socijaldemokratsku partiju Jugoslavije i bila koalicijski partner DS-u u vladi Ljube Davidovića, poslije čega je gurnuta na političku marginu.
Litearatura:
Branislav Gligorijević, Parlament i političke stranke u Jugoslaviji 1919-1929, Beograd 1979.
Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, sv. 2, Zagreb 1989.
Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1992.
Zlatko Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva – Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Hrvatska zajednica, Istorija XX veka, ZR, sv. 5, Beograd 1963.
Hrvoje Matković, Svetozar Pribićević i Samostalna demokratska stranka do šestoja-nuarske diktature, Zagreb 1972.
Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb 1999.
Ante Pavelić, Doživljaji 2, Zagreb 1998.
Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, sv. 1, Zagreb 1993.
Post je objavljen 06.11.2007. u 07:34 sati.