Primjena Obznane na HRSS i hapšenje stranačkog vodstva dovela je u pitanje sudjelovanje te stranke na parlamentarnim izborima 8. veljače 1925. Postojala je mogućnost da P-P vlada zabrani HRSS-u postavljanje svojih kandidatskih lista. Međutim, vjerujući da su poduzete mjere dovoljne i da će zbog njih HRSS izboriti loš rezultat, te bojeći se da bi radikalnije mjere u javnosti stvorile dojam o slabosti vlade i strahu od izbornog poraza vladajućih stranaka, vlada je dopustila izlazak HRSS-a na izbore. Povjesničar Branislav Gligorijević navodi da vlada nije ni imala zakonske mogućnosti zabraniti kandidatske liste HRSS-a. Tek nakon izbora, prilikom verifikacije u Skupštini, mogli su biti poništeni mandati zastupnika koji su bili oglašeni kao komunisti.
Dok se još nije znalo hoće li HRSS-u biti dopušteno da istakne svoje kandidate, HRSS je predložio zajedničarima, ukoliko HRSS ne bi mogao izaći na izbore, da HZ postavi svoje izborne liste, a biračima HRSS-a bilo bi preporučeno da glasuju za liste HZ-a. Do toga je došlo u tri izborna okruga u kojima su odbijene liste HRSS-a. U ostalim izbornim okruzima zajedničari nisu postavili samostalne liste, već je nekoliko njihovih istaknutih članova (Trumbić, Lorković i dr.) bilo kandidirano na listama HRSS-a, a drugdje su preporučili svojim pristašama da glasuju za HRSS.
Izbornu suradnju HRSS-u nudila je NRPJ, odnosno KPJ (NRPJ kao legalna organizacija KPJ je, zapravo, već bila zabranjena odlukom P-P vlade 12. srpnja 1924). Komunisti su predlagali zajedničko istupanje na izborima pod imenom Radničko-seljački republikanski blok. Temelj suradnje bila bi borba za puno priznanje prava na državnu samostalnost i slobodu svih potlačenih naroda Jugoslavije, za stvaranje neovisnih republika Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i za slobodu Albanaca, te ostvarenje »radničko-seljačke republikanske vlasti«. HRSS je odbijao ponude NRPJ, suprotstavljajući svoj pacifizam komunističkom »pokolju i revoluciji« te optužujući komuniste da žele iskoristiti seljaštvo kao oruđe »radničke diktature«. Zahtjev za stvaranje navedenih neovisnih republika HRSS je smatrao provokativnim materijalom za državnog odvjetnika protiv HRSS-a. NRPJ je optužila vodstvo HRSS-a da se, odbijajući savez radnika i seljaka, »teško ogriješilo« o interese hrvatskog seljaštva, radništva i seljaštva svih naroda Jugoslavije te o osnovna načela Seljačke internacionale, čiji je član. Zato je NRPJ pozvala hrvatsko seljaštvo i organizacije HRSS-a da neovisno od vodstva stranke osnuju »republikanski savez radnika i seljaka« sa NRPJ i glasuju za njegove liste. Ipak, nakon što u mnogim izbornim okruzima nije uspjela istaknuti liste Radničko-seljačkog bloka, CK KPJ je pozvao svoje članove da tamo gdje u Hrvatskoj, BIH i Vojvodini nisu istaknute te liste glasuju za HRSS. Time bi dokazali kako KPJ iskreno želi pomoći siromašnim hrvatskim seljacima u borbi za socijalno i nacionalno oslobođenje u okviru »nezavisne Hrvatske republike«. Međutim, dio članstva u Hrvatskoj se usprotivio odluci CK KPJ o glasovanju za jednu građansku »buržoasku« stranku te je bojkotirao izbore.
S druge strane, radikali su pokušavali oslabiti HRSS pomoću novih stranačkih kombinacija. Još prije primjene Obznane na HRSS odvojila se grupa skupštinskih zastupnika te stranke na čelu s Vinkom Lovrekovićem s namjerom osnivanja nove stranke. Vodeću ulogu u toj stranci, uz Lovrekovića, imali bi, prema pisanju tadašnjeg tiska, ministri u P-P vladi Đuro Šurmin i Mate Drinković. Međutim, do osnivanja te stranke nije došlo. Umjesto nje, Đuro Šurmin je sam potkraj prosinca 1924. i početkom siječnja 1925. osnovao Hrvatsku narodnu stranku. Ta stranka se izjašnjavala za monarhističko uređenje države, ali za hrvatsku nacionalnu individualnost, naglašavajući pravo samostalne odluke hrvatskog naroda, koja bi došla do izražaja prilikom revizije ustava. Iako je Šurmin vjerojatno u to sam vjerovao, mogućnost revizije ustava bila je nerealna. Ova nova stranka trebala je Pašiću da od Radića odvuče dio pristaša, prvenstveno u gradovima. Zbog toga je u programu i spomenuta moguća, ali s Pašićeve strane i ne namjeravana revizija ustava. Šurmin je s ovom strankom želio stvoriti protutežu Pribićeviću, a to isto želio je i Nikola Pašić. Iz tih razloga, u predizbornoj kampanji, osim što kritizira Radićevu politiku, Hrvatska narodna stranka oštro napada i Pribićevića, vjerujući da će tako privući više hrvatskih birača. Međutim, izborni rezultat za Šurminovu stranku bio je porazan i ona se, nakon Radićeva zaokreta kada Pašiću više nije bila potrebna, neprimjetno ugasila.
Radikali su pokušali iskoristiti i frankovce s kojima su već prije bili povezani. Frankovci su, kako su tvrdili njihovi protivnici, dobivali od radikala velika financijska sredstva za svoje novine i predizbornu kampanju. Biračima su predstavljali HSP kao »najstariju« i »najčistiju« hrvatsku stranku, s kojom će najbolje ostvariti svoja »narodna i državna prava i slobodu«, te istovremeno dokazati zapadnoeuropskim silama da ne rade, kao Radić, za interese Moskve.
I Hrvatska pučka stranka je željela iskoristiti težak položaj HRSS-a kako bi privukla njegove birače. Za razliku od frankovaca, HPS je izbjegavao otvoreno kritizirati Radića, već ga je načelno branio, napadajući P-P vladu zbog nasilja nad HRSS-om, vjerujući da će se tako bolje afirmirati među Radićevim pristašama.
Izbori nisu prošli onako kako je P-P vlada priželjkivala. Radikali i Pribićevićev SDS, udruženi u Nacionalni blok, osvojili su 164 mandata (radikali 143, SDS 21), nasuprot oporbi koja je osvojila 151 mandat. Dakle, vladine stranke, i pored pritiska i terora, nisu osvojile takvu većinu s kojom bi bile sigurne na vlasti. HRSS, koji je od svih oporbenih stranaka bio izložen najvećem teroru, dobio je još više glasova nego na prethodnim izborima i 67 mandata. Od toga su 6 dobili zajedničari: Ante Trumbić, Ivan Lorković, Albert Bazala, Ladislav Polić, Milovan Žanić i Ivan Krajač. Ostale hrvatske stranke nisu osvojile nijedan mandat. Nasuprot vladinom Nacionalnom bloku stvoren je Blok narodnog sporazuma i seljačke demokracije, koji su sačinjavali DS, HRSS, SLS i JMO. U svom programu Blok se izjašnjavao za poštivanje demokratskih sloboda, za uređenje države prema narodnom sporazumu na načelima ravnopravnosti Srba, Hrvata i Slovenaca, te za parlamentarnu monarhiju engleskog tipa s razvijenom demokratskom samoupravom od općina do parlamenta, isključivši diktaturu svake vrste. Prihvaćanje ovakvog programa Bloka, u kome se prihvaća monarhija, a federacija zamjenjuje lokalnim i pokrajinskim samoupravama, od strane HRSS-a bila je svojevrsna najava skorog Radićeva zaokreta. Povjesničar Josip Horvat navodi kako je Blok služio Radiću kao »jedna etapa za programsku evoluciju i kao rezervni parlamentarni položaj« jer je u isto vrijeme pregovarao s radikalima.
Vidjevši da taktika represije prema HRSS-u nije dala rezultate, kralj Aleksandar se odlučio na pokušaj dogovora s Radićem. Radić, pak, shvativši da sa svojom dotadašnjom taktikom nije ništa postigao, a da ga boravak u zatvoru može na duže vrijeme politički onemogućiti, pristao je na pregovore. Rezultat tih prvih Radićevih kontakata s kraljevim izaslanicima bila je izjava od 27. ožujka 1925. koju je u Narodnoj skupštini, u ime Stjepana Radića, dao njegov nećak Pavle Radić. Tom izjavom je HRSS priznao dinastiju Karađorđevića, a političko stanje stvoreno Vidovdanskim ustavom kao realno stanje, koje bi se izmijenilo njegovom revizijom na načelima sporazuma Srba, Hrvata i Slovenaca.
Radićevo priznanje monarhije i Vidovdanskog ustava bilo je veliko iznenađenje, kako za javnost, tako i za političke stranke. Hrvatska zajednica je izražavala svoje iznenađenje, ostavljajući dojam kako je Radić to učinio sam na svoju ruku, ne obavještavajući ih kao ni svoju vlastitu stranku. Međutim, Ante Trumbić je kao Radićev branitelj stalno bio u kontaktu s njim u zatvoru, pa je bio upućen u Radićeve namjere. Povjesničar Zvonimir Kulundžić navodi kako je sam Trumbić po želji kralja Aleksandra utjecao na Radićevu odluku. Kasnije je Radić tvrdio da je Trumbić znao za pripremanje izjave od 27. ožujka 1925. i sam sudjelovao u njezinoj izradi. To potvrđuje Trumbićeva rečenica na margini njegova primjerka te izjave u kojoj navodi kako je Radić njemu diktirao tu izjavu pred sucem istražiteljem. Na izjavu Pavla Radića zajedničari reagiraju prilično suzdržano bez nekoga određenog stava, ali s pomalo vidljivim znakovima neslaganja. Razloga takvoj suzdržanosti bilo je više. Prema jednoj kombinaciji, u prijelaznom razdoblju do konačnog sporazuma radikala i radićevaca, zajedničari bi u vladi zauzeli nekoliko ministarskih mjesta. Međutim, kako nisu mogli biti sigurni u ishod pregovora radićevaca i radikala, te se ne želeći kompromitirati privremenom kolaboracijom s režimom, zajedničari su to odbili, nadajući se ipak možda nekoj povoljnijoj kombinaciji. Takvom stavu vodila ih je i misao, da u slučaju sporazuma Radića s radikalima, oni Radiću više neće biti potrebni, te da će nakon toga biti potisnuti u političku pozadinu. Drugi razlog je bila činjenica da su tek prije nekoliko mjeseci prihvatili republikanstvo dok je Radić sada priznao monarhiju i Vidovdanski ustav. Ovako nagli povratak na monarhizam, kao i napuštanje federalizma, bili bi za njih prilično nezgodni jer bi time pokazali da su ovisni o Radiću te da nemaju vlastitog identiteta. Zbog toga je Trumbić pokušavao odvratiti Radića od sporazuma s radikalima, što je Radić, pak, tumačio kao želju zajedničara da on bude osuđen, kako bi oni imali slobodu akcije.
U sličnoj poziciji kao i zajedničari našli su se koalicijski partneri radikala u vladi Pribićevićevi samostalni demokrati. Radićev zaokret SDS je mogao smatrati velikim uspjehom svoje politike. Međutim, sada se pojavila mogućnost da sporazumom radićevaca i radikala budu potisnuti s vlasti u oporbu. Iz tih, kao i iz načelnih razloga, SDS je želio da ne dođe do takvog sporazuma, pa je i sam tome pokušavao pridonijeti.
Radićevo priznanje monarhije i Vidovdanskog ustava KPJ je ocijenila kao »kapitulaciju i izdaju«. HRSS je optužen da se odrekao svih glavnih osnova svoje ideologije, Seljačke internacionale, seljačkog i republikanskog programa, borbe za pravo narodnog samoopredjeljenja i nezavisnu Hrvatsku, kao i borbe protiv monarhije, militarizma i hegemonije srpske buržoazije, »upregnuvši se tako u kola klasnog i nacionalnog ugnjetavanja«.
Nakon izjave Pavla Radića započelo je razdoblje pregovora između radikala i Radićeve stranke, sada pod novim imenom Hrvatska seljačka stranka (HSS). Pri tome je HSS i dalje bio izložen pritisku režima. Vodstvo HSS-a i dalje je držano u zatvoru, a Pašić je 29. travnja 1925. obnovio koalicijsku vladu radikala i SDS-a. To je Pašiću služilo kao pritisak na HSS jer je tako mogao manevrirati s udaljavanjem Pribićevića iz vlade, tjerajući tako HSS na dalje ustupke, osobito u pitanju revizije ustava, na što ni kralj nije pristajao. Drugo sredstvo pritiska bila je verifikacija zastupničkih mandata HSS-a. Odlukom Narodne skupštine poništeno je 6 mandata vodstva HSS-a (Radića, Mačeka i dr.) kao pripadnicima Seljačke i Treće internacionale. Za dio zastupnika odlučeno je da Anketni odbor utvrdi njihov odnos prema odluci vodstva da stranka pristupi Seljačkoj internacionali, na temelju čega bi se njihovi mandati verificirali ili poništili. Preostalim zastupnicima, među njima i zajedničarima, mandati su verificirani. Nakon što je Anketni odbor obavio svoj posao, Skupština je verificirala i preostale mandate HSS-a osim već prije poništenih mandata vodstva. Protiv verifikacije bio je samo SDS, koji je poništavanjem mandata želio onemogućiti povezivanje HSS-a i radikala.
U isto vrijeme intenziviraju se kontakti između radikala i frankovaca. Tijekom ožujka i travnja 1925. vode se pregovori o raspuštanju HSP-a i njegovom pristupanju u Radikalnu stranku ili stvaranju posebne Hrvatske radikalne stranke, koja bi usko surađivala s Pašićevom Radikalnom strankom. HSP je, također, predlagao da se, povodom tisućite godišnjice hrvatskog kraljevstva, kralj Aleksandar okruni hrvatskom krunom. Tako bi frankovci priznali monarhiju, jedinstvo države i Vidovdanski ustav. Srpska, hrvatska i slovenska radikalna stranka surađivale bi na osnovi svojih nacionalnih programa, prihvaćajući jugoslavenstvo kao geografski pojam. Frankovci su tako željeli iskoristi trenutno težak položaj HSS-a i izvući neke koristi za sebe, odnosno dobiti vlast u Hrvatskoj. Radikali su, pak, željeli što više oslabiti hrvatski pokret, povezujući se s njegovim najekstremnijim dijelom te iskorištavajući njihov antagonizam prema HSS-u. Nakon sporazuma radikala s HSS-om razgovori između frankovaca i radikala su prekinuti, pa od dogovora nije bilo ništa. Kada su pregovori HSP-a s Radikalnom strankom postali poznati javnosti frankovci su ih prvo potvrdili, tvrdeći da je to posve normalno, budući da to čine i njihovi protivnici radićevci i zajedničari koji su »izdali hrvatstvo«, zbog čega se frankovci moraju osloniti na radikale da bi »spriječili izdaju Hrvatske od strane drugih stranaka«. Kasnije, kada su pregovori s radikalima propali, HSP je poricao da je bilo službenih pregovora s radikalima, prikazujući ih kao privatne akcije pojedinih članova stranke. Tvrdnje kako je HSP pregovarao s radikalima objašnjavane su kao podmetanja HSS-a i HZ-a, s ciljem da skrenu sa sebe nezadovoljstvo javnosti zbog Radićeva priznanja monarhije i Vidovdanskog ustava.
2. srpnja 1925. započeli su službeni pregovori između Radikalne stranke i HSS-a, čiji je glavni pregovarač bio Pavle Radić. On nije obavještavao ostale zastupnike o tijeku i rezultatima pregovora, zbog čega je došlo do sukoba sa zajedničarima. Kad je 14. srpnja 1925. potpisan sporazum s radikalima, oni su sa zastupnikom HSS-a Matom Jagatićem glasovali protiv sporazuma i povjerenja Stjepanu Radiću za novu politiku, zbog čega ih je Pavle Radić isključio iz zastupničkog Hrvatskog seljačkog kluba.
18. srpnja 1925. formirana je radikalsko-radićevska vlada (R-R vlada) u kojoj je HSS imao četiri ministra i tri državna podsekretara. U njoj je Stjepan Radić u studenom iste godine zauzeo mjesto ministra prosvjete. Formiranjem R-R vlade prestao je postojati Blok narodnog sporazuma i seljačke demokracije, a radikali su raskinuli koaliciju sa SDS-om koji je od tada neprestano u oporbi.
Reakcije drugih hrvatskih stranaka bile su isključivo negativne. 9. kolovoza 1925. zastupnici Hrvatske zajednice s još nekoliko nezadovoljnih zastupnika HSS-a objavili su deklaraciju kojom su izrazili svoj stav o novoj politici HSS-a. U njoj su, retrospektivno prikazavši događaje od 1918. do 1925, osudili vodstvo HSS-a zbog prihvaćanja Vidovdanskog ustava i njime stvorenog stanja, protiv »jasno izražene volje naroda hrvatskoga«. Time su, po njima, napušteni svi zahtjevi koje je hrvatski narod postavio »kao izraz svojega narodnog suvereniteta i političke individualnosti«. Radiću je prigovoreno da se ponašao »diktatorski« jer se s radikalima sporazumijevao sam bez odobrenja i ovlaštenja Hrvatskog seljačkog kluba. Priznanjem Vidovdanskog ustava, a time i centralizma, po potpisnicima deklaracije, nije zapravo sklopljen nikakav sporazum. Vodstvo HSS-a jednostavno je napustilo hrvatski nacionalni program i prihvatilo program i politiku Pašića i Pribićevića.
Na isti način reagirala je i Hrvatska pučka stranka. Sporazum HSS-a s radikalima nazvala je »sramotnom kapitulacijom«, kojom su se radićevci »za uvijek odrekli svake revizije ustava«. Kako je cinično konstatirano, sada Stjepan Radić »Pašiću samo zamijenjuje Sv. Pribićevića«.
Do nezadovoljstva sporazumom s radikalima došlo je i u samome HSS-u. Radić disidente isključuje iz stranke, te se oni pokušavaju samostalno politički organizirati na bazi otpora novoj politici HSS-a. U listopadu 1925. petorica parlamentarnih zastupnika, na čelu sa Stjepanom Bućom, osnovali su novu stranku pod nazivom Hrvatski seljački republikanski savez (HSRS), s ciljem okupljanja pristaša HSS-a na starom programu. Organizacije HSS-a pozvane su da izaberu nova vodstva koja će nastaviti »legalnu borbu za narodno i seljačko oslobođenje«, kako su to birači izrazili na posljednjim izborima. Odmah nakon osnivanja HSRS se odlučio za suradnju s Hrvatskom strankom prava. HSRS i HSP zaključili su politički savez pod nazivom Hrvatski blok, s ciljem borbe za otklanjanje, po njima, štetnih posljedica Radićeva zaokreta. Programska platforma Bloka bila je »samoodređenje hrvatskog naroda, potpuni hrvatski narodni i državni suverenitet«, uz konfederativno uređenje države.
Hrvatska zajednica s nekim disidentima HSS-a (Mato Jagatić, Stjepan Uroić i dr.) pokrenula je osnivanje nove stranke. Prvi korak bila je konferencija u Splitu 13. rujna 1925. na kojoj je osnovan Hrvatski narodni federalistički savez, da bi 11. siječnja 1926. u Zagrebu, usvajanjem programa i statuta, bila osnovana Hrvatska federalistička seljačka stranka (HFSS). Za predsjednika je izabran Ivan Lorković, a važniji članovi Predsjedništva bili su Ante Trumbić, Ante Bazala, Mato Jagatić i Stjepan Uroić. U svome programu HFSS se zalaže za federalističko uređenje jugoslavenske države. Programski se federalisti ne izjašnjavaju o obliku vladavine, ali u praksi prihvaćaju monarhiju. Praktično djelovanje HFSS-a svodi se na oštru kritiku nove Radićeve politike koju naziva izdajničkom. Radić federalistima ne ostaje dužan, već traži od njih da vrate skupštinske mandate, koje su dobili na njegovim izbornim listama i glasovima njegovih pristaša. Oni su to odbili tvrdeći da oni nastavljaju politiku za koju su dobili povjerenje birača, za razliku od Radića koji je to povjerenje izigrao. Upravo on ne vodi politiku za koju je izabran.
Kao i HZ, i KPJ pokušava uspostaviti suradnju s disidentima HSS-a. No, dok HZ s njima stvara novu stranku (HFSS) protiv HSS-a, KPJ želi spriječiti razbijanje HSS-a jer bi to odgovaralo velikosrpskim hegemonistima. Umjesto toga, KPJ nastoji utjecati na Bućov HSRS i grupu oko Stjepana Uroića da se vrate u HSS i ojačaju struje koje bi natjerale Radića da se vrati starom programu. Međutim, ti pokušaji nisu dali rezultate. Kako je naprijed navedeno, Uroić je s HZ-om osnovao HFSS, a HSRS je s HSP-om stvorio Hrvatski blok.
Previranja u HSS-u su se nastavila, ali u drugom pravcu. Nakon nekoliko mjeseci sudjelovanja u vladi, Radić je sve nezadovoljniji jer radikali ne ispunjavaju svoje obveze iz sporazuma. Dolazi do krize u odnosima HSS-a i Radikalne stranke, zbog čega se neprestano mijenja sastav vlade, iz koje odlaze i Pašić i Radić. Stalnim izazivanjem vladinih kriza Radić želi stvoriti situaciju koja će dovesti do novih izbora. Vjerovao je da će na njima učvrstiti pozicije HSS-a i tako biti jači u odnosu na Radikalnu stranku, koja je uzdrmana unutarnjim trzavicama. Ovakvom Radićevom politikom bila je nezadovoljna grupa zastupnika HSS-a na čelu s Nikolom Nikićem, povezana s dvorom i radikalima te željna važnije uloge u državnoj politici. Do prvog odvajanja te grupe u poseban zastupnički klub došlo je polovicom travnja 1926. kada su Nikola Nikić i Benjamin Šuperina, usprkos Radićevoj odluci da HSS istupi iz vlade, ostali u vladi kao ministri. Ponovnim ulaskom HSS-a u vladu Nikićeva grupa se vratila u Hrvatski seljački klub. Do definitivnog razlaza došlo je u srpnju 1926. kada je Nikićeva grupa isključena iz Hrvatskog seljačkog kluba, a ona je tada ponovno osnovala svoj vlastiti zastupnički klub (Klub Hrvatske seljačke stranke).
Prema instrukcijama kralja Aleksandra, Nikić je stupio u razgovore s Trumbićem o mogućoj fuziji njegova parlamentarnog kluba s HFSS-om na osnovi federalističkog programa, ublaženog zahtjevom za samoupravama. Ta hrvatska formacija kojoj bi, po predviđanju Nikića, prišao dio zastupnika HSS-a na čelu s Nikolom Preccom, zamijenila bi na vlasti HSS. Trumbić je prijedlog odbio jer se od njega tražilo da se HFSS odrekne programa koji je svojim nedavnim osnivanjem tek prihvatio, bez garancija da bi se moguća revizija ustava stvarno provela. Osim toga, Trumbić se bojao da bi se takvom suradnjom negova stranka samo kompromitirala i propala na slijedećim izborima. Nikićevom ostavkom na ministarski položaj u listopadu 1926., kojom je Radić uvjetovao opstanak koalicije i sporazuma s radikalima, dogovori Nikića i Trumbića prestaju.
28. siječnja 1927. HSS je raskinuo koaliciju s Radikalnom strankom i istupio iz vlade. Povod su bila nasilja i zloupotrebe radikala na oblasnim izborima protiv oporbe, ali i HSS-a. Na tim izborima HSS je potvrdio svoju dominaciju, potpuno porazivši svoje protivnike. Tako se HSS ponovno našao u oporbi.
Nakon raspada R-R koalicije federalisti opet ulaze u političke kombinacije. U prvom pokušaju uključivanja HFSS-a u vladu, u veljači 1927, posrednici između radikala i federalista bili su Nikola Nikić i Matko Laginja. Ponovni pokušaji učinjeni su u travnju i ljeti iste godine, ali bez rezultata, iz istih razloga kao i prije.
19. lipnja 1927. HFSS je pristupio Hrvatskom bloku u koji su već bili udruženi HSP i HSRS. Cilj Bloka bilo je ostvarenje »hrvatske državne samostalnosti« na temelju »hrvatskog državnog prava«. Prepreka ostvarenju toga cilja bili su, po njima, centralistički Vidovdanski ustav i Stjepan Radić kao jedini hrvatski predstavnik »takovog ustava i na njemu osnovanoga centralizma«. Program Bloka temeljio se više na načelima pravaštva, pa iako u programu stoji da »stranke pridržavaju svoj stranački program« te da »jedna stranka ne smije pobijati drugu«, mogao se stvoriti dojam da je Blok jezgro nove jedinstvene stranke na pravaškim osnovama. U prilog tome govori i odluka da nove stranačke organizacije na terenu budu zajedničke pod imenom Hrvatski blok. Blok je u svoje redove želio uključiti i HPS, ali bez rezultata. Dok su druge stranke zamišljale Blok kao trajnu političku grupaciju, čije bi članice surađivale u svim oblicima političkog djelovanja (parlamentarnim i izvanparlamentarnim), HPS je želio samo trenutnu izbornu suradnju, želeći sebi ostaviti slobodu političke akcije.
Za 11. rujna 1927. bili su raspisani novi parlamentarni izbori, od kojih su sve stranke mnogo očekivale. HSS je očekivao da će na njima, ne samo očuvati, već i značajno ojačati svoje pozicije. Ovoga puta Radić pokušava proširiti seljački pokret izvan hrvatskog etničkog prostora u sve dijelove Kraljevine SHS. Pri tome pokušava uspostaviti suradnju s drugim strankama izvan Hrvatske, ali mu je to uspjelo samo s Crnogorskim federalistima. Isto tako, pokušao je u Srbiji i Makedoniji postaviti svoje izborne liste, pod imenom Narodne seljačke stranke, u čemu nije imao gotovo nikakvog uspjeha. Kako bi ostvario svoje namjere, HSS je vodio drukčiju predizbornu kampanju od prijašnjih. Radić napada beogradski vladajući režim, ali ovoga puta ne traži poštivanje hrvatske državnosti i nacionalnog suvereniteta, već traži čuvanje ustavnog stanja koje taj režim krši. Također, umjesto republikanstva brani instituciju monarhije. Ovakvom kampanjom Radić i dalje uvjerava hrvatske birače kako je njegov zaokret 1925. godine, iako bez rezultata, bio ispravan. S druge strane, na ovaj način pokušava pridobiti srpsko seljaštvo koje je još uvijek privrženo monarhiji.
HSS-u protivničke stranke, osobito one okupljene u Hrvatski blok i HPS, očekivale su priljev hrvatskih glasova zbog nezadovoljstva Radićevim zaokretom i suradnjom s radikalima u vlasti. Istina, rezultati oblasnih izbora, održanih nekoliko mjeseci prije, pokazivali su da je seljaštvo još uvijek uz HSS, ali rezultati izbora za gradska zastupstva, posebno zagrebačkog tjedan dana prije skupštinskih izbora ( 4. rujna 1927), na kojima su pobijedili HSS, ulijevali su nade u uspjeh. Dok Radić postavlja težište svoje kampanje na gospodarska i socijalna pitanja i obranu postojećeg poretka, njegovi protivnici ostaju na državnopravnim pozicijama, napadajući centralizam i samog Radića kao njegova »najopasnijeg predstavnika«. Iako svjesne da je seljaštvo Radićevo glasačko tijelo, stranke Hrvatskog bloka nisu se osobito trudile da mu ga preotmu. To su stvarno pokušavali jedino pučkaši, nudeći biračima osim općeg političkog i društveni i gospodarski program na kršćanskim osnovama. U njemu je najviše napadan HSS, ali nisu pošteđene ni druge stranke. Pribićevićev SDS se u predizbornoj kampanji prema Radiću i HSS-u držao vrlo suzdržljivo, žestoko napadajući vladu, optužujući je za antidržavnu politiku. Više pozornosti posvećuje seljacima, a kao glavne ciljeve navodi narodno jedinstvo, slobodu čovjeka i vladu demokracije. KPJ je i na ovim izborima nastupala s listama Republikanskog bloka radnika i seljaka. Dok je na prethodnim izborima pokušavala uspostaviti suradnju s HSS-om, ovoga puta je to učinila s njegovim disidentima, među kojima i s nekim organizacijama HSRS-a u kojem je došlo do podvajanja zbog suradnje s HFSS-om.
Prema ukupnim izbornim rezultatima, Radikalna stranka izgubila je u Skupštini 30 mandata, čime se najviše okoristila Demokratska stranka. Druge velike stranke ostale su na približno istim pozicijama. HSS je izgubio oko 160 000 glasova, ali se to nije drastično odrazilo u broju osvojenih skupštinskih mandata. Od prijašnjih 67 dobio je 61 mandat, ostavši i dalje najjača hrvatska stranka. Gubitak glasova svakako je bio posljedica Radićeva zaokreta 1925. i suradnje s radikalima. Međutim, to očito nezadovoljstvo HSS-ovih birača ostalim strankama nije koristilo. Birači su svoje nezadovoljstvo većinom iskazali apstinencijom nego glasovanjem za neku drugu stranku. Radiću je, očito, pomogla njegova dugogodišnja propaganda protiv građanskih političara kao »pokvarene gospode«, tako da je nezadovoljno seljaštvo, unatoč njemu prihvatljivim programima, zadržalo svoje nepovjerenje prema »gospodskim strankama«. Zbog toga je Hrvatski blok dobio samo dva mandata. Jedan je pripao Anti Trumbiću (HFSS), a drugi Anti Paveliću (HSP). HPS je dobio samo jedan mandat koji je pripao predsjedniku stranke Stjepanu Bariću. SDS je zadržao svoje pozicije osvojivši 22 mandata.
Literatura:
Ljubomir Antić, Hrvatska federalistička seljačka stranka, Radovi IHP, 15/1982.
Branislav Gligorijević, Parlament i političke stranke u Jugoslaviji 1919-1929, Beograd 1979.
Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, sv. 2, Zagreb 1989.
Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1992.
Mira Kolar-Dimitrijević, Put Stjepana Radića u Moskvu i pristup HRSS u Seljačku Internacionalu, Časopis za suvremenu povijest, 3/1972.
Zvonimir Kulundžić, Atentat na Stjepana Radića, Zagreb 1967.
Zlatko Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva – Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Veze između frankovaca i radikala od 1922-1925, Historijski zbornik, XV/1962.
Hrvoje Matković, Hrvatska zajednica, Istorija XX veka, ZR, sv. 5, Beograd 1963.
Post je objavljen 20.11.2007. u 07:42 sati.