Nakon parlamentarnih izbora 11. rujna 1927. Stjepan Radić je inicirao stvaranje širokog bloka stranaka zasnovanog na obrani demokracije i ustavnosti. Taj Blok demokracije trebali su sačinjavati HSS, SDS, Demokratska stranka, Savez zemljoradnika i dio radikalskih disidenata. Blok je trebao predstavljati front protiv radikala s ciljem njihova rušenja s vlasti. S idejom o »zbližavanju demokracije« izašao je i Svetozar Pribićević, napuštajući dotadašnju politiku izolirane oporbe kojom se distancirao i od vladajućih i od oporbenih stranaka. U sklopu akcije stvaranja Bloka demokracije došlo je 4. listopada 1927. do izravnog susreta, do tada ljutih protivnika, Stjepana Radića i Svetozara Pribićevića. Do stvaranja Bloka demokracije nije došlo zbog unutarnjih nesuglasica u Demokratskoj stranci o kojoj je najviše ovisio uspjeh te akcije. Nakon neuspjeha u formiranju bloka HSS i SDS su nastavili razgovore, rezultat kojih je bilo stvaranje Seljačko-demokratske koalicije (SDK) 11. studenoga 1927. Po dogovoru, HSS i SDS u sklopu SDK zajednički djeluju u skupštini i izvan nje. Obje stranke su se obvezale da odvojeno neće sklapati nikakve posebne sporazume s drugim strankama, te da jedna bez druge neće ući ni u kakvu vladu. SDK može ući u vladu kao cjelina, ali samo u takvu koja bi osiguravala promjenu dotadašnjeg političkog sustava u smjeru demokracije, parlamentarizma i ravnopravnosti.
Stvaranje SDK bilo je veliko iznenađenje za tadašnju jugoslavensku političku javnost jer se radilo o povezivanju stranaka i vođa s potpuno oprečnim stajalištima. Stjepan Radić, zastupnik poštivanja nacionalnih individualnosti i nositelj koncepcije federalizma, koji će omogućiti ostvarenje hrvatskog nacionalnog programa, udružio se s najodlučnijim i najupornijim ideologom jugoslavenskog unitarizma i centralističkog uređenja države. Međutim, povezivao ih je otpor prema vladajućem radikalskom režimu koji je, ugrožavanjem temeljnih načela demokracije i parlamentarizma, onemogućavao ostvarenje njihovih političkih programa. Velikosrpski hegemonizam, koji je onemogućavao bilo kakav oblik ravnopravnosti i samostalnosti Hrvatske u jugoslavenskoj državi, te ugrožavao hrvatsku nacionalnu individualnost, a koji je Pribićeviću pomogao da stvori centralistički uređenu državu, sada je, po Pribićeviću, ugrožavao opstanak same te države. Isto tako, Pribićević je spoznao da njegova dotadašnja politika suradnje s radikalima nije dovela do stvaranja jedinstvene jugoslavenske nacije, već je ojačala i učvrstila velikosrpsku prevlast. Na povezivanje s Radićem Pribićevića je poticala i činjenica da je vlada u Beogradu ugrožavala politički i gospodarski prečanske krajeve u cjelini, dakle, uz Hrvate i Srbe u Hrvatskoj, čiji je on zapravo bio predstavnik. Takva politika koja je ostvarivala interese samo jednog dijela države, tj. Srbije, bila je Pribićeviću, kao uvjerenom Jugoslavenu, neprihvatljiva.
Prioritet politike SDK bilo je uvođenje demokratskog sustava, reforma uprave i državne administracije te čišćenje državnog aparata od korumpiranih i strančarskih elemenata. Prednost je, dakle, dana demokratskim i etičkim načelima pred državnopravnim. Na taj su način krupne ideološke razlike između HSS-a i SDS-a oko kojih su vođene dugogodišnje međusobne bespoštedne borbe vješto zaobiđene i prešućene. Zapravo, budući da je Radić 1925. priznao tadašnje državnopravno stanje za koje se zalagao Pribićević, makar i samo taktički s ciljem da ga kasnije promijeni, Pribićević je sebi mogao priuštiti savez s čovjekom oprečnih stajališta, kao što je to učinio 1918. s Pašićem koji je isto imao Pribićeviću oprečna stajališta. Radić je, pak, savezom s Pribićevićem otklanjao sa sebe biljeg separatizma i antidržavnosti. Osim toga, i on je imao iskustvo suradnje s Pašićem kao pobornikom suprotnih političkih koncepcija, pa ovaj novi korak i nije trebao biti preveliko iznenađenje. Radić je pokazivao spremnost za sporazum sa SDS-om nekoliko mjeseci ranije, te je uskoro dogovorena koalicija dviju stranaka u skupštini Primorsko-krajiške oblasti.
Stvaranje SDK nije bilo dočekano s odobravanjem od strane drugih stranaka. Predosjećajući moguće povezivanje HSS-a i SDS-a, HFSS je, želeći to spriječiti, preko svojih novina nudio suradnju SDS-u. Ne očekujući stvarno sklapanje dogovora sa SDS-om, federalisti su željeli odvratiti Pribićevića od sporazumijevanja s Radićem i obratno. Povezivanje HSS-a i SDS-a nije im odgovaralo jer su na taj način gubili inicijativu za stvaranje prečanskog fronta. Isto tako, suradnja s Pribićevićem jačala je Radića, te od HSS-a i SDS-a stvarala političku snagu pored koje druge stranke u Hrvatskoj nemaju nikakve šanse. Nakon stvaranja SDK, federalisti napadaju Radića zbog nedosljednosti jer se udružio s donedavno svojim najvećim protivnikom. S druge strane, iako je načelno mogao podržati borbu SDK protiv srbijanske hegemonije, HFSS je smatrao da SDK nema konkretan politički program kojim bi ostvario svoj cilj. Taj bi se program trebao temeljiti, naravno, na federalističkim načelima.
Negativan stav prema SDK zauzeo je i HFSS-ov politički partner HSP. Za prečanski front koji stvaraju Radić i Pribićević preko SDK Ante Pavelić je rekao da je »običan švindl (prijevara)« kao i Narodno vijeće 1918., te bi umjesto njega trebao postojati hrvatski front. Stanje u državi SHS ne može se popraviti »ljupkim riječima« (aluzija na Radićevu politiku sporazuma).
Hrvatska pučka stranka ocijenila je SDK kao »konkubinat ili priležništvo«. Radićev položaj u SDK ocijenjen je kao nepovoljan u odnosu na Pribićevića (»zloduh za hrvatski narod i njegove interese«). Kako su u SDK obje stranke bile ravnopravne, a SDS je u Skupštini imao tri puta manje zastupnika od HSS-a, pučkaši su se rugali Radiću da je Pribićević »bolja polovica« jer da »njegov jedan poslanik vrijedi za 3 radićevca, a prema tome on sam vrijedi za 3 Radića«.
Beogradska vlada, uz pomoć dvora, pokušavala je razbiti SDK, pozivajući Radića da HSS uđe u vladu bez SDS-a. Međutim, Radić je te ponude kategorički odbijao, prijeteći da će, ukoliko režim i dalje bude pokušavao razbiti SDK, HSS i SDS »za čas stvoriti jednu stranku, jer smo mi u stvari jedna stranka«. Radikali su, kao protutežu SDK, pokrenuli osnivanje Hrvatske narodne stranke, čiju bi jezgru činili hrvatski industrijalci, trgovci i novčari te nekoliko disidenata HSS-a. Tu akciju onemogućio je Ante Trumbić s kojim su hrvatski gospodarstvenici oko Vladimira Arka bili povezani. Trumbić je shvatio da je ta akcija usmjerena protiv njegova konkurenta Radića, ali nije želio omogućiti režimu u Beogradu da ga uništi budući da njegov HFSS ne bi od toga imao nikakve koristi. Ni drugi pokušaji razbijanja SDK nisu dali rezultate.
Tijekom krize vlade u veljači 1928. kralj Aleksandar je povjerio Radiću mandat za formiranje koncentracijske vlade. Radić nije uspio formirati vladu zbog opstrukcije radikala. Zapravo, kralj je i računao na Radićev neuspjeh, želeći stalnim krizama vlade kompromitirati parlamentarizam. Nakon toga, Radić je predložio kralju da vladu formira osoba izvan parlamenta, pa makar to bio i jedan general. Radić je vjerovao da bi se na taj način onemogućio utjecaj srbijanskih stranaka na državnu administraciju, odnosno depolitizirao državni aparat koji se nalazio u njihovim rukama. Radićev prijedlog je izazvao negodovanje ostalih stranaka. Zastupnik HSP-a, odnosno Hrvatskog bloka, u Skupštini Ante Pavelić ocijenio je Radićev prijedlog o generalskoj vladi kao »sramotu za hrvatski narod«, ali da je pored ovakve uprave »bolje i da vrag dođe nego da je ovo«. Radikali i demokrati ocijenili su zahtjev SDK za generalskom vladom kao »atak na parlamentarizam«, te da žele izvanparlamentarnim putem doći na vlast. Takvom ocjenom željeli su sebe predstaviti kao branitelje načela parlamentarizma od SDK, koji se dotada zalagao za očuvanje tih načela. Ovakav razvoj događaja odgovarao je upravo onim snagama koje su se zalagale za diktaturu. Kriza vlade okončana je potkraj veljače 1928. obnovom vlade Velje Vukićevića, u kojoj su pored radikala sudjelovali demokrati oko Vojislava Marinkovića, SLS i JMO.
SDK je djelovala organizirajući javne skupove i oštro istupajući u Skupštini. Boreći se protiv velikosrpskog hegemonizma, SDK je zahtijevala ravnopravnost i jednakost svih dijelova države u zakonodavnom i financijskom smislu, poštivanje ustava i osnovnih demokratskih načela. HSS se nakon povratka u oporbu vratio na koncepciju složene države, ali je pri sklapanju saveza s SDS-om to pitanje zaobiđeno, te u prvim mjesecima postojanja SDK vodi političku borbu pozivajući se na ustav. Međutim, postajući sve svjesniji biti srbijanske politike, sredinom veljače 1928. Pribićević govori o povećanju teritorija oblasti s proširenom autonomijom, koja bi se mogla regulirati i revizijom ustava. Ovu Pribićevićevu ideju Radić je konkretizirao rekavši da Hrvatska, Slavonija i Dalmacija moraju biti jedna oblast, a cijela država imala bi tri do četiri oblasti. Tako je SDK ponovno postavila pitanje državnog uređenja. SDK oštro napada vladu, optužujući pojedine ministre, kako za nedemokratske metode, tako i za korupciju. Ponovno postavljanje pitanja o državnom uređenju i napadi SDK na vladu pojačavali su opću političku napetost u zemlji.
Literatura:
Ljubomir Antić, Hrvatska federalistička seljačka stranka, Radovi IHP, 15/1982.
Branislav Gligorijević, Parlament i političke stranke u Jugoslaviji 1919-1929, Beograd 1979.
Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1992.
Zlatko Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva – Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb 1999.
Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, sv. 1, Zagreb 1993.
Post je objavljen 21.11.2007. u 07:43 sati.