Kontroverzna povijest

petak, 23.11.2007.

Odnosi HSS-a prema drugim hrvatskim strankama u Kraljevini SHS (1918-1929) - zaključak

Hrvatska seljačka stranka bila je najjača hrvatska politička stranka u vrijeme postojanja prve jugoslavenske države (1918-1941). U tome razdoblju, u kojem je bila ugrožena hrvatska državnost i hrvatski nacionalni identitet, HSS je postao sinonim za hrvatski nacionalni pokret.
HSS nije bio sam na tadašnjoj hrvatskoj političkoj pozornici. Uz njega su postojale i druge stranke i grupe, koje su pokušavale riješiti hrvatsko pitanje u skladu sa svojim ideološkim nazorima. Takva podijeljenost na više stranaka, te zastupljenost različitih ideologija, kao i borbe između stranaka radi ostvarivanja tih ideoloških ciljeva, bila je jako izražena u razdoblju od 1918. do 1929, kada je manifestom kralja Aleksandra ukinut ionako vrlo ograničen samim Vidovdanskim ustavom, a još više praksom, parlamentarni sustav. Od 1929. HSS nema ravnopravnih političkih suparnika koji bi mu se mogli ozbiljno suprotstaviti i oduzeti mu prvenstvo u hrvatskoj politici.
Do 1929. nijednoj hrvatskoj stranci nije uspjelo HSS-u ugroziti njegov politički primat, a on sam je neprestano jačao i učvršćivao svoje pozicije. Razloga takvome uspjehu bilo je više.
Od svoga osnutka 1904. godine HSS je učvršćivao svoj utjecaj na selu, strpljivo se pripremajući za trenutak kada će politički i socijalno zapostavljeno hrvatsko seljaštvo dobiti, tada u Habsburškoj monarhiji uskraćeno, pravo glasa, te tako dobiti i mogućnost izbora svojih predstavnika koji će mu osigurati njegova prava. Političari iz drugih stranaka koji su, kao i Radić, stjecali svoja politička iskustva u Austro-Ugarskoj, nisu se previše trudili dobiti povjerenje seljaka, iako su se u Austro-Ugarskoj, odnosno Ugarskoj, u čijem se sklopu Hrvatska nalazila, načelno zalagali da i seljaci dobiju pravo glasa. Tako su nakon 1918, kada su seljaci počeli koristiti svoje upravo stečeno glasačko pravo, sve stranke osim HSS-a bile bez utjecaja na seljake, pa tako i bez mogućnosti da ih pridobiju za svoje programe. Međutim, pouku, dobivenu već na izborima 1920, da je seljaštvo kao najbrojniji društveni sloj najvažniji dio biračkog tijela druge stranke nisu nikada adekvatno iskoristile, već su seljaštvo i dalje potcjenjivale, držeći ga politički nezrelim. Jedina stranka koja je ozbiljnije pokušavala pridobiti seljaštvo bila je klerikalna Hrvatska pučka stranka. Kako je ta stranka ideološki stajala na kršćanskim načelima kao osnovi javnog života, ona je svoje djelovanje usmjerila dobrim dijelom i na selo, vjerujući da će tamo postići uspjeh, obzirom na veliku privrženost seljaštva religiji. Međutim, kao relativno nova stranka, HPS nije mogao parirati staroj stranci kao HSS-u i njegovom još uglednijem vođi Stjepanu Radiću.
Sam Stjepan Radić je u velikoj mjeri pridonio uspjehu HSS-a. U velikom dijelu političkih stranaka koje su djelovale u Kraljevini SHS, znatan utjecaj u njihovom radu imali su stranački vođe. Takav je slučaj bio i sa Radićem. On je velikim dijelom sam donosio odluke i sam određivao stranačku politiku, koju je članstvo, uz tek pojedinačne otpore, vjerno slijedilo. Isto tako, bio je u stalnom izravnom kontaktu s narodom, što mu je također donijelo veliku popularnost. Iz protivničkih redova mu je zbog toga predbacivana demagogija i manipulacija neukim seljaštvom. Ako bi se takve kvalifikacije i mogle prihvatiti, Radićev uspjeh ne bi se mogao pripisati isključivo njegovoj neospornoj sposobnosti uvjeravanja i pridobivanja seljaštva, već i nedovoljnom trudu njegovih protivnika da to onemoguće. I u drugim strankama bilo je vođa ili, ako ne vođa, ljudi koji su, poput Radića, znatno utjecali na stranačku politiku (npr. Ante Trumbić), ali njihova karizma nije mnogo prelazila same stranačke redove.
Slijedeći razlog velikom uspjehu HSS-a bilo je njegovo oštro suprotstavljanje nasilnoj centralističkoj politici beogradskih vlada. Nacionalnom unitarizmu i tvrdom državnom i monarhističkom centarlizmu velikosrpskih hegemonista i jugoslavenskih integralista Radićev HSS je suprotstavio samostalnu hrvatsku državu u federativno uređenoj južnoslavenskoj državnoj zajednici. Druge hrvatske stranke, poput Hrvatske zajednice i Hrvatske pučke stranke, pokušavale su balansirati između te dvije krajnosti. Kako su i same pridonijele stvaranju jugoslavenske države, a time postale i dobrim dijelom odgovorne za težak položaj Hrvatske, nisu željele otvoreno priznati svoje pogreške, već su ih nastojali anulirati unutar postojećeg sustava, pokušavajući ga promijeniti umjerenim političkim metodama. Pri tome su sudjelovale i u strukturama vlasti, što im je, međutim, samo nanijelo štetu. Ovdje svakako treba uzeti u obzir i njihovo početno prihvaćanje stava o jednom narodu od tri »plemena«, što već formiranom hrvatskom nacionalnom korpusu nije bilo prihvatljivo. Nalazeći se između dvije vatre, koje su potpaljivale jedna drugu, ove stranke nisu mogle postići povoljne rezultate. U sve napetijoj političkoj situaciji umjereno stanovište i pomirljiva politika nisu bili mogući. Hrvatska stranka prava, sa svojim protivljenjem bilo kakvoj južnoslavenskoj zajednici i zahtijevanjem potpuno samostalne Hrvatske, bila je znatno radikalnija od HSS-a, ali kako nije imala apsolutno nikakav utjecaj na selo, nije mogla postići svoje ciljeve.
Uvjeren u svoju snagu i snagu svoje stranke, pogotovo nakon prvih izbornih pobjeda, Radić nije štedio svoje protivnike, vrijeđajući ih da su »pokvarena gospoda«, »kaputaši«, »cilindraši«, a oni mu, pak, nisu ostajali dužni. Ipak, bilo je i pokušaja njihove međusobne suradnje. Nakon proglašenja Vidovdanskog ustava HSS je s HZ-om i HSP-om formirao Hrvatski blok radi borbe protiv beogradskog centralizma. Međutim, od samog osnutka u Bloku je dominirao Stjepan Radić. Dok su njegovi partneri na Blok gledali kao na zajednički hrvatski front prema Beogradu, Radić je postojanje Bloka shvatio i kao podvrgavanje tih stranaka HSS-u, kao predstavniku hrvatskog naroda. U tome smislu, on je vršio pritisak na te stranke da se raspuste, prihvate njegov program i uđu u HSS. One su to odbile, ali su, svjesne svoje slabosti, ostale u Bloku, trpeći, kako su to sami nazvali, Radićevu »diktaturu«, sve dok sam Radić nije rasformirao Hrvatski blok.
Hrvatske stranke nastavile su borbu protiv dominacije HSS-a u hrvatskoj politici, ali bez rezultata, ne uspjevajući adekvatno iskoristiti čak ni Radićev zaokret 1925, koji je kod dijela njegovih pristaša ipak izazvao određeno nezadovoljstvo. Radićev utjecaj na seljaštvo bio je, očito, vrlo velik i čvrst, a propaganda protiv »pokvarene gospode« učinkovita. Hrvatski seljak, u suštini konzervativan i još uvijek politički neobrazovan, nesklon mijenjanju stranaka te nepovjerljiv prema njima, svoje je nezadovoljstvo radije izrazio apstinencijom od izbora.
Optuživanje HSS-a za odstupanje od programa i taktike, a time i za političku nedosljednost, njegovim protivnicima nije koristilo budući da se nisu znali približiti Radićevim pristašama, ali ni oni sami nisu zazirali od oportunističke politike. Hrvatska zajednica programski se kretala od unitarizma prema federalizmu, da bi se Hrvatska federalistička seljačka stranka koja je iz nje nastala, suradnjom s HSP-om u novoformiranom Hrvatskom bloku, gotovo približila pravaštvu. Pristajala je uz monarhiju da bi kasnije prihvatila republikanstvo. HFSS se ne izjašnjava za monarhiju, ali je u praksi priznaje. Zbog njihova takvog ponašanja Radić je za zajedničare rekao da su »kao statisti – kamo ih metneš tamo hoće da stoje«. Hrvatska stranka prava, pak, išla je toliko daleko da je uspostavila suradnju s Pašićevom Radikalnom strankom, premda su njihove ideologije bile međusobno apsolutno isključive. Loš politički položaj HSP-a te zajednička suprotstavljenost HSS-u očito su potisnula frankovačka ideološka razilaženja s radikalima. Hrvatska pučka stranka, usko surađujući sa SLS-om, zastupala je autonomističku i anticentralističku politiku, ali je tolerirajući oportunizam svoga saveznika, te ušavši nakon skupštinskog atentata u beogradsku vladu, u trenutku kada su je sve hrvatske političke snage bojkotirale, praktički odstupila od te politike.
Izolirana od svih drugih stranaka nalazila se Komunistička partija Jugoslavije. Prvih godina postojanja Kraljevine SHS KPJ stoji na centralističkom i unitarističkom stajalištu o jednom jugoslavenskom narodu. Ona zapravo potpuno zanemaruje nacionalno pitanje, smatrajući aktualne nacionalne sukobe borbom suprotstavljenih buržoazija. Prioritet djelovanja KPJ bilo je ostvarivanje ideološkog programa, rušenje postojećeg građanskog poretka i uspostava Sovjetske republike Jugoslavije. Tek 1924. KPJ prihvaća program »razbijanja Jugoslavije« i stvaranje neovisnih nacionalnih država, među kojima i Hrvatske, a koje bi ušle u federaciju balkanskih radničko-seljačkih republika. Tako se pojavila i mogućnost suradnje HSS-a i KPJ, pogotovo nakon Radićeva posjeta Moskvi ljeti 1924. godine. Međutim, do nje nije došlo, kako zbog podjela unutar same KPJ oko te suradnje, tako i zbog ideološkog neslaganja između dviju stranaka. Radić je potpuno odbacivao komunističku ideologiju, a protivio se i revolucionarnim metodama, zagovarajući pacifizam. Objektivno, suradnja s komunistima, čija je djelatnost bila zakonom onemogućena, Radiću nije mogla koristiti, već samo štetiti, a to su pokazali pokušaji režima da učlanjenje HSS-a u Seljačku internacionalu iskoristi za njegov progon.
Stvaranje Seljačko-demokratske koalicije, odnosno suradnja HSS-a i Samostalne demokratske stranke bila je najkontroverzniji događaj za tadašnju hrvatsku i jugoslavensku političku javnost, jer se radilo o povezivanju stranaka i vođa s potpuno oprečnim stajalištima te donedavno najljućim protivnicima. Povezivao ih je otpor prema vladajućem radikalskom režimu, čije je velikosrpstvo onemogućavalo ostvarenje njihovih programa (Radićev hrvatski i Pribićevićev jugoslavenski). Ipak, bez obzira na Pribićevićeve ideološke stavove, on je zapravo predstavljao Srbe u Hrvatskoj koji su, kao i Hrvati, bili politički i gospodarski zapostavljeni od Beograda, a služili su mu samo kao sredstvo za ostvarenje njegovih ciljeva. Ideološke razlike između dvaju partnera potisnute su u drugi plan, a prioritet djelovanja SDK bila je uspostava demokratskog režima i građanskih sloboda te jednakost i ravnopravnost svih krajeva države. Nesuglasice između dviju stranaka pojavile su se nakon Radićeve smrti, ali do razlaza ipak nije došlo, između ostalog i zbog početka polaganih promjena Pribićevićevih političkih stavova.
Dominacija Hrvatske seljačke stranke u hrvatskom političkom životu od 1918. do 1929. godine i njezini odnosi s drugim hrvatskim strankama, objašnjeni navedenim razlozima i primjerima, svjedoče kako je moderan stranački politički život u Hrvatskoj tada bio vrlo nerazvijen, odnosno da je bio tek u začetku. Hrvatske stranke su tek počele stjecati iskustva u borbi za naklonost najširih hrvatskih slojeva, koji su, pak, prvi put dobili mogućnost izbora svojih političkih predstavnika. Neiskustvo modernog političkog života, u koji spada i međusobno stranačko nadmetanje, dovodilo je hrvatske međustranačke odnose ponekad na sam rub tolerancije. Loš položaj Hrvatske u novoj državi zakočio je normalan razvoj hrvatskog političkog života. U takvim nepovoljnim okolnostima, hrvatski se narod morao opredijeliti za onu stranku koja je, po mišljenju većine, mogla najbolje ispuniti njegova očekivanja. To je bio HSS, koji se najbolje ideološki profilirao, najviše približio najširim hrvatskim slojevima te bio najbliži njihovim političkim pogledima. U situaciji kada jedna zemlja i jedan narod tek trebaju izboriti svoju samostalnost, nije neobično da jedna stranka bude sinonim za nacionalni pokret. O tome svjedoče brojni primjeri nacionalnih pokreta u svijetu, kako tada, tako i danas. To, međutim, nije potrebno objašnjavati isključivo potrebom za jedinstvenim nacionalnim pokretom, čija bi razjedinjenost štetila nacionalnoj stvari. Takva situacija je uobičajena za zemlje bez demokratskih tradicija i demokratskih institucija, a često do stvaranja nacionalnih pokreta nema ni političkih stranaka. Pretvaranje HSS-a u hrvatski nacionalni pokret bilo je diktirano potrebom nacionalnog oslobođenja. Druge stranke, osim što se djelomično nisu uspjele ideološki profilirati, nisu uspjele dobiti masovnu podršku koja bi ih dovela u ravnopravniju poziciju spram HSS-a. Postojanje ravnopravne oporbe HSS-u nije nužno moralo biti prepreka uspjehu hrvatskog nacionalnog pokreta, pogotovo ako im je, bez obzira na ideološka opredjeljenja i makar u različitim oblicima, samostalnost Hrvatske bila zajednički cilj. Iz navedenih razloga, uloga predvodnika u ostvarenju toga cilja od 1918. pa sve do 1941. pripala je Hrvatskoj seljačkoj stranci. Bez obzira koliko bi se HSS-u moglo stvarno prigovoriti zbog njegova odnosa prema suparnicima, neosporna je činjenica da se HSS najbolje uklopio u tadašnju političku suvremenost.

Literatura:

Ljubomir Antić, Hrvatska federalistička seljačka stranka, Radovi IHP, 15/1982.
Branislav Gligorijević, Parlament i političke stranke u Jugoslaviji 1919-1929, Beograd 1979.
Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, sv. 2, Zagreb 1989.
Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1992.
Jere Jareb, Pola stoljeća hrvatske politike, Zagreb 1995.
Fikreta Jelić-Butić, Ustaše i NDH, Zagreb 1977.
Mira Kolar-Dimitrijević, Put Stjepana Radića u Moskvu i pristup HRSS u Seljačku Internacionalu, Časopis za suvremenu povijest, 3/1972.
Bogdan Krizman, Ante Pavelić i ustaše, Zagreb 1978.
Zvonimir Kulundžić, Atentat na Stjepana Radića, Zagreb 1967.
Zlatko Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva – Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Veze između frankovaca i radikala od 1922-1925, Historijski zbornik, XV/1962.
Hrvoje Matković, Hrvatska zajednica, Istorija XX veka, ZR, sv. 5, Beograd 1963.
Hrvoje Matković, Šurminova akcija za osnivanje Hrvatske narodne stranke, Historijski zbornik XIX-XX/1966-67.
Hrvoje Matković, Svetozar Pribićević i Samostalna demokratska stranka do šestojanuarske diktature, Zagreb 1972.
Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb 1999.
Ante Pavelić, Doživljaji, Zagreb 1996.
Ante Pavelić, Doživljaji 2, Zagreb 1998.
Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, sv. 1, Zagreb 1993.

Takve su bile hrvatske političke stranke u nekim prošlim vremenima. Kakve su danas, znate i sami. Kakve su, takve su. Začepite nos i birajte.