Konobarica s tastature
četvrtak, 15.01.2026.
//Na liniji me dočekala i vijest o međunarodnom priznanju Hrvatske. Sjećam se da sam tad pomislio: „Odlično! Više nisam pripadnik paravojne formacije. Sad konačno mogu mirno poginuti na strani priznate države.“ Već tada sam dnevno iskašljavao po pola čaše krvi. U bolnici su mi rekli da je to od prehlade i iscrpljenosti. Dvadeset sati dnevno na nogama + suha hrana na -20. Hoće te kapilare u nosu naprsnuti pa kad to krene niz grlo... Rekao sam sebi: Dobro je Vanja, čim si došao pomirio si se s time da se nećeš vratiti, ali ovaj događaj ne može umanjiti ni liječnik volonter iz Burkine Faso koji zna jedva dvadeset riječi na jeziku od danas međunarodno priznate zemlje. Kad ti stara posjeti grob, pa susretne ženu koja je također došla obići svoje mrtvo dijete, kakav će to razgovor biti, zamisli samo kakvo će joj olakšanje donijeti činjenica o suverenitetu države. Moja će stara ženu u crnini upitati kad joj je sin poginuo, a ova će mlateći mokrom krpom po mramoru odgovoriti: Ma pustite me gospođo, nastradao je prije nego je Hrvatska uspostavila diplomatske odnose s Europom.Na to će joj moja stara sažaljivo dodati metlicu da očisti lišće s nadgrobne ploče i brže-bolje se okrenuti da joj ucviljena žena ne uhvati uzdah olakšanja. Moja će stara pogledati u nebo i zavapiti: Hvala ti Bože što je moj poginuo za priznatu državu. Ne mogu zamisliti patnju ove majke čije je dijete dalo život za nepriznatu zemlju.//
Zoran Žmirić, Pacijent iz sobe 19
Inače trenutno čitam Dnevnik, Dragojle Jarnević. Obimna je to knjiga, pisana onomadnim hrvatskim jezikom koji je autorica naučila nakon materinjeg njemačkog. Dnevnički zapisi idu od 1833. do 1874. godine. S time da je do 1841. dnevnik pisan na njemačkom, a onda je autorica taj dio pred sami kraj vođenja dnevnika prevela na hrvatski. Interesantno.
Iako sam mrvu osupnuta obujmom knjige pomislila da ću je tek malo prelistati i nešto tu i tamo pročituckati, uvukla me priča.
Mogla bi mi ovo biti godina čitanja djela sličnih autorica i autora. Iz davnina.
Vidim da bi mi taj ritam točno odgovarao.
Oh, i vezano uz ovaj tekst iz Pacijenta(velika preporuka za pročitati)... točno se sjećam gdje sam i u kakvom raspoloženju bila kad nas je Njemačka priznala...
