Konobarica s tastature
četvrtak, 10.07.2025.
Branka, platno VIII - blog kraj
-Anja stvarno ne moramo o tome. Bilo pa prošlo...-
-Znaš zašto sam bila ljuta sve ovo vrijeme?-
-Ne mama. Moramo. Želim da znaš. Nisam više klinka. A i tada sam naglo odrasla. -
-Znam. -
-Bojim se da ne znaš. I da ne mislimo na isto tada. -
Branka je otpila gutljaj hladnog čaja. Grana raskošnog oleandra u dvorištu junački se borila sa naletima bure. Koliko god je bio lijep i razgranat, nikada se nije s njim suživjela. Ne zato što ga je, kada su konačno završili kuću, posadila Markova mama. Jednostavno, oleandar nije voljela. Bio je toksičan. Nije voljela ništa što je ničim izazvano moglo proizvesti otrov. Biljke, životinje, ljude, svejedno. Ipak, oleandar je preživio. Kao u inat bio je velik, bujan, zelen, i svako ljeto rascvjetan poput jorgovana. Navikla se. Što je jedan nevini oleandar u moru otrova kojim je okružena.
-Dobro ljubavi, slušam.-
Iskreno, nije bila spremna za Anjina priznanja. No znala je da im to objema treba. Jer, iako je srčano vjerovala u uspjeh operacije i pobjednički status borbe sa beštijom, ona mala trakica neizvjesnosti u svakom je trenutku visila tu negdje iznad njene glave. Anja je jednostavno trebala što više ovakvog razgovora sada, prije operacije. Upravo zbog te trakice. Koja je iznad Anjine glave bila mnogo, mnogo deblja...
-Vratila sam se izvana. Ušla sam u kuću, ali vas dvoje uopće niste skužili iako sam sa vrata viknula pozdrav. Čula se buka iz kuhinje. Urlali ste oboje. Ti više. Prošla sam na vrh stepenica da me ne vidite, a ja sam vas mogla čuti. Čula sam mama sve. I znala sam sve. I...
Branku je prošla zimica i zadrhtala je. Nikada ju nije imala hrabrosti upitati o tome. Anja nikad nije ničim pokazala da zna.
-Malo mi je teško sad sa odmakom pričati o tome. Bila sam ljuta. Najprije ljuta što sam uopće čula o čemu se radi. A kasnije, ne znam da li više ljuta na tebe što mu opraštaš, ili na njega što je sve stavio na kocku. A stavio je na kocku uistinu sve. Nas. Obitelj. Imala sam još malo pa četrnaest. Osmi razred. Taman da mislim kako znam sve, a ustvari nisam ni o čemu imala pojma.
Branka je tupo buljila kroz balkonska vrata. Oleandar se i dalje propinjao.
-Pomislila sam najprije kako se to mene ne tiče. Vaša svađa, ni prva ni zadnja, vaša stvar. Pomirit ćete se. Tata je pogriješio. Ispravit će. Al kako je vrijeme prolazilo, bez obzira na sve blagodati i bezbrižnost tinejdžerskog života, često sam se pred spavanje pitala jel moguće da se to vama dogodilo. Niste bili ko Marini starci, koji su se non stop svađali. Ili ko Ivanovi, čiji je otac bio pijanac i maltretirao ih svih. Ne, uspjeli ste napravit još veću nevolju. I što je bilo najtragičnije – svi su znali.
Bože mili, da. Svi su znali. A ona je glumila da je sve u redu. Tješila se da je iznad situacije. I kad joj je Biba prošetavala ispred nosa u dućanu, dolje na rivi ili, najgore u ambulanti. Jedino što je uspjela, u prvom i posljednjem razgovoru s tom ženom, zaprijetit joj da se prebaci kod doktorice u drugu smjenu, što je ova i napravila. Nije baš najhumanije kako se ponijela prema ženi u tad već četvrtom mjesecu trudnoće.
Proplakala je mnoge sate i noći radi spoznaje da joj nije bilo dano imati više od jednog djeteta, da je htjela drugo, pa i treće. Al gospodin nije htio dijete za koje bi znao da nije moje. Pa je valjda išao ispraviti situaciju, što li. I da je to barem bila avantura. Ono, pijanstvo, seks, jebiga dogodilo se. Ne. On je, kako joj je neuspješno objašnjavao, volio njih obje. Ona nije nikako mogla shvatiti. Bit će da su to ti Marsovi i Venere u glavama. Odlučila se nositi sa svime. Voljela ga je, kvragu. Od prve minute. Od trenutka kada je zabrljala dva recepta dok joj se on sa prijemnog pulta kezio dvoredom svojih blistavih zuba. I nikad nije prestala. Usprkos svemu, ljutnji i povrijeđena, voljela ga je i dalje. Voli ga i danas. Sedam godina otkako ga nema. Još ga voli. Mnogi su je uvjeravali, nakon što je otišao, kako nema smisla da samuje. Uistinu nema smisla. A ona je činila upravo to. Samovala. Dvije usputne avanture i ne računa. Trajale su koliko i dvije noći nevrijedne ponavljanja.
Napinjala je mozak u želji da Anji kaže nešto pametno.
Uzalud.
