Konobarica s tastature
ponedjeljak, 07.07.2025.
Branka, platno VII
Nakon svega, Branki je bilo drago što Dr. Avram nije poslušala njenu želju. Kopala je, povukla neke kontakte preko poznanstava i Anja se tjedan dana prije operacije pojavila na vratima. Branka se nemalo iznenadila kad je poletjela prema njoj i gotovo ju oborila s nogu našavši se u njenom naručju. Kao u transu ponavljala je:
-Oprosti, oprosti, oprosti...- Dugo su čvrsto zagrljene stajale u hodniku kuće na brdu. Branka joj je davno oprostila. Znala je da, ma kakvi god bili, i koliko god ju razdirala odsutnost kćeri, Anjine razloge i odluke treba poštivati. Mlada je ostala bez oca. Mlada je odlučila dalje i bez majke. Sad je tu. I to je jedino bitno.
Pred kraj posljednje godine na fakultetu, stavila je sve obaveze u mirovanje. Nastavit će kad se Branka oporavi. Možda i sljedeće godine, nije bitno. Do tada u svakoj sekundi bit će uz nju. Dva dana nisu prestale razgovarati. Branka se toliko emocionalno iscrpila i mislila je da tako iznurena sigurno neće preživjeti operaciju. No treći dan, Anja ju je posjela u auto i odvela na izlet. Cijeli su dan šetale, pričale, smijale se i nestvarno, ali pet godina šutnje, ignoriranja, nedorečenosti, ponosa, nestalo je sasvim. Branka je odlučila izbrisati to mučno vrijeme u kojem je svake noći pred spavanje nebu slala molitve za Anju. Nije čak ni sebično željela da joj se Anja vrati. Samo da bude dobro. Zdrava. Da joj se ništa loše ne dogodi. Njenoj maloj djevojčici.
-Mama...Ono jutro. Kad si našla tatu.-
Branka je znala da će jednom doći i do toga.
-Mhm. Reci. -
-Kad si mi rekla. -
-Sjećam se. Spavala si tvrdo. Tinejdžerski. Nisi uopće čula moj vrisak. -
-Nisi meni prvoj rekla.-
-Nisam. Najprije sam nazvala Hitnu. Pa Anku. Nisam znala u tom trenutku ništa. A najmanje kako tebi reći uopće. Onda sam shvatila da će kroz vrlo kratko vrijeme kuća biti puna ljudi, da će doć Hitna...Bila si tako spokojna. Kao i uvijek kad bi spavala. Znaš Anja...meni nema ljepšeg prizora nego promatrati dijete kad spava. Znam da ćeš sad reć da tada nisi bila dijete. Ali moje si dijete i ostat ćeš to zauvijek. I kad budeš imala ovako pedeset, a ja ako Bog da osamdeset, ništa se neće promijeniti. Uglavnom, ja sam se raspala. Dan prije prepirali smo se za tvoju tetovažu, govorili ti onako ujedinjeni da si još premlada i da imaš svo vrijeme svijeta za tetovaže. Kao da je tetovaža bitna. Kao da je spram života išta bitno. Kada sam vidjela tatu na podu, prvo što mi je prošlo glavom bilo je Anja! Ma ne želim se ni sjećat. Ne znam koji mi je trenutak bio gori. Onaj kad sam ga vidjela onako zgrčenog na podu ili onaj u kojem sam stajala nad tobom znajući da ti moram reći da ga više nema. –
Sjedile su u dnevnoj sobi njihove kuće na brdu. Bura je u krošnjama divlje plesala, a niže dolje more se propinjalo u divovskim valovima. Vladao je mrki, ćudljivi ožujak koji nije mogao odlučiti ide li prema proljeću ili bi se vratio u zimu. Čaj od mente ohladio se. Ostala su još tri dana do operacije. U najboljem scenariju mogla bi za dva mjeseca biti opet ona stara. O najgorem je prestala misliti onog dana kada se Anja pojavila. Kako god, produženu patronažu neće organizirati. Iako je Dr. Avram bespogovorno organizirala redovnu patronažu u sklopu postoperativne skrbi. To je minimum onoga što joj sustav može vratiti za godine predanog rada. Branka moja, ako itko to zaslužuje, Vi ste ta. I ni riječi. O ovom odlučujem ja. Točka. Njena draga šefica. Bila je malo i posramljena svojom svojevremenom odlukom da Dr. Avram u kasnoj fazi obavijesti o svemu. Onako jadna, tužna i uvjerena da može sama, ustvari je bila sebična. Vijest se naravno proširila. Ne po cijelom mjestu, ali kroz pola barem. Teško je zadržati tajnu. I ona unatrag deset godina pročula se, kako je kasnije saznala u velikoj mjeri. Svi su znali, da se ne varamo. Ljudi su je poštovali, no istovremeno i sažalijevali. Nekoliko godina bila je dobra tema za popodnevne kave dugih zimskih mjeseci kad život u Sverni zamre. Znala je da im je dobar materijal. Još bi se nekako, koliko god iznenada bilo, nosila sa Markovim odlaskom. Nešto malo teže sa Anjinom naprasnom odlukom punom ignoriranja. Pretresanje tih tema radoznalih Sverničana ne bi joj teško palo. Uvijek je u Malom mistu netko bio aktualan. Ali prva, ona baš prva za koju je bila sigurna da je Marko barem bio dovoljno pametan kad se već događa, da ostane u tajnosti, ta kako je kasnije saznala, najjavnija tajna Sverne najviše ju je boljela. I danas. I sada.
Zato je utvarala da je beštija dobra stvar. Bol će konačno postati fizička. Osjetit će borbu nagriženog tijela sa zlom. Nakon deset godina razdiranja iznutra, sad bit će za stvarno, na površini prsa i opipljivo.
