Konobarica s tastature
četvrtak, 03.07.2025.
Branka, platno VI
-Doktorice, imamo, ustvari imam problem. I malo je veći.-
I to je bilo sve što je uspjela reći suhih obraza. Narednih pola sata razgovora Branka je govorila kroz suze, Dr. Avram se trudila biti prisebna, no većinu je vremena pričala drhtavim glasom i vlažnih očiju.
Dr. Avram je uvijek bila korektna prema njoj. Davala joj šansu da se educira i napreduje. Primila ju natrag nakon njena avanturističkog izleta u vode bespućima KBCa u Gradu. Bilo je to godinama unatrag, vladala su neka druga pravila igre, ali sa dr. Avram odličan odnos imala je kako tad, tako i danas. Privilegija rijetkih. S malim prekidima njih su dvije zajedno brodile kroz vrijeme u ambulanti Grada skoro dvadeset godina. Znale kako koja diše i kako sa svojim pacijentima od kojih su mnogi bili u ambulanti stažom dugovječniji od njih dvije.
-Zašto mi pobogu niste ranije rekli! Išlo bi sve brže. Možda biste već biti operirani! – gotovo da je vikala na nju. Nije joj bilo jasno da je Branka tvrdoglavo odlučila cijelu kalvariju proći sama.
-Doktorice, morate znati da sam cijelo vrijeme htjela vjerovati da neće doći do te dijagnoze. A onda kad je ipak došlo i u početku sve išlo preko moje ginekologinje odlučila sam Vas ne opterećivati. Ipak, na zadnjem razgovoru kod onkologinje, shvatila sam da neće baš ići kako sam zamislila. S druge strane, nekako sam navikla posljednjih godina bitke voditi sama. Anja...pričala sam vam...- tu je zastala, a nova su dva slankasta potočića krenula niz obraze. Dr. Avram ju je nježno uhvatila za ruku.
-Branka moja, to sa Vašom Anjom, nemojte se ljutiti, meni je malo neshvatljivo. Ali nitko ne zna što mu život sprema. To Vi niste izabrali, ali kad je već tako, možda možemo nešto pokušati. Ne znam, nisam Anju zaista dugo vidjela i nemam pojma kako diše, ali možda da joj ipak kažete...-
-Ne doktorice. Kako kažete, Anja je to izabrala. Bilo mi je u početku nestvarno teško prihvatiti činjenicu da osim sedmodnevnih ljetovanja, tijekom kojih je više vremena provodila sa svojim društvom nego sa mnom, ne želi nikakvu komunikaciju. Nekako sam to posljednje dvije godine pomirila. A i ona više razgovara, nego prvih godina. No to je sad neki ritam koji smo obje usvojile. Na fakultetu je jedna od boljih. Slijedeće će godine diplomirati. Nakon toga, tko zna kamo će ju život odnijeti. Ne želim ju opteretiti ovime.
Dr. Avram je protrljala korijen nosa.
-Branka. Znam da ćete napraviti po svome. Samo da Vam kažem da, ako joj ne kažete, moguće da Vam pak to neće oprostiti.-
-Sve mi je jasno. Vi ste jedina kome sam rekla. Nitko meni blizak ne zna. Iskreno, ne znam kako ću nakon, ako budem zaglavila na kemo. Mislila sam angažirat neku pomoć. Postoji ona produžena patronažna skrb.-
-Sve to lijepo zvuči, ali znate da će Vam biti potreban netko tko će biti 24 sata prisutan. Produžena patronažna je maksimum 15 sati. Kratki ste za još devet. -
-Kratka sam ja za štošta. – zaključila je i nekako objema izmamila slabašni smješak.
