Konobarica s tastature
ponedjeljak, 16.06.2025.
Branka, platno I - test
I
Kako li je samo došla do ovoga?
Kada se dogodilo da je od perspektivne djevojke pune snova i mladenačkih planova došla do pedesetogodišnjakinje srušenog svijeta? Imala je sve. Nema ništa.
Zaboljelo je u prsima na tu pomisao.
Na plaži ogoljenoj od sunca i ljudi, u hladnoći februara prebire po sjećanjima. Sjećanja su samo neuspjeli pokušaji. Jalovi bijeg od surove stvarnosti u kojoj joj beštija jede tijelo, duša prazna pluta svakodnevicom i malaksalost priječi da bude ona prava.
Ona Branka, gorda plavuša, koja je lomila muškarce, od čijeg je smijeha odzvanjala cijela ulica, skroz tamo do Katine kuće na zavoju. Branka koja je oduvijek znala da će biti medicinska sestra. Branka koja je bila državna juniorska prvakinja u bacanju kladiva. I to u onoj bivšoj, pokojnoj državi. Branka koja je uvijek bezuvjetno voljela, davala, nikad tražila zauzvrat. Gdje ne uopće nestala? Kada? Onda kada ga je našla skvrčenog ne podu kupaonice? Kada je Anja otišla maltene bez pozdrava? Ili je to bilo prije?
Bože kako ga je voljela.
Planirali su brdo djece, kuću na brdu i putovanja karavanom svakog ljeta u drugu destinaciju. Nešto su od toga i ostvarili. Ustvari sve osim onog prvog brda. Nakon Anje nije više smjela rađati. Htjela je da usvoje dijete, pobogu ima drugo brdo. Ono djece bez roditelja koja čekaju na malo sreće.
-Ne mogu, Branka. Ja bih uvijek znao da to nije moje dijete. Misli o meni što hoćeš, ali barem sam iskren. Ne mogu.
I tako, za razliku od nje, koja je uvijek mislila da kojim god putem dijete stigne u obitelj, put je kojim je to dijete trebalo doći, njen je Marko bio dijametralno suprotan u svojim razmišljanjima na tu temu.
Trebalo joj je nekoliko godina pregovora i muke da shvati da će Anja zaista ostati njihovo jedino dijete. A to njihovo zauvijek i zaista jedino dijete tada je već gazilo drugu godinu vrtića. Imala je četiri i bila predivna mala plemenita tvrdoglavka. Nije se puno promijenila. Srce joj je i dalje veliko, tvrdoglava je, lijepa je.
Daleko je.
Nije joj rekla za beštiju. Zaključila je kako je to njena borba koja se ne tiče nikoga. Kad joj je već dano da mora sama, onda će bome naprijed sama. Neovisno o beštiji. Ima snage. Još.
Kada ne bude više mogla, pomoći će sustav kojem je godinama nesebično davala. Sedam godina birana je za naj sestru Doma zdravlja u Gradu. Kad je sestra Branka išta rješavala, kao da problema nije ni bilo. Klinci koji su redovito radili drame kod doktora, na vađenje krvi kod tete Branke išli su veselo. Uplašeni starci, pritisnuti godinama i dijagnozama, nakon par riječi sestre Branke bili bi izliječeni utjehom.
Voljela je svoj posao. Nije ispunila očeva očekivanja. Za liječničko zanimanje jednostavno nije imala dovoljno ambicije, no za svoj je posao uvijek, pa i danas nakon pustih godina kada se već trebala zasititi ga, mislila i misli da je najljepši na svijetu. Kada je zapucalo tamo iza tunela imala je dvadeset i koju. Tek se učila zanatu. No nije ni sekunde razmišljala. Prijavila se dobrovoljno. Onako kako samo mladi mozak razmišlja. Bez kalkulacija, srčano. Prošla tri ratišta, vidjela svega, isplakala dušu, kad je sve stalo nastavila sa životom. Nije ni pomislila da je napravila nešto posebno. Bile su takve okolnosti, napravila je što je mislila da je ispravno. Išla je da pomogne ljudima. I onima s druge strane. Ljudima. Ponekad i danas u snove navrate bljeskovi i oluje tih dana. Ne boji ih se. Najviše se boji sebe. Pedeset joj je. Tek prije deset godina imala je drugačije planove za sebe pedesetogodišnjakinju. Obećala je sebi da će biti sretna.
Bolesna je, sama je.
To nikako nije bio dio plana.
