Konobarica s tastature
četvrtak, 01.05.2025.
Ako mi nju uruše...
Misao koja mi se svako jutro provuče glavom.
Cestom od Krnjeva prema Kantridi, gotovo više i ne usporavamo na otvorenom pješačkom. Samo prođemo. Glavni ulaz.
Brodogradilište je imalo tri ulaza. Zapadni, Glavni i kod Torpeda. Ovaj se zadnji koristio najmanje. Kroz zapadni se ide vozilima i mehanizacijom. Na glavni se ulazilo isključivo pješke pa stepenicama dolje do samog škvera. Teško je išta pisati o brodogradilištu hranitelju mnogih generacija, a ne upasti u patetiku. Probat ću.
Onako najkraće i naiskrenije.
Iako Kantridi ne fali znamenitosti, usudila bih se reći da trećemajska dizalica njome dominira. Ide 80 metra u visinu, ima 300 tona nosivosti, svjetloplave je boje i preko nje tamnoplavi, uočljiv natpis 3. maj.. Dugačka je 130 metara. Vidi se sa ceste, plaže, mora, i raznih mikrolokacija. I volimo ju.
Nije to samo dizalica najveća brodograđevna u bivšoj i sadašnjoj državi nam. Nije to željezno čudo kojem se diviš kad ju prvi put vidiš. Nije ni nešto posebno lijepa, jer niti kilometar- dva prema centru počinje kontejnerski terminal i na njega su odnedavno natakarene neke nove, živo plave, blistave i kao takve recimo lijepe, a u suštini uber ružne dizalice koje su sjebale vizuru grada s morske srtane. Okej, vizura grada koji na svojim obalama ima ili je imao brodogradilište, tvornicu torpeda, rafineriju i luku nekako i nije pretjerano lijepa gledano s te morske morske strane. Ali je ona na koju se naviklo i koja je nekako išla uz konfoguraciju terena. I onda su uboli njih, ne znam koliko, četiri čini mi se, onako ko prst u oko. Nije rečeno da se i na njih, sve onako plave, visoke, okomite i ručne naviknuti nećemo.
No vratimo se mi našoj, legendarnoj, trećemajskoj.
U škveru sam odradila dva ljeta na učenički ugovor u skladištu alata, s mamom. Ona je pak odradila u tom istom brodogradilištu cijeli svoj radni vijek, za kojeg u dan zna koliko je iznosio. Njen broj "markice" je bio 10 927. Što bi značilo da je prije nje bilo barem 10 926 osoba zaposlenih u brodogradilištu. Ne u istom trenutku, ali bilo ih je. Prvi put kad sam stala ispod dizalice nisam se stigla uplašiti, jer je trebalo biti oprezan. Brodogradilište je poput malog grada. Lupa, buka, šumovi, zvukovi brusilica. čekića, traktori, kamioni, viljuškari, komadi čelika i metala koje one manje dizalice prebacuju, masa radnika, kretanje, vibracija...neprekidno. Jednostavno treba biti jako oprezan, tako da dizalicu nisam doživjela. Godinama kasnije, vodila sam mamu na slavljenički ručak umirovljenika. Svake godine na 3. maj. umirovljenicima je bio organiziran ručak povodom praznika brodogradilišta i grada. Taj puta sam stala ispod dizalice. Buke larme i raznih zvukova se čulo, no u odnosu na vrijeme odrađivanja mojih učeničkih ugovora bila je to tiha misa. Stala sam ispod dizalice. I smrzla se. Toliko je to impresivno da je gotovo neopisivo. Osjećaš se kao da te nema ispod goleme željezne tristotonske svjetloplave čaplje .
Kažu da trenutno radnika ima četiristotinjak. Umirovljenici više ne bivaju pozivani na ručkove. Namjesto nekadašnjih šest, dizalicom upravljaju dvojica tek dizaličara. Otovrenim pješačkim kod glavnog ulaza radnici više ne prelaze.
Nemilce se siječe zelenilo i na sve strane niču stakleno fasadna zdanja upitne građevinske kvalitete.
Od RIA, legendarne Riječke industrije odjeće na Kantirdi ostalo je samo ime. Na istoj lokaciji se sada šepuri Projekt RIO - Kantrida. Nekoliko zgrada, trgovački centar, drogerija...
Krči se i ruši, uhodani se poslovi i firme prodaju "investitorima" koji uglavnom peru i suše kapital. Može im se, mediteranska je klima pa hajd...
Gasi se jedna epoha.
Sve mi tako prolazi glavom u jutarnjoj vožnji na posao nakon što se uključim na Liburnijsku i prođem, ne usporivši na pješačkom kod Glavnog pokraj impresivne tristotonke na kojoj je prepoznatljivim fontom ispisano ime brodogradilišta i datum Dana Grada, i poput neke mantre ili molitve pomislim -
Ako mi nju uruše...
A mogli bi.
