Konobarica s tastature
četvrtak, 12.09.2024.
Po putu i Azimutu II Budimpešta
Nakon što smo malo došli k sebi, osvježili se i napravili plan za ostatak poslijepodneva i večer krećemo dalje. Odlazimo na obližnji terminal Baross Keleti, tamo kupujemo nešto forinti – čisto da se nađe, i jednokratne karte za prijevoz taj dan; 9 komada. Jedna košta euro i vrijedi za sva prometala javnog prijevoza. Juniorka manirom nekoga rođenog u Budimpešti, s neizostavnim mobitelom u ruci vodi nas do tramvaja kojim ćemo nakon nekih 16 stanica stići do Lančanog mosta. Nikad u životu u tramvaj sjela nisam, prvi sam put u tramvaju. I sviđa mi se. Kroz prozor se izmjenjuju kontrapunkti Budimpešte. U jednom času imamo dojam da jezdimo ulicom nekog panonskog sela, u sljedećem smo već na aveniji velegrada. Tramvaj juri, baš juri. Kao i svi. Ulicama Budimpešte onako generalno svi jure bez obzira koje se prometalo vozi. Na pretposljednjoj stanici ulazi čak i kontrola karata; prva i zdanja koja će nas zadesiti kroz sve dane i sva gradove u javnom prijevozu.
Konačno izlazimo, Juniorka prva, mi za njom i krećemo prema mostu.
To je onaj čuveni most koji je tamo nekad u 19. stoljeću spojio dva grada u jedan. Budim i Pešta postadoše Budimpešta, Mađarska prijestolnica. Fun fact: inicijativu za izgradnju mosta pokrenuo je Mađar, projektirao ga je Englez, radove nadgledao Škot, a najvećim dijelom financirao Grk. Sve se uvijek ispreplitalo i ispreplitat će se.
Okej, uz horde turista prelazimo impresivan most, fotkamo se, gledamo dolje u Dunav, mjerkamo kako je visoko i kao prave ljude s mora boja Dunava nas niti mrvu ne fascinira, jer je izrazito svjetlosmeđe mutna i daje na prljavo. Podigne li se pogled, Dunav je izuzetno moćna, snažna, široka, dojmljiva i svakog poštovanja vrijedna rijeka. Po prelasku mosta nađemo se ispod početka puta prema Budimskom dvocru. Opcije su dvije. Zavojitim putem uz stepenice ili uspinjačom. Odlučujemo se za uspinjaču. I opet prvi put. Nikad se nisam uspinjala uspinjačom. Ne znam koliko, da li uopće minutu traje vožnja, ali doživljaj je izuzetan. A još je izuzetniji kada se dođe do vrha. Tu ne da je samo Budimski dvorac, već cijeli jedan splet građevina, spomenika i trgova, a pogled na nekadašnju Peštu nevjerojatan. Obilazimo dobar dio ponuđenog. Knjižnica nije dostupna za ulaz, nažalost. Uspinjača prema natrag (to bi bila nizpinjača valjda), ponovno prelazak mosta i šetnja do zgrade Parlamenta. Tu između ostalog hvatamo i famozni zalazak sunca. Vraćamo se prvom ponuđenom opcijom. Autobus. Iskrcava nas doslovno pred ulazom u hotel. Penjemo se do 607 na još jedan kratki odmor, a zatim odlazimo u šetnju po kvartu. Iako iscrpljeni, nismo nešto gladni, ali red je pojesti sitnicu pa se odlučujemo za durum gyros. I to tek 2 komada za nas troje. Odličan je. Još sladoled s nogu, tuš i spavanac.
Drugi dan se budimo iznenađujuće rano. Iako smo navili alarme u 8.30 jer svi smo spavalice, a ne ranoranioci pa da ne mašimo doručak, u 7.30 otvorenih smo očiju. Skupljamo jučerašnje dojmove i izvještaje o dvoje bolesnika koje smo ostavili u Rijeci. Nisu vijesti baš baš. Bubi je uspio raščokati ranu koja je krenula zacjeljivati i opet mu se otvorila, a mama je nešto bolje, no i dalje priča glasom iz bureta. Za Bubija se odlučujemo pričekati još jedan dan, a mami dajem 100 savjeta što i kako. Iako mislim da ih je oboje puklo i malo psihosomatije uz fizičko stanje.
Kako god, nakon obavljenog zdravstvenog biltena spuštamo se na doručak, stepenicama na peti kat. Hotel ima 61 sobu i u prosjeku to bi bilo barem 120 osoba. Doručak-sala kapaciteta je 40 mjesta, buffet linija nije duža od 7-8 metara, a kuhinja (prilično otvorena) ništa veća od prosječne kuhinje nekog domaćinstva. Hotel je poprilično popunjen, no niti u jednom trenutku u sali ne nedostaje slobodnih mjesta. A u slučaju da se to i dogodi, slobodni ste doručak konzumirati pri jednom od par stolova u lobbyu ispred recepcije. Sve je prilično pojednostavljeno i sve ide. Kava, iako Dallmayr kako na aparatu piše, loša je. Osoblje je, kao i kod nas, iz raznoraznih kvota, a gosti uglavnom Amerikanci, Azijati i pokoji Talijan. I mi. Komunikacija između osoblja i gostiju ide na engleskom jeziku.
Uglavnom mlađa mađarska populacija nema problema sa engleskim dok se oni nešto stariji trude. Pri dolasku, mladi nam je recepcionar vrlo lijepo i dosta strpljivo na engleskom jeziku uz nešto neizostavnog ugarskog naglaska objasnio sve što smo pitali.
Drugi dan započinjemo kupnjom povoljnije karte za javni prijevoz. Karta vrijedi 24 sata za grupu je do 5 osoba i košta 16 eura. Inače javni prijevoz je u Mađarskoj fantastičan, točan; pouzdan, čist, povoljan i brz neovisno radi li se o oautobusu, trolejbusu, tramvaju ili metrou. Milina od povezanosti. Još kad imate Juniorku koja čita google maps bez greške – milina. Da ne duljim mnogo i da ne udavim. Taj smo dan posjetili ono što uglavnom svi posjećuju kad se nađu u mađarskoj prijestolnici.
Do prve stanice, impresivne tržnice gdje smo se nakrcali suvenirima idemo metroom. Zakoniti i ja prvi put, dok je podmlatku to u onoj prijestolnici gdje studira svakodnevica. Već na prvom štandu na kojem kupujemo hrpu magnetića s motivima Budimpešte veliki, dobroćudni tamnoputi prodavač nas pita odakle dolazimo.
-Croatia.
-Kako je? – on će nama na hrvatskom. Osmjehnemo se svi a on objasni da je neko vrijeme bio na specijalizaciji u Končaru.
Nakon toga idemo opet na ono brdašce od jučer, no nešto desnije od prvi put, ovaj put autobusom i obilazimo opet splet dvoraca i trgova. Tu se ne odlučujemo posjetiti to nešto što smo imali u planu, jer se plaća ulaznica, a radi tek o dobrom vidikovcu. Spuštamo se natrag pješke, ulazimo u tko zna koje prometalo i odlazimo u šetnju fashion streetom. Velegradska ulica luksuznih dućana. Nakon toga bazilika Sv. Stjepana. Kažu treća po veličini u Europi, prima do osam tisuća vjernika i zaista je dojmljiva. Nekoliko je tu krila i oltara, strop kupole čini se nema kraja, a u njoj se čuva Sveta desnica, relikvija ruke Svetog Stjepana iz 1038. Kažu našli su je neoštećenu, a tijekom je godina bila čuvana na nekoliko mjesta, između ostalog i u Dubrovniku, da bi se u Mađarsku vratila 1945. Po meni je to malo zastrašujući detalj, no u bazilici eto, ruka je izložena, kako god.
Radimo pauzu za ručak, a opet nismo previše gladni pa tako u bistrou pojedemo dva tosta sa salatom i potom odlazimo do još nekog dvorca u koji ne ulazimo jer je neko događanje. Događanje je i na Trgu heroja, no tamo možemo. Golemi trg obrubljuju u dvije kolonade ugrađene statue mađarskih heroja, uglavnom vojskovođa, careva i slično, a od svega mene najviše impresioniraju statue dvije kočije sa zapregama propetih konja koje su se našle na vrh svake od kolonada spomeničkih veličina. Milenijski spomenik na čijem se vrhu našao spomenik arkanđelu Gabrielu, a koji je središnja točka trga, nismo uspjeli vidjeti jer je pod rekonstrukcijom.
Metroom i to onim starinskoga štiha, linija 1, koji je pod UNESCO zaštitom, vraćamo se u hotel na odmor. Putem opet bilježim svoj prvi put. Starbucks kava. Makiato s karamelom. Fino.
Slijedi večernji zdravstveni bilten, koji neću ni prepričavati i potom, jer i to je znamenitost, put do Arena mall centra da udovoljimo našoj vodičkinji. Tu se malo promuvamo, kupimo po sitnicu i odlučujemo do nekog bara da zaključimo Budimpeštu. Smještamo se u pub, te džin tonikom, amaretto sourom, campari sodom i porcijom prženih krumpirića uz buku prometnice po kojoj jurišaju prometala nazdravimo našoj dvodnevnoj, vrućoj, pomalo hektičnoj ali upečatljivoj i lijepoj Budimpešti.
Sutradan doručak, pakovanje i odlazak.
Bratislava stižemo.
To be continiued…
