Konobarica s tastature
četvrtak, 11.07.2024.
Naša generacija i još ponešto
Naša generacija
Iskreno, ovo je trebao biti post o našoj generaciji i hvalospjevima sebi samima kako smo mi posljednji koji o nečemu brinu. Koji se laćaju problema da ga riješe. Znanjem, iskustvom, upornošću. Nedavno smo se nas tri žene pedesetogodišnjakinje jadale jedna drugoj kako eto, ova se nova generacija fokusira na rješenje koje im nije po volji, pa ga samo ostave po strani, a ne hvataju se u problem da bi došli do rješenja koje njima odgovara.
Ustvari, ovo će i biti post o toj našoj generaciji. Nešto malo o njihovoj. I na kraju nešto malo o meni osobno.
Elem, nisam sigurna volimo li mi to sebi laskati, nadalje ću koristiti termin mi za famoznu našu generaciju, ili se stvarno vrijednosti znanja završavaju s nama. Gledam najprije u svojoj mikrookolini, a onda se to pruži i na neke druge razine, pa ode do društva općenito, kako nas neznanje ubija. I kako će nas na kraju dokrajčiti. Nekompetencija osoba koje po babu i stričevima zasjednu na pozicije fascinanatna je. Nedostatak vlastitih kapaciteta nadoknađuju čuvenim APPom i oslanjanjem na kompetencije naše generacije. Ako zapnu, pitaju nas, umjesto da mi pitamo njih. Ako ih pak pitamo dobijemo neodređeni odgovor, pa opet napravimo kako znamo. Rijetki su nam nadređeni koji dođu sa jasnim stavom i zadacima koje trebamo obaviti. Pa onda mi to onako kako znamo, jer nešto se ne smije radi ovoga, a drugo pak zahtjeva ono i ne može na preskok. Pa napravimo, mašala. Izvijestimo da smo napravili. I super. Sve laufa dalje. Do sljedeće situacije.
Sjećam se, na primjer, svojih početaka na poslu. Imali smo nekoliko tetki iz računovodstva, a kolokvijalno su to bile one iz kancelarije koje bi se svakog prvog u mjesecu rastrčale po sili šankova kojima je hotel raspolagao. Radile bi se inventure. Onako, na palentu kako mi u ovim krajevima znamo reći. Pješke, papir, olovka, zapisuj. Digle bi bocu u zrak i nepogrešivo očitale do u mililitar koliko tekućine ima u njoj. Gaće su nam se tresle, ako bi bili odgovorni za šank, narednih nekoliko dana. Ako nije uslijedio poziv na ponavljanje inventure, bilo je super. Ni razgovor kod šefa, isto super. Inventura je bila u redu. No ako bi gospođa V nazvala i rekla šta je ovo, stisnulo bi nam se u području prije navedenih gaća. Znali smo da nešto uistinu nije u redu i da su slijedlie sankcije. Nadoknada manjka, pranje kod šefa, skidanje sa šanka. Jer te su tetke, na čelu sa gospođom V imale znanje i kompetencije da pravilno izračunaju inventuru. I znali smo ako nešto ne štima u njihovim izračunima da smo u tih mjesec dana radili krivo, napravili propust. Bile su oni istinski autoriteti u svom poslu i bojali smo ih se. E sad, strah kažu, nije dobar. Možda i nije. No, kad nekoga respektiraš uvijek postoji ta mrva straha, bolje rečeno strahopoštovanja. A kad znaš da netko onako baš pravo zna svoj posao - drugačije i ne može.
I onda smo mi na tome se učili. Ne samo poslu. Učili i životnim vrijednostima. Bili svjesni radne etike koju treba ispoštivati.
Ostali smo takvi. I danas je u nas te radne etike. Znanja. Poštivanja posla koji obavljamo.
Međutim, nestalo je tetki od kojih nam se tresu gaće. Tetki koje će nam reći što i kako treba, smije ili ne. Ne trabju to nužno biti tetke. Mogu i teče. Može tko god, samo da zna.
No od svih njih koji bi trebali znati, ostali smo mi koji u konačnici i dalje nosimo poslovanje. I to ide na sve razine. Nažalost.
Možda kukumavkanje o našoj veličanstvenoj genraciji nekih drugih vrijednosti i jest samo to - kukumavkanje. Možda su kapaciteti ovih drugih skriveni i tek će se otkriti.
A možda su u šumi.
Tko zna.
i još ponešto
Blog Konobarica s tastature aktivan je od rujna 2020.
Za teme koje odabirem na ovom blogu ne namjeravam se nikome ispričavati.
Znam zašto su tu.
Oni koji čitaju mogu o tome imati svoje mišljenje, bilo ono krivo ili pravo.
Svojim objavama nikoga ne vrijeđam.
Transparentna sam osoba i nikada nisam zaključala komentare ispod niti jedne svoje objave ovdje, kao ni na bilo kojoj platformi gdje imam profil. Niti imam namjeru.
Zamolila bih međutim, pojedine komentatore ukoliko su u mogućnosti da ne vrijeđaju osobe koje u svojim postovima izlažem.
Ujedno bih se zahvalila na razumijevanju na prethodno navedeno kao i svim divnim blogerima što me svojim pisanjem dižu na jednu višu razinu.
