Konobarica s tastature
ponedjeljak, 01.07.2024.
Utorak, jutro
Kapljice klize niz vjetrobransko staklo. Semafor, crveno. Skupine gaze zebru pješačkog prijelaza. Jedni prema lijevo, drugi desno pritisnuti ritmom dana trpaju korake u aplikaciju pedometra mobitela koji im se u tempu treskaju po džepovima i torbama ili pritisnuti na uho. Na radiju se prastara, svevremenska Have you ever seen the rain stapa s atmosferom mokrog jutra. Njemu bi više pasala još jedna prastara domaća, ustvari bivša domaća Pobeći negde, obzirom da ništa romantičnog nit afirmativnog u tom jutru utorka ne vidi. Oprane ulice, sivi grad i kuckanje dosadnih kapi.
Lokvice pokraj rubova pločnika u koje nitko ne skače nit se u njima ogleda. Krcate vodom ni za što.
Žuto, spojka, u prvu, zeleno, gas. Lagano, jer drugače i ne ide. Jugo uvijek začepi grad. Gmizanje.
Zmije limenih krljušti plaze alternativnim pravcima, jer oni glavni razrovani su. Kanalizacije koje su gradile monarhije i carstva propuštaju pod stoljetnim opterećenjima i vrijeme je sadašnjim fecesima omogućiti bolju prohodnost novim, modernim kanalima. Tko zna, za nekoliko stoljeća kada se stijenke ovih oporoze, u čemu će tada ljudi gmizati. Koja će im glazba kratiti vrevu mlakog jutra.
Možda više kiše neće padati.
Automobili će ići zrakom i zaista će svejedno biti mijenjaju li se cijevi, kanali, šahte, kolektori...
Možda će biti politički korektno glazbu ne slušati.
Kancelirati je.
Stiže.
Automatika prepoznaje kod u mobitelu, rampa se podiže i automobil proklizi do njegovog parkirnog mjesta. Kad registirira stajanje, ugasi se. Sam.
Uzima torbu sa prednjeg sjedišta i sako sa stražnjeg.
Zalupi vratima.
Navuče modri sako preko tamnosmeđe košulje.
Uputi dobro jutro kolegici koja prođe pokraj njega.
Duboki uzdah. Izdah.
Krene prema vratima Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša
...daleko što dalje,
dajte mi pojas za spasavanjeeeee...
ne izlazi mu iz glave.
