Konobarica s tastature
ponedjeljak, 20.05.2024.
Branka, ulomak
Mnogo je puta pomislila kako je već prestara. Stotine je sati prosjedila u naslonjaču pokraj balkonskih vrata, za lijepa vremena na balkonu. Samotnjački dani kada kist nije slušao, a vreteno se vrtilo samovoljno. Krošnje oleandera, limuna, i malo niže trešnje, oraha i hrasta propinjale bi se u gostujućim vjetrovima. Čajevi od kamilica i matičnjaka, lavandina ulja, tabletice valerijane. Nemir nije jenjavao. Brojala je greške u koracima koje je činila tijekom života.
Gledajući unatrag shvatila bi da je najviše uzbuđenja i stresa nosio period kada su gradili kuću. Čim su osposobili dvije prostorije u prizemlju, sa imanja Markovih roditelja preselili su na brdo. Stigla je Anja, a s njom spoznaje i strahovi mlade mame. Marko se borio oko posla i gradnje kuće. Ona se borila sa sobom i vječnom dvojbom nije li kriva za nemogućnost proširenja obitelji. Znala je da nije. Ipak, nije bila sigurna. Vječna nedoumica, nesigurnost, misao da nije i nikada neće biti dovoljno dobra. Dovoljna. Borila se sa sobom, borila se s Markom dok su oboje bili ukopani, svatko u svojoj zaposjednutosti.
Mnogo je vremena prošlo dok je pomirila sve. Nikada do kraja. Možda je trebala biti upornija. Možda je bila previše uporna. Nisu bili jedini kojima nije bilo dano imati više od jednog djeteta. Trebala je jednostavno biti zahvalna na tom jednom. I bila je, neizmjerno. Ono čemu nije znala odgovor bilo je pitanje bi li, da je smjela recimo, na prevaru ostala trudna? Iako, to ne bi bila prevara. Dogovor je bio barem dvoje, možda troje.
Dok su se grane u dvorištu povijale, čajevi i mirisi pušili prostorom ona bi satima zapetljavala i raspetljavala vječnu dilemu oko svoje trudnoće, (ne)usvajanja djeteta, popuštanja Marku. Kada ne bi došla do nikakvog pametnijeg zaključka od onog da je tako moralo biti, novi čaj, drugi miris, sljedeća tema...
Utukla je sate razmišljajući i analizirajući, sažalijevajući se i tugujući za činjenicom da joj je život prohujao najprije u borbi za dijete, potom u borbi za dostojanstvom nje i obitelji, i na kraju u borbi koju nije ni vodila, a dogodilo joj se da ju je izgubila. Anja. Od sve tri ta je izgubljena bitka boljela najviše.
Kako život ispiše retke romana, a da mu nitko nije tutnuo olovku ili tastaturu u prste, pomislila je.
