Konobarica s tastature
četvrtak, 11.04.2024.
xxx
Sjedim u autu, stojim na zadnjem crvenom semaforu. Djevojčica plave kosice skakuće dok joj otac pokušava na lijevu stranu glave ubosti šnalicu sa mašnicom. Ne vjerujem da joj je četiri. U preslatkoj je kariranoj haljinici na tregere, bijeloj majici, tamnih hulahupki i lakiranih gležnjača. Tata konačno zadjene šnalicu, uhvati je za ručicu. Čekaju još koju sekundu, a onda im se, kao i meni pali zeleno. Skrećem lagano, propuštam njih i ostale pješake preko pješačkog, a veseli par ispraćam pogledom. Zadnja vesela stvar. Sigurno je i on njoj tako stavljao šnalice, držao je nježno a čvrsto za ručicu, prelazili su preko pješačkog i svijet je bio njihov.
Nakon toga na uzbrdici naredne ulice parkirati ću na „sva četiri“, sa suvozačeva sjedala uzeti lampion, u džepu napipati upaljač, izići iz auta i spustiti se nekoliko koraka. Na ulazu u zgradu hrpa je lampiona. Na prozoru iznad ulaza, crna zastava. Vrata su otvorena. Palim lampion i odlažem ga na stepenicu, u mnoštvo ostalih, kao da tamo pripada oduvijek. Kao da nije mogao spokojno ostati na polici trgovačkog centra. Čekati nekog drugog. Ne dočekati nikog.
Suze same kreću. Provirujem iza otvorenih vrata. U najljepšu aulu svih srednjih škola Grada. Stol. U okviru fotografija sa maturalne večeri. Tuga u očima koje su, nadam se, pronašle mir kakav nije bio suđen do unatrag dva dana, tu među nama što koračamo, dišemo. Danas, ranije, pročitala sam u novinama kako je jedan L, opraštajući se posljednjim pozdravom napisao da mu je žao što su prekratko plesali zajedno. On i djevojka tužnih očiju, ljubav njegova. Ovo njeno nešto drugo bilo je jače. Nadjačalo ljubav i život sam.
Na okviru krunica, pokraj trepere dvije bijele svijeće. Položen nježni buketić bijelog cvijeća. Bjelina što zavija u crno. I bilježnica je bijelih listova. Pokrivena riječima pozdrava. Upisujem par svojih, potpisujem nas.
Nisam ju poznavala. Ona čiju ću majicu pola sata kasnije prianjati na lice i tješiti se umirujućim mirisom, jest. Nisu bile generacija, samo školske. Nisam ju poznavala, a dotaklo me do srži sve ijedne koščice u tijelu.
Sjedam u auto. Plačem dušu. Traje.
Kasnije, vozim. Dva dječaka idu na romobilima, žena hoda prebačene sportske torbe preko ramena, po prvi put stojim na crvenom a skuteraš se ne probija ispred mene, već stoji uredno iza, ide autobus sa poznatim natpisom o ljubavi prema Gradu, na Pomeriu se spušta skupina mladosti niz ulicu, desno u parku skakuće dijete pod budnim okom majke. Čudan mlaki vjetar aprila povija grane stabala. Poznate ulice voljenog Grada u ritmu života. Sve teče. Toplo je i nemirno. Proljeće. U meni sve se kida.
Koliko je tanka granica, i koliko sam ustvari, sva ovako jadna – sretna.
Ulazim u veliku, bijelu, novu zgradu. I po prvi put u životu, ne uživam. Samo odrađujem. Automat guta dvije koje vraćam, automat bilježi dvije koje uzimam. Izlazim. Šuplja. Tupa. Progutalo me danas.
Dijete drago, pronađi svoj mir tamo negdje…
