Konobarica s tastature
ponedjeljak, 12.02.2024.
Nacija bez radnog vremena
Preskočila sam objavu u četvrtak iz sasvim praktičnog razloga. Mamu je oko 8 navečer počela satirati crijevna i želučana viroza i naredne 3 noći i 2 dana smo bili u onom začaranom krugu koji vjerujem svi što ih je i jedanput pokosilo slično poznaju. Majka je nedavno napunila 87 i ovo ju je blagorečeno poharalo. Ponovno ponavljam ono što sam već negdje zapisala, njegovateljica ne bih mogla ni u ludilu biti i svaka čast ljudima koji su te profesije. No, njegovateljski poslovi su kamilica u odnosu na činjenicu da kod takvih situacija moram balansirati sa njenim ljekovima. Za svoju dob ne pije ih puno. No ipak pronalaženje ravnoteže između onoga što joj neće iziritirati želudac, izazavati poremećaj sa tlakom i gustoćom krvi i pri tom paziti da izbjegnemo dehidraciju organizma vraško je žongliranje i 0-24 satni stand by party.
U petak sam išla po savjet kod doktorice. Svi smo kod iste obiteljske liječnice. Kako se mama oporavila od viroze, no još je prilično slaba, a na boji lica svaki bi joj limun pozavidio, otišla sam opet danas kod doktorice da otvorim bolovanje na par dana dok se sasvim ne oporavi, jer sama ne može.
Neki od vas znati će kako riječki kvart Zamet ima nekoliko izvrsnih mikrolokacija sa sadržajima koji su bitni za svakodnevicu. Tako i mama živi u jednoj. Na niti 200 metara u krug gotovo je sve. A ako protegnemo nožice na nekih 500-600 može se komotno reći da je ta mirkolokacija idelana za život.
I krenem ja tako danas. Podne je i računam gužve u odrinaciji bit će manje. Do ordinacije treba mi oko 5 minuta hoda. Dođem, pozdravim , sjednem. Unutra 5 osoba, na balkonu (vrata prema balkonu nisu otovorena jedino u slučaju jake bure ili juga bez obzira na temperaturu) još toliko. I sestra me obavijesti da doktorica vjerojatno neće biti u mogućnosti da me primi. Vrijeme prijema je do 12.45. Okej. Kažem joj zašto sam tu, ona zapiše na papirić i uputi me da dođem po potvrdu sutra. Hvala, doviđenja.
Kećem prema kiosku, ustvari trafici i kupit ću novine. Ipak je jučer bio Karneval, Rijeka je pobijedila u Gorici, a volim listati novine pod prstima više nego klikati po njima. Od kad znam za sebe, tamo stoji ta mala klasična trafika. Tri osobe teško stanu unutra. Kako god, volim malu trafiku, i rijetko mi ne privuče sjećanje na one dane kad sam tati išla po dvije kutije Vranjske Morave, ali Vranjske, ne Niške, pazi!
Te su vraške Morave, i Vranjske i Niške, imale identične crvene kutije; sve je bilo isto osim natpisa na bočnoj strani kutije. Ponekad je uz cigarete trebalo kupiti i Tempo ili Sportske, a za vrijeme ljetnih ili zimskih praznika smjela sam se počastiti i stripom. Uvijek navru ta sjećanja kada krećem put male trafike.
I tako ja uđem u trafiku, unutra jedan kupac. Dobar dan - ja, dobar dan teta prodavačica. Ne radimo Vam trenutno - opet teta prodavačica. Okrenem se i bez pozdrava iziđem. Radno vrijeme trafike je do 15 sati.
Krenem prema obližnjoj mesnici. Idem po jedan svježi batak od kojeg ću zakuhati pileću juhicu. Bitno je povratiti izgubljene elektrolite, a uz mrkvicu, rezance i par komadića mesa bit će mami idealno za ručak. Dobar dan - ja, dobar dan - barba mesar. Imate kakav svježi batak? (a vidim da nema). Nema, na žalost, imat ću sutra. - iskren je. -Okej, vidimo se sutra. Hvala, 'đenja
Izlazim van i ulazim u obližnje mini Plodine koje su prošle godine zamijenile kultnu Žudiku, dućan koji je tamo obitavao također od kad znam za sebe. Bio je u sklopu nekad moćne, premoćne Brodokomerc firme koja kao da se u proteklih tridesetak godina prebacila na poslovnu politiku nama lokalcima poznate kartaške igre Chi fa meno i tužno je ući u bilo koji dućan u vlasništvu Brodokomerca. Ulazim dakle kupiti novine. Od svih novina koje su preostale, nema one koju bih ja.
Izlazim.
Prelazim cestu, spuštam se stepenicama do poslovnice Erste banke. Dok čekam da čiča ispred mene završi sa transakcijom na bankomatu, slušam kako se dva para, mlađi i stariji, međusobno svađaju ispred ulaza. Pokušavam ne čuti svađu, pa mi pogled padne na petero ljudi koji čekaju ispred vrata zgrade u kojoj je još jedna ordinacija obiteljske medicine. Kod te se liječnice, a znam jer od nas svih jedino je Juiorka kod nje, treba telefonski naručiti za termin. Smjena uskoro počinje pa ljudi čekaju ispred. I tu mi se nametne misao kako postajemo nacija bez utvrđenog radnog vremena.
Istaknuto, ono uredno visi na svim vratima. Prešutno, ono se neuredno poštuje. Isto tako prešutno, na to pristajemo. Jer što? Naše vrijeme uvijek vrijedi manje? Nas nekih koji sve te usluge i proizvode plaćamo svojim novcem i dolazimo u propisano radno vrijeme...
Čiča je gotov, na redu sam, izvlačim nešto novca iz bankomata, pa opet niz stepenice. Prolazim uz ljekarnu (iz koje mi za divno čudo ništa ne treba, tako pomislim barem a kasnije se ispostavi da sam u krivu) i spustim se u Bipu. Treba mi krema za ruke od Garniera i za lice Cera di cupra. Nema ništa od navedenog.
Izlazim i odmah ulazim u trgovinu do.
Lidl.
Tamo kupujem sve što sam namislila. U asortimanu ionako nemaju novine.
Dolaskom u stan skužim. Zaboravih u ljekarni uzeti baby kremicu.
U niti 150-200 metara, toliko neuspjelih pokušaja.
Uspjeh je što mami, polako ipak ide na bolje.
