Konobarica s tastature

četvrtak, 16.11.2023.

Handschuhe

Dah je ostavljao kratke tragove kroz eter. Daljina ispunjena bjelinom, hladno, stopala mrznu. Ona stoji i gleda nepreglednu bijelu ravnicu koju iz monotonije pokušava razbuditi poneko štrkljavo, brižno stablo što tamno strši kroz snježnu prostirku. Kratko poslijepodne prelama pogledom u ništa. Tamo dolje negdje sivilo dana spaja se s nepreglednom bjelinom. Tiho je. Još koji minut i tračnice pritisnute željezom kotača zašumit će i ritmično zaklokotati njenim slušnim kanalima.
Prst po prst. Izvlači ih iz desne pa lijeve rukavice. Rukavice. Najgluplja riječ jezika njezine druge domovine. Ustvari ne zna gluplja li je riječ tog odriješitog, zapovjednog jezika kojom rukavice nazivaju ili sintagma druga domovina. Ipak kada bi morala birati, primat bi svakako odnijele Handschuhe. Ručne cipele.
Saginje se malo teže. Presjedila je devet sati što vlaka, što autobusa. I umjesto da produži, da prohoda ta još dva zavoja do male crvene kućice sa u žuto uokvirenim prozorima, saginje se i tople prste zariva u suhi snijeg. Uskoro, prsti će zacrvenjeti, studen će oviti njihove košćice, zglobiće i tetive, a nju će negdje u dubokoj nutrini tijela zapeći oštro, rezom vještog kuhara koji je upravo jednim potezom otkoštio pileći dobatak.
Pokušava ostati pribrana. Pokušava ne prasnuti od smijeha dok joj široki osmijeh kreće iz ranjene nutrine.
Oduvijek ga je voljela. Iščekivala prve pahulje čim bi se sjenik do vrha ispunio suhom travom i njenim vrtoglavo opojnim mirisom. Još malo, još malo pjevušila bi sama sebi svakoga dana iznova. Iako je bio rujan tek, nije ju smetalo da vjeruje da je sreća bjeline tu iza ugla. Za koji dan.
Dah se ubrzava i njegovi kratki tragovi nestaju zrakom dok joj prsti trnu obavijeni hladnoćom sličnoj onoj što ju je, prije ni ne broji koliko godina, otputila iz prve domovine osam stotina kilometara dalje od ovog sela koje njenoj majci nikada nije oprostilo nju.
Ne da joj se izvući promrzle prste, krenuti, odraditi dva zavoja do crvene kuće.
Gdje će ju dočekati oni što će hiniti sućut za zauvijek usnulom staricom koja je njih dvije jednog istog ovakvog sivog, olovnog dana u suzama ispratila sa željezničke stanice.
U drugu domovinu gdje nikada nije dobila poriv skinuti Handschuhe i zariti gole šake u
hladnoću voljene bjeline.

16.11.2023. u 22:01 • 14 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< studeni, 2023 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Listopad 2024 (8)
Rujan 2024 (7)
Kolovoz 2024 (7)
Srpanj 2024 (9)
Lipanj 2024 (5)
Svibanj 2024 (9)
Travanj 2024 (6)
Ožujak 2024 (8)
Veljača 2024 (8)
Siječanj 2024 (9)
Studeni 2023 (9)
Listopad 2023 (8)
Rujan 2023 (6)
Kolovoz 2023 (9)
Srpanj 2023 (4)
Lipanj 2023 (9)
Svibanj 2023 (9)
Travanj 2023 (8)
Ožujak 2023 (9)
Veljača 2023 (8)
Siječanj 2023 (9)
Prosinac 2022 (9)
Studeni 2022 (8)
Listopad 2022 (9)
Rujan 2022 (9)
Kolovoz 2022 (7)
Srpanj 2022 (9)
Lipanj 2022 (9)
Svibanj 2022 (4)
Travanj 2022 (8)
Ožujak 2022 (9)
Veljača 2022 (8)
Siječanj 2022 (9)
Prosinac 2021 (9)
Studeni 2021 (11)
Listopad 2021 (13)
Rujan 2021 (12)
Kolovoz 2021 (21)
Srpanj 2021 (14)
Lipanj 2021 (12)
Svibanj 2021 (13)
Travanj 2021 (12)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (11)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (10)
Studeni 2020 (9)
Listopad 2020 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!

Linkovi

Loading

Arhiva