Konobarica s tastature
ponedjeljak, 26.06.2023.
Kad me pogodi bijeli papir (sa ekrana)
Kad me pogodi bijeli papir
Kad se rastre onako posred ekrana
Pa kad se gledamo.
Dan bez napisanog retka propao je dan.
Znamo mi oboje.
I tako se gledamo, on mi se gotovo smiješi.
Ne smiješi se naravno, jer, prostor je to čiste bjeline,
Osim onih ikonica, brojki i slova na traci iznad.
I nešto malo ispod.
Ček, o kakvom to papiru pričaš
Ti godinama već papir ne rabiš, nalivpero ti suho.
Iz plastičnih kutija vrište popunjene bilježnice
krcate mog ukrivljenog rukopisa.
Sva mi slova naginju udesno
Uvijek sam krivila teku ulijevo, a slova, riječi
Ko povučena gravitacijom nalijegala su ka crti
koja ih je trebala držati u ravnini
Njima bit će bilo dosadno, pa malo nalegli
Nije ni čudo čija ih je ruka pisala.
Čaše je dizala, tipke prebirala, mjenjač šaltala, loptu bacala, bocu naginjala…
Razigrana ruka,
Slova u lijeganju.
Krcate teke, pucaju plastike
Hej ho! Tu smo! Izvadi nas, izbavi nas, ne srami se.
Bore se izići.
Jučer, iskušenje.
Riješiti se tih utega.
Raskrčiti police.
Pomesti prašinu prošlosti.
Danas, gađanje bijelog papira posred jalovluka inspiracije
Plastične kutije poskakuju radosne
U njima se se ukrivljena slova od smijeha
Guše.
