Konobarica s tastature
četvrtak, 22.06.2023.
Sve prođe
Red je vijugao nekih osamdeset metara. Jeza ju je uhvatila već dok se spuštala ulicom i uočila dugačku zmiju ljudskih tijela kako strpljivo čeka. Šalteri MUPa otvaraju se za trideset minuta. Došla je u napast da propusti ulaz u obližnju podzemnu garažu, produži pa iza prvog semafora skrene desno i vrati se u svoj kvart. Ili u susjedni na kavu u onaj ugodan kafić. Misao je trajala sekundu. Ne! Neće uludo potrošiti jedno jutro dužeg spavanja. Na jednotjednom je godišnjem i u ostatku sedmice ima namjeru naplatiti bezobrazno rana ustajanja tijekom radnih dana.
Garaža gotovo prazna. Parkirala je blizu izlaza. Bar nešto.
Krenula je pločnikom lijeno se vukući pokraj pospane kolone onih koji su tog jutra istim poslom stali u red. Zijevne i nevoljko stane iza mršave Adriane Vukić. Možda to i nije bila Adriana Vukić ako je u prozirnom fasciklu podvijenom ispod pazuha držala dokumente neke druge osobe. U suprotnom, to je zasigurno bila Adriana. Vukić.
S druge strane ceste, na samom ulazu u kratku slijepu ulicu smiješna imena zaustavljali su se automobili. Napravili bi malu kolonicu i disciplinirano se u njoj pomicali. Očevi su parkirali i čekali. Majke izlazile iz automobila, otvarale stražnja vrata izvlačile zbunjene i snene mališane. Kačile ih u naručje, na ramena zaticale male ruksake, nalagale mališanima da tatama mahnu i pošalju pusu. Kretale bi potom pedesetak koraka uzbrdo i nestajale u kamenom zidu lijevo. Još su ih čekala dva seta stepenica do ulaza u vrtić. Očevi su za to vrijeme čekajući zurili u mobitele i pomicali se u kolonici kako bi koji automobil odlazio. Po nekom prešutnom pravilu nitko nije trubio, vikao, bio nervozan. Pomisli kako je trinaest do sedamanest godina unatrag imala sreće. Vrtić je imao parking, a njih se dvoje u odvoženjima izmjenjivalo ovisno o smjenama.
Danas u stranoj metropoli do faksa stiže metroom, pa busom. Kako sve prođe...
Nakon desetak minuta zmija ljudskih tjelesa dobrano se pomakne. Okrene se iza sebe da vidi koliko je pristiglih u red. Oko petnaestak metara. I u toj masi nije mogla ne prepoznati jedno tjeme. Mijenjale se države, školski sustavi, vrijeme i društvena uređenja. Zalizano desetljećima. Zamrznuto u vremenu. Njen bivši profesor TIPSS-a. Havajka, skupiocjeni sat, bež hlače, mekane mokasine. I sve je poprilično usklađeno. Osim tjemena. Teorija i praksa samoupravnog socijalizma preko noći je u tadašnjem školskom programu zamijenila dotadašnji marksizam. Pitala se što je profesor, i da li je išta, predavao kada je bivšu državu zamijenila postojeća, a samoupravni socijalizam ustupio mjesto kapitalizmu. I dok se prisjećala jedne bizarnosti vezane uz profesora red se počeo rapidno pomjerati naprijed. Šalter sala MUP-a započela je s radom. Bila je sve bliže ulazu i redomatu.
Tri sata kasnije uspješno je predala zahtjev.
Vrtić i škola, čekanje i redovi…
I ljudi i vrijeme…
Sve prođe.
