Konobarica s tastature
ponedjeljak, 19.06.2023.
Kako su beznačajni
// Danas naletim na reportažu o djevojci koja je "preuzela" otkaz. Umjesto da njena kolegica, samohrana majka ostane bez posla, ona se dobrovoljno javila. Ostala bez posla. U Vinkovcima.
Bilo je to unatrag 6 godina.
Cura je kalkulirala ovako: ja sam mlada, nemam obitelj, tu su roditelji. Meni je lakše.
Ostala je svjesno bez posla.
Žena koja je ostala na poslu, imala je nakon pogibije supruga kakvu takvu šansu živjeti donekle normalno. Plaćati kredite koji nisu prestali dolaziti na naplatu...Boriti se za sebe i svoje dvoje djece.
Šest godina kasnije, djevojka je u Njemačkoj, njena kolegica udala se, rodila djevojčicu. Malena nosi ime svoje kume. Te djevojke s dušom koja i nakon svih godina, pa i nakon činjenice da posao nije našla u domovini, već u dalekom Frankfurtu poručuje da bi opet učinila isto. Misli da bi to učinile mnoge na njenom mjestu. I da nakon ove virus krize trebamo biti dobri, još bolji ljudi, jer je to jedino što vrijedi.
Biti dobar.
Žena koja je potezom djevojke dobila novu šansu, dajući izjavu, jednom rukom u krilu pridržava malenu imenjakinju svoje heroine, drugom stalno otire suze. I dok priča o dobroti te djevojke, malena odejdnom klikne:
"I ja ću biti dobla!!"
Zaplačem. I prođe mi glavom, kako su svi Raspudići, Škore, Kolinde, Milanovići, sva estrada koja se trpa u politiku, sve nesuvisle izjave, svi koji djeci ne bi na osnovu pogrešnih kvalifikacija davali da budu sretna, svi grabežljivci za sigurno mjesto na državnim jaslama, svi ti kojima kad izbiješ adut ideologije iz izbornog programa naiđeš na beznadnu ništavnost tabule rasa, kako li su, da ih na kamaru staviš beznačajni u odnosu na toplinu priče o dvije Dubravke i jednoj Đurđici. //
Ovaj sam tekst napisala 2020. i objavila na fb. Danas mi iskoči u uspomenama.
I raznježi me. Ovakvih nam priča nasušno treba u ovom bezglavom dobu.
