Konobarica s tastature
ponedjeljak, 12.06.2023.
Četiri minute
Gledaš crtež na zidu. Četiri ljubičasta cvijeta poput četiri koplja koje je nedvojbeno narisala dječja ruka dominiraju papirom. Na donji je rub zalijepljena od nekud izrezana sličica četiri identična brkata muškarca. Strop je visok. Sigurno četiri metra. Prostorija je malena, umirujuće zelene boje zidova, ugodna ustvari. Ležiš. Čekaš.
Trakaste zeleno bijele zavjese navučene preko prozora lijevo.
Aparat sa tvoje desne strane jedva čujno zuji.
Razmišljaš kako postoji mogućnost da ti se za narednih par minuta život preokrene. Mirna si, jer realno, na ništa ti tu ne možeš utjecati.
Ona ulazi.
-Dobar dan.
-Dobar dan.
-Stavite ruke iza glave.
Staviš.
-I povucite se malo niže dolje.
Povučeš se, poslušno.
Mrvu se streseš kad osjetiš hladni dodir. Onda ona krene sa svojom rutinom i dobro joj poznatim potezima preko tvoje naježene kože. Centimetar - dva pa kratki zastoj. Lijevo, desno, prema centru, pa opet desno, u polukrug, zastoj, klik, nastavak, gore, desno, lijevo. Ponavlja s druge strane. Ne pratiš više pokrete, sekunde teku, strpljiva si.
Nakon četiri minute odmiče nastavak aparata, smješka ti se i izgovara:
-Evo! Ovo je sve u redu.
Čuješ kako sto kila težak kamen neizvjesnosti bubne na pod ispod ležaja, a osmijeh ti se protegne licem.
-Super! Hvala vam.
I tek sad, vidiš i njeno nasmješeno lice. Shvatiš. Ma koji da si joj broj tog dana, kao i one prije i poslije tebe, i njoj je drago kada može izreći sve je u redu rečenicu.
Još uvijek nasmiješena, pruža ti papirnate ubruse.
-Evo izvolite.
Zahvaljuješ se po drugi put u niti petnaest sekundi.
-Doviđenja.
-Doviđenja.
Ustaješ i trljaš sa prsa ljepljive ostatke gustoće, dozivajući u sjećanje slične radnje iz mladosti. Dok bacaš vlažne ubruse u koš, ne možeš se ne nasmijati vlastitoj šaljivosti.
Zadovoljno sa vješalice najprije skidaš, a onda redom navlačiš grudnjak, potkošulju, košulju. Sa stolice uzimaš sunčane naočale, knjigu i ruksak.
Paradiraš do čekaone.
Jer, sve je u redu.
