Konobarica s tastature
četvrtak, 01.06.2023.
Znamo, ali ipak...
U periodima života kad smo mislile da je to jedino ispravno, kad je imperativ bio vezati se uz odabranika, prošeteti pored uzvanika, zavjetovati se pa nastaviti slijedom zadanog, jer što je normalnije od toga, bile smo pune ideala. Stan, auto, dijete jedno, drugo, posao, kredit jedan, drugi, vrtići, škole mjerenje uspjeha i dobroćutno kimanje glavom na hvalu ponosne mame kako je njeno dijete napravilo nešto izuzetno, dok obje mislite suprotno od onog što izgovarate, ukradeni trenutci za kave na kojima se opet priča o djetetu jednom, drugom, kreditu, poslu, tko u obitelji voli punjene paprike komplet, a tko jede samo punjenje dok žlundravu ovojnicu sortira na rub tanjura i kako ti ono složiš onu pitu od jabuka, ribaš ih ili samo izrežeš, sve to vrtilo nam je svemir dobrih godina. Provuklo se tu skoro dva desetljeća. Ideali obiteljskog života lagano su se ljuštili. Djeca su odrasla, krediti se otplatili, pojelo nas vrijeme. Neke smo izborile bolje pozicije na poslu, neke se zadovoljile mediokritetskim ozračjem, neke spoznale da ipak nakon par desetljeća s partnerima nismo kompatibiln pa ih se riješile.
U ranim pedesetima znamo puno više no na početku priče vezivanja i ispunjenja osobnih i konvencionalnih standarda. Naučile smo reći ne, naučile ne skakati na svaku morsku ideju djeteta, naučile da možemo same možda i bolje nego u lošem uparivanju. Neke smo imale sreće pa nam je grah uparivanja dobro pao.
Naučile mi da smo važne.
Da smo si važne.
I danas kao znamo.
Znamo sve, a nikad manje.
Jer i dalje, i opet iznova, i kao da ništa naučile nismo, ne znamo izboriti se.
Od onih najnižih pa do nekih akademskih razina svjesno i svojevoljno mi samodostatne, samosvjesne, samostalne iz dana u dan nevjerojatnom lakoćom dozvoljavamo latentnu mizoginiju.
Nje nikad više, mi nikad tiše.
Prebrojavaju nam jajne stanice, dok oni imaju par mitski opjevanih međunožnih klatilica, uvjerljivo najosjetljivijh organa koji su postali legenda otpora i izdržljivosti; štite pravo na život dok im se mrzi navući kondom pa kad nenavlačenje rezultira tim novim životom od obaveza koje prema njemu imaju bježe glavom bez obzira; kada peglaju, peru suđe, usisavaju, vješaju rublje oni to ne čine obitelji već pomažu ženi.
Ponekad se čini da smo se u startu zajebale.
Umjesto ravnopravnosti spolova trebale smo tražiti ravnopravnost slobodnog vremena. I plaćeni status domaćice.
Imatelji klatilica bili bi i dalje najvažniji, mi manje potrošene.
I mnogo, mnogo više ostvarene.
