Konobarica s tastature
ponedjeljak, 08.05.2023.
Overload
Prepuno.
Sve češće me obuzme osjećaj da mi je svega previše.
Ne znam dođe li to s godinama ili je došlo s ovim vremenom. Ili je vrijeme u kojem se nađeš kad su napadale neke godine u život, uvijek takvo. Čini mi se da je i jedno i drugo.
Sjećam se da su naši roditelji, dok smo bili mali, pa mladi, stalno izgovarali tu rečenicu punu čuđenja.
-Kakvo je ovo vrijeme došlo? -
Nakon rečenice uslijedilo bi nizanje primjera kako je nekad bilo. I uglavnom je bilo bolje, to nekad. Mladi su bili pristojniji, starije se poštivalo, svi su bili vrijedni, radili po cijele dane (i noći), brakovi se nisu raspadali... trava je bila zelenija, more plavije, a sunce više sijalo. Otprilike.
Pa stvarno. Kakvo je to vrijeme došlo?
Puno mi je i previše svega.
Pogubili smo se onako generalno u svemu. Nema više pravih autoriteta. Nema morala. Nema odgovornosti na niti jednom nivou.
Novine i portali redom su poukidali rubrike crne kronike. I dok je onomad u tim crnim kronikama vijest o istom nedjelu, ukoliko ono nije bilo ekstremno stravično, išla uglavnom dva puta, prvi put kao izvještaj o događaju, i drugi put kada bi se krivci procesuirali, danas u poplavi kanala informiranja koji su nam na raspolaganju, svi ti kanali u stanju su nas jednom beznačajnom rečenicom u kojoj niti jednog fakta, tek pusta naklapanja, maltretirati daaaanima.
A mi, žedni još nekog bizarnog detalja, klikamo. Listamo. Tražimo. Probijamo se kroz prozorčiće oglasa o čudotvornim kremama i tinkturama koje liječe čukljeve, gljivice, proširene vene i upaljene hemeroide, ne bi li doznali još neki detalj o posljejdnjoj pljački, prometnoj nesreći ili ubojstvu, koji nismo pročitali.
Previše mi je.
Tmušte kolektivne prošlosti iz koje nam se ne da isplivati iako svi redom tvrdimo kako nam je dosta više stalnih priča o onome što je bilo, i hajdemo malo naprijed. Nećemo.
Osobnih glibova u koje smo upali ni sami ne znamo kad i zašto, kao i onih za koje jako dobro znamo kada i radi čega. I jasno nam je da bi nam bilo bolje otpustiti barem dio tog tereta kojeg i nije teško otpustiti, no lakše nam je kad njegove negve okačimo za dušu pa vučemo godinama, desetljećima. Uvijek.
Zaklinjanja u zelene tranzicije, očuvanje prirode, flore, faune, marikulture, smanjenje CO2 emisije (što god to značilo), busanje posađenim stabllima velikih korporacija dok njihovi možnici kupuju poljoprivredna zemljištapa pa prenamjenjuju uz pomoć kuma, frenda i kolege iz gradskog poglavarstva u građevinska da bi ih iskrčili i uzidali apartmane... Hipokrizija.
Brige za sve i svakog.
Nepotrebnih informacija.
Previše je neshvaćenih šala i zajebancija koje treba objašnjavati, za neke se ispričavati, jer korektnost, prava, vrijeđanje...
Previše.
Previše mi je što mi dani prolaze u turnusima 7-15, 5-2, a da ništa pametno tijekom turnusa ne riješim, već zapinjem na pogubnoj rutini diktiranoj po l'etat c'est moi
sustavu kojem kriterij nije kompetencija već simpatija i sam će se od sebe urušiti, pitanje je dana.
Previše mi je hinjenosti.
Izvila sam se u luk, pospajala obale,
raspoloživa.
Ispod mene rijeka je ponekad tromo vijugala,
češće divljala.
I nikad se ona
svekolika
ispraviti neće.
Overload.
