Konobarica s tastature
ponedjeljak, 02.01.2023.
Operativci u povijesnim trenutcima
Šušur se pomalo privodi kraju.
Sarme se dovršavaju, lampice pregorijevaju, još jedna je dočekana.
Možda mrvu napetije no prethodne.
A možda se ova nova valuta i podignute brklje na dojučerašnjim granicama nekoga savršeno ne tiču pa napetosti ni u tragovima.
Neki dan smo brojali mamine države kroz koje je živjela, a da se dvadeset i tri godine nije makla iz rodnog sela, i potom šezdeset i još malo pa tri iz ovog grada, a sve to na ukupnoj udaljenosti od kojih sedamdesetak kilometara. Italija, Jugoslavija, Hrvatska. Nakon par dana smo pobrojavali valute kojima je plaćala kroz taj period. Lire, dinari, hrvatski dinari, kune i sad još malo euro. Dinamično. I mislimo da je to nešto posebno. Kada bi se baš zainteresirali za slične fenomene, vjerojatno bi se naišlo na još sličnih primjera negdje širom ove naše planete.
Ipak, mi smo tu i to smo mi, pa nam je interesantno.
Gledam jučer, u najpovjesnijem prvom danu nove godine, visoki se dužnosnici uvjeravaju da sve prolazi glatko i bez problema. Ministri i guverneri izvlače friške novčanice nove valute iz bankomata. Eto, sve funkcionira, konstatiraju ozareni. Gledam premijera, ministrice i predsjednice gdje u svu silu mikrofona, uz uzdignutu rampu i obješene barjake u pozadini, tumače kako je ovo povijesni trenutak koji smo jedva dočekali. A mi jako volimo tu sintagmu. Povijesni trenutak. To nam je ovako malima jako bitno. Imati povijesne trenutke, obarati rekorde i biti vrhunski natjecatelji. Jako nam je bitno. Ustvari ne bih ni rekla da smo mali. Veliki smo mi, no uvijek imamo sreću da nas vodeći strpaju u "za ovako malu zemlju" ne bi li time uvećali neke stvari i hitro nam objasnili svoj jako veliki uspjeh. Uzeti nešto malo i suprotstaviti mu događaj koji uparen sa malim izgleda jako velik.
Gledam dakle sinoć kako sve oko povijesnih trenutaka ide glatko da bolje ne može.
Onda jutros dođem na posao i sva se glatkoća promjena uruši kao loše obnovljena kuća pri neumoljivih 6,2 po Richteru.
Pola informatičkog sustava hotela ne radi. Zbunilo ga. Ponio ga trenutak. Ovaj euro povijesni. Vade se paragoni. Ručno se piše, računa, hefta. Korak do abakusa. Ne možeš se nego preneraziti činjenicom koliko smo u nekom od spomenutih trenutaka postali ovisni o informatici. Nikad napredniji, a nikad nemoćniji.
Sreća pa mi ovako mali u rukavu uvijek nešto veliko spremno imamo imamo.
Pa pozadinsko urušavanje kod ključnih trenutaka spašavaju operativci.
Koji sa smiješkom na licu i olovkom u ruci predano izračunavaju i konvertiraju svaku stavku na računima odlaznih gostiju.
Veliki.
