Konobarica s tastature
ponedjeljak, 28.11.2022.
Gledam ja tako
Svjetsko prvenstvo u nogometu. Ovo je čudno nadasve. Em pred Božić, em male reprezentacije ruše one velike, a za kontrolu ispravnosti igre potrebno je ukupno osam sudaca i koznakoliko kamera. Svašta prolazi kroz glavu dok se gledaju utakmice. Moderan nogomet, nabrijani ratnici na terenu. Neki dan, u dnevnom popodnevnom obilasku kod mame, okrenem na neku utakmicu. Malo gledamo, kad odjednom će ona: "Kad sam ja bila mlada svi su muški bili ošišani, obrijani, tu i tamo je neki imao brkove, a vid' ove sad. Brada, pa brada. A da je to barem brada. To ko da su zaprljali lice. Pa to ni brada nije."
I stvarno. Na terenu teško da se može pronaći nogometaša uredne frizure, obrijanog, bez tetovaža... Dio je to osobnosti, neovisno o činjenici da su to nogometaši. Mene osobno najviše fascinira duga brada u sportaša. Kako ti ne smeta čovječe! Igraš, trčiš, znojiš se. Al okej. Ako ne smeta njima, zasigurno ne treba ni mene smetati.
Ide vrijeme naprijed svojim tokom.
Nekada se igralo malo sporije, drugačije, nije bilo kontrolnih kamera, četvrtih sudaca, lopte su imale dušice a ne čipove, tehnologija nije kompjuterski mjerila zaleđa do u milimetar, a tek je dvoje igrača smjelo biti umorno ili se ozlijediti tijekom utakmice. Sudac je mogao produžiti utakmicu do sutra, a najčešće ju je zatvarao istekom devedesete minute. Golmani su na leđima nosili jedinice, a oni rezervni dvanaestice. I jedino su se brojevima između brojali igrači udarne postave. Imam priču o jednom izvrsnom riječkom košarkašu koji je u prvim svojim bavljenjima sportom zabrazdio u nogomet. Kako je bio visok, staviše ga među vratnice, a kako je ekipa već imala prvog golmana, njemu dadoše dres broj dvanaest. Međutim, nesuđeni je golman brzo kopanje krampona po travnjaku zamijenio škripuckanjem gumenog đona po parketu. U spomen na svoj kratki nogometni staž navukao je košarkaški dres sa brojem dvanaest i do kraja karijere nije ga zamijenio drugim brojem.
Padne na pamet i ona legendarna utakmica, koje se mi navijači Rijeke volimo prisjećati, kada je na Kantridi sedamdesetih pao veliki Real. Impresivnih 3:0. Total nogomet devedeset minuta. Trče, padnu, dignu se igraju dalje. Nema pada bez kontakta, širenja ruku, traženja faula, puhanja u prazno, disrespekta igre. Ima nogomet. Čist, brz, ispravan.
Nije pametno uspoređivati nekad i sad. Osobito što se pravila igre na svim poljima mijenjaju.
Ipak, dok se tako gleda kad se sa ruba šesnaesterca očekuje centaršut a dobije dodavanje unatrag do centra, pa do vlastitog golmana koji sve više ima ulogu (davno zastarjele pozicije) libera no vratara, ne može se ne zažaliti za tim nekim vremenima kad se nogomet igrao prema naprijed, bez kalkulacija, čisto i sa mnogo više strasti.
U kojoj je bilo i one neke, iako ju je teško sa strasti spojiti, iskonske romantike.
Fotka: Internet
