Konobarica s tastature
ponedjeljak, 14.11.2022.
Veni, vidi...
Bili smo u Rimu.
Prije nego većina vas na tu rečenicu doživi mali orgazam ili wow trenutak, da dodam - na 12 sati.
U 33 sata prevalili smo put od Rijeke do Rima, naravno zapetljali se jednom po skretanjima, ulazima i izlazima sa autostrade tamo oko Bologne, iskrcali stvari, prenoćili, ukrcali Juniorku i vratili se za Rijeku. Tako da je naš Rim bio napeto praćenje uputa tete Navigacije, nadrealna pođi-stani vožnja kojom smo u 25 minuta od ulaska u grad stigli do via Boezio 31 zakrčenim ulicama (nije pomogla ni činjenica da se na Stadio Olimpico igrala neka utakmica, a bilo nam je pored stadiona proći), tegljenje torbi i kesa na (naravno) treći kat u studentsku garsonjeru, noćenje na razvučenom trosjedu i nešto malo manje stresni izlazak iz grada.
No moralo se ovaj put tako, pa eto.
Veni vidi vici e torna.
Vozili smo prema tamo 11 sati, a natrag 9.
1566 km ukupno.
Za dva dana vožnja do Trsta gdje smo Juniorku iskrcali na vlak bila je čista kamilica.
A Trst u nedjeljno praskozorje - osvježenje.
U onaj jedan dan između potrpalo se nešto obaveza za odraditi.
Dinamična četiri dana. Spavalo se malo, vozalo puno, no na kraju balade vidjeti Juniorku nakon mjesec dana - neprocjenjivo.
Vrijedilo je svakog kilometra i sekunde.
Čekamo Badnjak.
Malo mirnoće Trsta. Rim je prošao bez spektakularnih fotki.
