Konobarica s tastature
četvrtak, 10.03.2022.
Cheers
Na poslu trenutno više kompjutora no inače. Pola radnog dana mi je fizikalija, druga polovica kompjutor. Balans. Iako, na neku čudnu foru odgovara mi.
Jednom sam pregorila. Velika firma, mnogo sezonskog osoblja i meni novi ustroj. Radno vrijeme u prosjeku 12 sati dnevno. Tri mjeseca, bez slobodnog dana. Novci vanzemaljski. Izvještaji, izračuni, kontrole, statistika svakodnevno.
31.07. došla sam na posao u 5 ujutro, jer je trebalo nadzirati pranje terase površine pol nogometnog igrališta. Uključivalo je demontažu fotelja i stolova, kao i kasniju montažu istih. Sve je moralo biti gotovo do 8 ujutro, kad je dio terase trebalo dovesti u red za posluživanje doručka... Radni se dan nastavio jutrom u uobičajenom ritmu, da bih kasnije pospremala nečije propuste do ponoći. Do ponoći je naime, trebalo iskorigirati normative u kasi. Sutradan je bio prvi u mjesecu i utjecalo je to na daljnje poslovanje. Radilo se o objektu koji je u špici dnevno radio i do sto pedeset tisuća kuna prometa, pa je jasno do kakve su situacije i štete mogli dovesti nepravilno uneseni normativi pića. Računovodstveno i fizički. Tog sam dana oborila rekord. Devetnaest radnih sati. Okej, bilo je tu malih pauzi, no...
Od te je moje pustolovine prošlo devet godina. Devet godina kako sam se pozdravila sa voditeljskim poslom i ponovno postala konobarica. Požalila ni sekunde. Uživala u skoro svakoj.
I sad me eto. Zaključih da moram misliti na sebe, a mlađa ne idem. Koljena. Ustvari sad je i sa tim mojim koljenima okej. Kada u svakodnevnom radnom šprintu ne moraju odrađivati i do desetak kilometara.
Nabava, kontrola. Inventure, izračuni. Pića, vina. Dva skladišta. Tri punkta. Excell tabs all the way,
I na neku čudnu foru - odgovara mi.
Za sada.
Osim što, kod kuće imam manje volje i želje paliti kompjutor. A nije ni to loše.
Cheers!
