Konobarica s tastature
ponedjeljak, 27.09.2021.
Ljudina, Strauss sa Grbavice
Gledam jučer dokumentarac o Ivici Osimu. Odličan. Sjajan prikaz tijeka života jednog stručnjaka. U jednom trenutku pomislim da napraviti dobar dokumentarac i nije teško kada je tema zahvalna. Ovdje je tema čovjek koji je zvanjem nogometni trener. No dovoljno je odgledati nekoliko minuta, pa shvatiti, nije to dokumentarac o nogometnom treneru. Dokumentarac je to o ljudini. Mnogo je trenera i izbornika uspješnijih od Osima. Malo ih je takvih moralnih vertikala.
Supruga koja se pojavljuje u nekoliko kadrova isijava dobrotom i u svemu o čemu priča koristi iskrenu, pozitivnu emociju. Priča lijepim riječima i kako se čini kroz taj put njenog supruga kao da nije bilo lošeg. Živjeli su u nekoliko država i svugdje, kaže bilo im je lijepo, ljudi su bili divni, a ona, Ivica i obitelj prihvaćeni.
Pukne me sjećanje, slika koja se uvijek javi na spomen Ivice Osima. U to je vrijeme bio trener Sturma iz Graza. U nekom se natjecanju Sturm susreo sa jednim hrvatskim klubom. Zaista se više ne sjećam kojim, ali sva je prilika da je to mogao biti Dinamo. U jednom trenutku ne baš bezazleno ozlijeđeni igrač, hajmo reći da je bio Dinama, izlazi iz igre potpomognut liječnikom. Bolna grimasa, šepanje. Ivica, trener suparničkog kluba mu prilazi, sklapa ruke u molitvu i kratko porazgovara s njim. Potapša ga po ramenu i opet sklopi dlanove. Takvog ću ga se sjećati zauvijek. Emocija. U žrvnju nogometnog biznisa, u hektici gdje uvijek treba biti bolji, jači, neporažen, u nemilosrdnoj trci za plasmanima, bodovima, rezultatima, on je bio onaj koji emociju nije skrivao i uvijek je ostajao čovjekom.
Upravo je u Sturmu, s kojim je na državnoj razini osvojio sve što je mogao proglašen trenerom tisućljeća. A nije za baciti niti podatak da je u trenutku angažmana mogao birati između Sturma i Reala iz Madrida. Prevagnuo je Sturm. Klub blizak njegovoj najvećoj ljubavi, sarajevskom Željezničaru.
Posljednji selektor jugoslavenske nogometne reprezentacije uspješno je njome kormilario u vremena kada je reprezentaciju bilo potrebno sastavljati po republičkom ključu. On ju je sastavio po igračkom, iako su mu neki predbacivali da bosanskohercegovačkih igrača ima previše u sastavu. Na zadnjem svjetskom prvenstvu kojeg je nacionalna selekcija tada već lagano umiruće države igrala, protiv favorizirane Argentine iz Maradonine vladavine, u četvrtfinalu sa igračem manje Jugoslavija je remizirala. Rulet penala odlučio je ipak da Argentina ide dalje.
Sudjelovao je u dva najveća uspjeha te nacionalne vrste. Kao igrač u finalu Evropskog prvenstva 1968. te kao izbornik u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva 1990.
Igrao je diljem Evrope, bio trener čak do Japana. Najveći dio njegove igračke i trenerske karijere, ipak, veže se uz FK Željezničar. Prije nekoliko dana veličanstvenim vatrometom iznad cijelog Sarajeva Željo je obilježio respektabilni stoti rođendan. U istoj godini kada njegov najistaknutiji igrač i trener slavi osamdeset.
Romantik na terenu, entuzijast na trenerskoj klupi.
Ime mu je u stvari Ivan, ali da se to ime u istaknutih Bosanaca nerijetko konvertira u Ivica ili Ivo, poznato je.
Na osnovi fizičkog izgleda i nešto germanskih korijena dobio je nadimak Švabo
No uvijek će se znati o kojem se ofenzivnom veznom govori kad se spomene nadimak iz njegovih igračkih dana.
Strauss sa Grbavice jedan je i jedini.
Mladi navijači Sturma iz Graza pokrenuli su inicijativu da ulica koja vodi do stadiona dobije naziv najomiljenijeg im trenera.
