Konobarica s tastature
četvrtak, 09.09.2021.
Pred zoru do jutra
Budi me pun mjehur. Ustajem.
U spavaćoj nemamo sat i uvijek me strah koji ću broj iščitati na displeju štednjaka putem do kupaonice.
Rijetko to bude mlada noć. Tada se razveselim. Ima još do alarma.
Češće bude pred zoru.
Nula četiri pet sedam. Još sat, ako bude sreće zaspati.
Bubi se probudio i proteže se.
Putem natrag skupljam ga sa kauča, jer znam da sam neće doći. Ima foru tek kad se natrag skroz pospremim u krevet sjetiti se da bi ipak u spavaću, pa grebe po vratima. Pa opet ustajanje. E nećeš!
Skupljam se ispod plahtice i dekice. Bubi traži mjesto ispod jedne od dvije stražnjice. Nalazi ga pod Njegovom.
On se promeškolji.
"Jesi se pokrila?" pita me već po obrascu.
"Mhm" odgovaram
"Nemoj da ti bude zima"
"Neće."
On je samo pod plahticom. Stavljam se u njegovo krilo. Poput dvije smo žlice u savršenom redu. Pruža ruku preko mog ramena i spušta mi dlan na prsa. Tamo gdje se u posljednje vrijeme smjestio zapetljani čvor napetosti. Osjećam kako pod toplinom struje dlana čvor gubi bitku. Dovoljno da usnem na još sat vremena.
Nula pet pet pet. Prvi alarm.
Budim se, gasim ga.
Okrećem se, on se meškolji, okrene se na leđa oprezno da ne remeti Bubijev san.
Gledam poznati profil.
Osjeća, otvara jedno oko, pogleda me.
"Hm?" postavlja mumljavo pitanje.
"Volim te." kažem
" I ja tebe. Više." sneno odgovara.
Drugi alarm.
Utiskujem poljubac na njegove usne i ustajem.
Nula šest nula jedan.
