Konobarica s tastature
četvrtak, 19.08.2021.
Vitiligo veslač
Majica iz New Yorkera, traperice, stilizirane starke. Sasvim običan lik u običnom prošetavanju trgovačkim centrom. Ne bi mi nikad privukao pažnju da nije hodao u zaveslajima. Potptuno neprirodno ruke su mu lamatale oko kukova. Izgledalo je da brzimice odgurava suvišan zrak oko sebe, a nije se pretjerano žurio. Gledam mu u potiljak i shvatim da mu se glava ritmički pomiče naprijed natrag svakim odrađenim korakom. Kao u goluba. Te ptice koju sam neki dan promatrala dok je besciljno tapkala popločenom stazom uz more. Pomislih galeb, on hoda sasvim normalno, dok je ovaj jadničak svakim učinjenim koračićem osuđen na taj vratni pokret koji mu pomiče glavicu. Tako i ovaj ispred mene. Grabi zrak, glava kljuca. Cup, cup, naprijed natrag. Smiješan je.
Ne vidim mu lice, potencijalni pivski trbušić, natpis na New Yorker majici, bradu, brkove, naočale...okej sudeći po golim uškama naočale ne nosi. Vidim ruke koje veslaju. Neumorno potiskuju ništa oko sebe, on brodi centrom. Ja frik idem iza njega, ne bi li mi neki znak odao nešto više od pukog stila hodanja.
Sijed je. To iz ove perspektive vidim. Zlato oko vrata. To isto. Produžim korak, pokušavam hodati u njegovom ritmu. Oponašam veslanje. Ne ide. Zaplahne me limunasta nota njegova parfema, toaletne vode, nečeg. Svidi mi se. Onda skužim da taj obični lik u tom običnom prošetavanju uopće nije običan. Njegova vesla na samim krajevima drugačija su. Šake su mu poput finih bijelih batlerovih rukavica. Bjelinu ne tvori dodatak tkanine, već manjak prirode. Pigmenti su sa tih šaka potpuno nestali, utekli, nema ih. Ruke totalno neozbiljne. Bicepsi prekriveni bordo pamukom, nastavak do zapešća fino toniran najvjerojatnije sunčevim zrakama, na kraju šake od jogurta.
Blejim intenzivnije u njegov vrat, u poprilično izbrijani potiljak. Ne nalazim odbjegle pigmente. Umirem od znatiželje. Želim mu zaviriti u lice. Brada, brkovi, krivi nos, napućena usna, smeđe, plave, zelene, razroke oči, krivi zubi, guste obrve, visoko čelo...ne zanima me. Gorim saznati je li lice čovjeka koji hoda u zaveslajima zasjenila pokoja mliječna fleka. Unakazila mu ili ušarmirala facu. Smjestila se gdje ne treba ili potpuno prirodno zagospodarila facom.
Odjednom, njegove starke skreću ulijevo, za njima cijeli on. Desnu ruku gura u džep, lijeva nastavlja mesti zrak. Zbunjena nastavljam ravno. Ostajem bez odgovora.
