Konobarica s tastature
ponedjeljak, 09.08.2021.
Akordi grobničke večeri
-Jesi sigurna?
-Mhm.
-Nemoj da onda za godinu dana bude "ja više ne bi".
-Ma tataaa...neeeće.
-Jesi baš skroz sigurna?
-Daaaaaaaa...
-Ajde dobro. Vidit ćemo kako će to ić.
Nažicala sam ga. Sjećam se kao danas. I starog narančastog lustera i nas dvoje u ozbiljnom razgovoru za kuhinjskim stolom. Bilo mi je sedam. Početak drugog osnovne. Veselo sam se upisala, kao i gotovo pola mog razreda. Do kraja školovanja ostalo nas je šest. Od čini mi se petnaestak. Škola harmonike. Niža muzička. Tata cijelu godinu ustvari nije bio siguran za moju novu aktivnost, tako da sam cijelu prvu godinu koja se zvala "pripremni tečaj" odradila i položila, a da uopće nisam imala instrument. Toliko sam ja bila sigurna. Jer, ja sam ju baš htjela.
Odradila sam sve do zadnje godine, do puberteta i spoznaje da Haydn, Czerny, Fakin i drugi, meni baš ne trebaju, jer što čujem, odsviram bez problema. Zadnji ispit, Mozart, Turski marš danas odsviram bez problema. Zasigurno tehnički ne besprijekorno, ali odsviram. Tada, nije išlo. Ali nikako. Išlo je Bolje biti pijan, Stade se cvijeće rosom kititi, Vetar duva, duva, duva (Čorba!), razne ćiribiribele, bećarci, i slično... To bez problema.
Sjećam se frenda i kolege koji mi je u jednoj pauzi između napornog vježbanja i učenja suhoparnog kolegija iz računovodstva ispričao da su i njemu kupili harmoniku. On je htio svirati klarinet. A kupili mu harmoniku. Bilo je takvo vrijeme. SVI koji su htjeli nešto svirati, morali su znati lupati po dirkama i basovima. Neki su samo, baš htjeli.
I ne znam traje li od tada. Dogodilo li se kasnije. Uistinu ne znam. Ali bez glazbe teško da mogu. Baš ju volim, onako jako. Mogu pjevušiti refrene, u kojima mi kao po obrascu gotovo uvijek fali jedna riječ, mogu samo fićukati pa uglavnom idem osobama oko sebe na živce, mogu samo kimati glavom ili se njihati u ritmu...Jedno ne mogu. Na glazbu ne mogu ne reagirati. Ma kako.
Prije dva dana sa svojom sam ženskom trupom pohodila koncert fenomenalnih Novosađanki. Zagrijavanje je počelo još putem. Jer moja J u autu ima audio aparaturu za mrvicu slabiju od one koja je među zidinama grobničkog Kaštela bila postavljena za izvođače. Otpjevale smo mi nekoliko novosadskih izvođača do koncerta. Onog nam najdražeg, neizostavno.
Koncert je bio nevjerojatno prožimanje fantastične energije, vrhunske izvedbe, redali su se čardaši u nekoliko varijacija, plesno i pjevno, malo priče, više pjesme, i ONE. Žene izuzetne pozitivne vibre, koje svoj posao ne odrađuju, već žive.
Kada bih sebe trebala opisati nekim glazbenim pojmom to bi definitivno bio akord. Znate što je akord? Suglasje nekoliko tonova, točnije tri ili više istovremeno. Onako pritisnu se barem tri tona i BAM! to zvuči fino skladno, čuje se odlično i ugodno je. Baš ugodno.Nemam ništa protiv, dvoglasja, septima, terca, prebiranja po žicama ili tipkama kroz tužne molove koji lome čaše ili um-pa-pa lupkanje durevima što izaziva poskakivanje ručica i nožica...sve super.
No u meni uvijek čuči, pleše, skakuće, živi - akord.
Te večeri u skladni akord koji je zaplesao mojim bićem one su posložile radost života.
Za finiš smo upaljenih bljeskalica zavrtili ringišpil njihovom sugrađaninu stihovima koji poručuju pesmom da život slavimo.
Na kraju balade (ili čardaša, svejedno) što drugo i preostaje. Slaviti život, jer jedan je.
Cijelo sam vrijeme, moram priznati čekala famoznih Tri metera somota. Pjesmu koja nije njihova, svojevrsni je ekvivalent našem Bećarcu i cure ju povremeno izvode. Dočekala sam. Šećer je pao na kraju kad smo dobile priliku fotografirati se s njima. Nas šest, njih tri. Pozicionirala sam se među dvije sestre članice i započela pjevušiti, a jedna od njih je spremno prihvatila. Na fotki se slabo čuje :) ali u meni će stihovi otpjevani s Jelenom zvoniti zauvijek.
Kao dio akorda čarobne grobničke večeri.
