Konobarica s tastature
ponedjeljak, 26.07.2021.
Njihova djeca
Pičim iz sale prema ofisu. Oko mi hvata kolegicu G u razgovoru ugodnom sa jednim stalnim gostom. Da se razumijemo, stalnih gostiju u hotelu poprilično je velik postotak. Usudila bih se reći oko osamdesetak posto. Nastavno na taj fakt ide i onaj da tijekom deset mjeseci poslovanja godišnje bilježimo impresivnu popunjenost. Rijetko padamo ispod punog kapaciteta.
No da se vratim na kolegicu. Krajičkom oka vidim da razgovara sa gospodinom S. Zastanem da ga pozdravim, kad dječak pored njega, mršavko raširi ruke u puni raspon. Zagledam tad u dječaka. Ma nije moguće!!! Mali G. sin od S-a. Mali G je uvijek bio sitno dijete. Dolaze iz Rusije jednom godišnje. U početku su u punom sastavu, mama, tata, sin. Nakon nekog vremena tata S vraća se doma, a mama E i mali G ostaju još otprilike tri tjedna. I tako godinama. Prošle tek godine pandemija je iskrojila izostanak. Kako njima tako i ostatku reprezentacije stalnih gostiju onog istočnijeg bloka.
U nevjerici zurim u krakatog dječaka ispruženih ruku.Ostala sam šokirana koliko se malo sitno dijete proteglo, izraslo u visinu. Prebacujem tacnu u desnu ruku, a mali veliki G me povuče u srdačan zagrljaj.
Ljetni su mjeseci vrijeme kada nam gosti dolaze obiteljski, premda je koncept hotela posložen za nešto drugačiju klijentelu. Onu koja još uvijek malo lebdi na ozračju K.u.K prošlosti kada je Opatija bila glavno lječilište monarhije, a jedan narod te monarhije učinio ju poznatom i pokrenuo turizam gotovo dva stoljeća unatrag.
Obitelji s djecom.
Mnogi od tih klinaca prvi su put u hotel došli tek kao mali puzavci. Za njih smo neumorno stolovima prispajali kinderstolice, nosali ih po sali e da bi mame i tate ubacili pokoji zalogaju usta u miru, čistili iza njih hrpice namrvljene hrane sa stolova i podova, grijali bočice i mlijeka, iskuhavali vodu, kuhali riže na mlijeku, pazili da kakao ne bude presladak, separirali luk iz namaza, pravili pire krumpir i kada nije bio na meniju, uvijek u pripravnosti imali umak od rajčice za malu porciju špageta... Ukratko, pazili da djeca budu namirena - po dječjem.
Od ljeta do ljeta, iz sezone u sezonu, godinu za godinom.
Trenutno je u hotelu brdo te djece. Svima im znamo imena. Došlo je i nešto novih slatkih malih puzavaca s parovima koje pratimo od zaljubljenosti do brakova.
Ide život...
Al kad krakate ruke izraslog dječaka spontano zagrle, kada sa djevojkom, koju pamtiš kao malu rasplesanku koja se sama na podiju ispred neke muzike zabavlja skakućući u rozoj haljinici, razgovaraš o totalno ozbiljnim temama, kada mali puzavci progovore ili kad se onako sramežljivo prva dva dana skrivaju iza mame, a narednih pet ne odvajaju od tebe, kad to sve sastavi, kad ta djeca reagiraju na najbolji mogući način na svoju konobaricu ili svog konobara...Shvatiš da si dio malo veće priče. I odmah svaki kakao umjerene slatkoće, svaka zakuhana voda, svako nosanje po sali, sve to nekako...
dobije dimenziju više.
