Konobarica s tastature
subota, 26.06.2021.
Nataša XXI
Tu je tata napravio pauzu.Ja sam šutila, znala sam da slijedi nastavak.
-Mama i ja...pa, unazad tridesetak godina, bili smo prilično slični tom sretnom paru kojeg sam gledao taj dan.Smijali se, zadirkivali i uživali. Mama i ja smo zajedno trideset i dvije godine ukupno, Nataša. Znamo se u dlaku. Znam što će učiniti prije nego što ona to i pomisli. Tako i ona. Rijetki su parovi koji ostanu u istim tračnicama kroz tolike godine. Znaš ono o drugoj polovici tebe, srodnoj duši. Ne radi se tu o završavanju započetih rečenica. Tu se radi o poznavanju nekoga do u misao. Imali smo sreću da smo se pronašli. I mislim, da sam se ja oženio drugom ženom, a ona drugim muškarcem, zakoni prirode bi nas opet spojili. Nekako. Bilo kako. Sreća je da su nas ti isti zakon spojili odmah. Velika sreća. Ne znam dali je Ivan tvoja druga polovica. Od prvog trenutka sam znao da Saša to nije, ali....Saša je morao doći i proći kroz tvoj život. Ja ti od sveg srca želim da pronađeš nešto takvo u životu. To ne možeš tražiti pa da pronađeš...Ja mislim, to jednostavno dođe. Netko to ne pronađe nikad, netko samo misli da je pronašao, netko bude zadovoljan s onim što ima, pa se i ne trudi...svi mi imamo neke svoje puteve. Ovo sad što mama i ja prolazimo, samo je novi put. Novi put nas dvoje koji moramo proći. Volim tvoju mamu. Jako. I ona voli mene. Što je najvažnije, poznajem ju jako dobro...i znam...za ovo stanje sada, njeno, moje, naše, najbolje je ovako kako jest. Pustiti da se odradi na taj način. Vjeruj. Ako doživiš trideset godina s Ivanom, doći će vrijeme ugodne šutnje. Ugodna je šutnja ono u čemu se dobro uštimani parovi dobro snalaze. Ugodna šutnja je ono što dobro uštimani parovi poznaju i poštuju. Zato molim te, nemoj se uopće bojati za nas. Znam da želiš one mamu i tatu kakvi su bili, i vjeruj, mi jesmo još uvijek onakvi mama i tata kakvi smo bili, samo smo sad u jednoj fazi koju moramo odradit na svoj način. Bez straha, okej?- završio je tata. Wow! Tata je rijetko držao govore. Jako, jako rijetko. Ovo je bilo toliko duboko i iskreno da sam se iznenadila.
-Natašaaaaaaa, Markoooooo !! -trgnula nas je mamina vika. Mama je izletila u dvorište
-Mama, šta je?- viknula sam zabrinuto i ustala. Tata isto. Mama je došla do nas. Gledali smo ju upitno. Nije znala hoće li se smijati ili zaplakati.
-Mama?!!-viknula sam jače
-Dunja...Krenuli su u bolnicu...Počeli su trudovi...Javila je Amalija...Rodit će, idemo!!-
-Kamo idemo, mama?-uspjela sam izustiti kad mi je spoznaja nakon nekoliko trenutaka došla do malog mozga. Mama je već ulazila u kuću.
-Idemo u rodilište, Nataša.-smireno je odgovorio tata umjesto svoje supruge. I prvi put nakon dugo, dugo vremena lice mu je ukrasio osmjeh. Veliki sretni, pravi...tatin osmjeh. Povukao me u zagrljaj. U tom trenutku totalno sam pustila da me savladaju emocije. Osjetila sam kako se golema stijena sumnje i straha prilijepljena za moje tijelo odvalila i otišla. Počela sam plakati. Od sreće.
TOM
Tri tisuće i šesto sedamdeset grama i pedeset i sedam centimetara. Malo savršenstvo, Tom Ivanović. Nakon četiri sata iščekivanja moj mali nećak odlučio nas je počastiti svojim dolaskom. Lovru smo čekali otprilike sat vremena u istoj čekaonici. Tom je bio malo tvrdoglaviji. Po brojnosti mogli smo sastaviti rukometnu ekipu. Dunjini roditelji, brat, Aleksandra, mama, tata i ja čekali smo nestrpljivo. Vrijeme smo kratili prepričavanjem uspomena na Željka i prepričavanjem svih prisutnih žena, osim mene o iskustvima rađanja. Tako smo kroz ta četiri sata prošli kroz šest solidnih poroda. Kod drugog već, onog kada se rađao Dunjin brat, odlučila sam da ću dooooooooobro razmisliti želim li roditi uopće. Iako bi se svaki put priča okončala riječima: Al isti čas kad ti ga stave na prsa....sve zaboraviš.
Kada je medicinska sestra izišla iz tamo neke prostorije u čekaonicu i zazvala:
-Ivanović !!!- svi smo poskočili-Ivanović pomislila sam. Dunja je navela Željkovo prezime za obavijest obitelji. Slomila sam se. Srce mi je otišlo u grlo;-A, tu ste...Vidi, vidi, mali Ivanović ima brojnu publiku.-nasmijala se;-Sve je u redu. Tom ima tri i šesto sedamdeset i dugačak je pedeset i sedam. Mama je dobro i sve je prošlo u redu. Sada će još biti neko vrijeme u boksu, a onda ih vodimo gore na odjel. Nećete biti u mogućnosti posjetiti mamu još nekoliko sati. No ako želite, možete ostati ovdje...Ali do nje će, obzirom na okolnosti moći samo Dunjina mama...Tko je mama?-
Teta Amalija se javila:
-Ja sam. Znači sve je u redu, sestro?-upitala je drhtavim glasom i suznih očiju.
-Ma sve je u najboljem redu, mama je snažna i mlada i odradila je sve junački. Nema brige. Bilo bi najbolje da se sad malo odete kući odmoriti, obzirom da je već skoro ponoć, pa da dođete ujutro. Onda ćete moći vidjeti i malenoga. Milslim sad stvarno nema smisla da čekate tu. Ali, kako hoćete.-okrenula se i pozvala drugu obitelj. Počeli smo se međusobno grliti i oslovljavati novim, Tomovim dolaskom uzrokovanim, rodbinskim nazivljem. Neki od nas su te titule već imali, no Aleks je postala teta, Dunjin brat ujak, a njeni roditelji baka i djed, po prvi put. Koliko smo bili presretni da je Dunjin porod prošao bez problema i da nam je mali Tom došao zdrav, toliko je u tom trenutku bila osjetna tuga što njegov tata nije s nama. Iskreno, malo me bilo strah za mamu, no činilo mi se da je super sretna činjenicom da joj je stigao još jedan unuk. U jednom momentu ona i teta Amalija udaljile su se od nas. Tata je predložio da odemo kod nas kući malo proslaviti, obzirom da je bila ponoć i nismo imali kamo otići na piće. Nakon malog nećkanja Dunjini su pristali. Darko, Dunjin brat sjetio se da medicinskoj sestri kaže da pozdravi Dunju i da joj kaže da ćemo ujutro svratiti opet, obzirom da je kasno. Mama i Amalija su i dalje o nečemu razgovarale malo podalje od nas. I u jednom trenutku našle su se u zagrljaju. Mama je plakala. Teta Amalija također. Dvije majke, dvije žene. Sjedinjene u trenutku. Vjerujem, da nisu ni riječi progovorile večeras, sve bi jedna drugoj rekle ovim zagrljajem, mokrim obrazima i šutnjom u kojoj se zagrljaj zatekao. Mi ostali krenuli smo prema izlazu iz rodilišta i još neko vrijeme čekali da se naše dvije mame pojave vani.
xxxxxxxxx
Tri dana kasnije.
Smireno stojim naslonjena na crveni A3. Toliko sam mirna da se ne sjećam kada mi je zadnji put bilo tako dobro.
Bliži se podne. Čekam. Promatram velike, široke žene u raznobojnim kućnim ogrtačima koje paradiraju holom i ispred izlaza. Muškarce koji nekim poslom dolaze, jedni velikih sretnih osmjeha, drugi u panici...Vruće je, ali puše je neki vjetar pa je podnošljivo. Ni sama ne znam koliko sam tako tamo stajala kad sam konačno ugledala malu četicu, pratnju prijenosne nosiljke sa najdragocjenijim teretom. Ujak Darko je gotovo očinskim ponosom nosio mali usnuli smotuljak koji se u nosiljci udobno smjestio ispod plavog laganog prekrivača. Uz njega išla je Dunja, a iza njezini roditelji. Osmjeh mi se proširio licem, okrenula sam se prema autu, otvorila vrata i podigla suvozačevo sjedalo. Rutinski, kao da to čini po ne znam koji put Darko je na stražnje sjedalo smjestio Toma u nosiljci. Zatim je u auto ušla Dunja. Na suvozačevo mjesto sjela je baka Amalija. Darko i deda Andro produžili su prema njihovom autu. Sjela sam za volan i okrenula ključ. Moćni, sportski A3 veselo je zabrujao. Pogledala sam Dunju u retrovizoru.
-Spremni?-upitala sam ju kratko
-Spremni.- potvrdila mi je uz osmjeh.
Krenuli smo. Vozila sam dio svoje nove obitelji. Tom Ivanović u automobilu svoga tate, krenuo je kući. Tamo su se još jutros smjestili baka Nada i djed Marko i strpljivo čekali.
U tom trenutku, tada, svijet je bio savršen.
