Konobarica s tastature
subota, 19.06.2021.
Nataša XX
TATA
-Misliš da bi ga trebali prodati? Jesi uopće razmišljala o tome? Oćeš ga ti vozit?- upitao me tata jedan dan. Kosila sam travu u stražnjem dvorištu i stala da se malo odmorim i da bacim pogled na dosad učinjeno. Tata je došao i nakon što smo izmjenili nekoliko rečenica, postavio neizbježno pitanje. Željkov crveni, nabrijani, spušteni, sportski A3. Bližio se datum registracije. Jesam da, razmišljala sam o tome. Nisam se htjela odreći Željkovog auta. Nekako kao da bi prodajom tog njegovog remek djela prevarila Željka. Auto je dogovorno, kao gotovo jedina Željkova imovina, pripao meni. Aleks i Max nisu bili zainteresirani. Mada je Max napomenuo, ako mu dođe da napravi odmak od obiteljskog života i da malo podivlja... htio bi ga malo na korištenje, dok ga poriv ne prođe. To se doduše dogodilo samo jednom, kad je s nekom ekipom išao na dvodnevni izlet. Ja sam A3 vozila nekoliko puta. Bio je to odličan auto i neki su se Željkovi frendovi raspitivali o njemu. No, nisam bila spremna prodati ga. Nisam imala pojma ni koliko će me koštati zadovoljstvo registracije...a nije mi niti bilo važno. Bila sam spremna otići u minus ako treba, ali zadržati auto.
-Ne znam 'oću li ga vozit, vjerojatno hoću. Al ne sekiraj se, registraciju ću riješit ja.-izrekla sam sasvim nepotrebnu rečenicu. Mama i tata mogli su istovremeno registrirat sva tri naša automobila, a da ne poljuljaju kućni proračun.
-Ne radi se o plaćanju, Nataša. I ti to znaš.-rekao je tata smireno. Prošli su mjeseci već. U međusobnom odnosu mame i njega pomaci su išli tako malim koracima. Kao da je Željkovim odlaskom pukla neka spona koju sam među njima viđala kroz ove godine.
-Znam.-rekla sam kratko i rukom obrisala znoj sa čela. Bilo je vruće. Iako sam čekala da sunce padne, iako je bilo šest sati navečer...bilo je nesnošljivo vruće, i komarci su bili tako dosadni;
-Znam da nije do plaćanja, ali ne mogu se jednostavno samo tako riješiti njegovog auta. Ne znam....Tata...Željkov odlazak na svima nama je ostavio traga, ali...Ovaj auto..ne mogu, jednostavno ne mogu...Registrirat ću ga pa ću vidit...Možda smo ga mogli dat Dunji. -o tome sam razmišljala nekoliko puta, ali opet nikako se nisam mogla okuražiti da joj ponudim. No sada sigurno i neću. Mali Tom je trebao stići prije nekoliko dana, i svi smo bili u iščekivanju. Sada je Dunji auto posljednja briga.
-Dobro. Registrirat ćemo ga, a onda vidit šta ćemo dalje. Ne znam. Možda da ti prodaš svoj, pa da voziš njegov...A i ovo s Dunjom, nije loša ideja, mada mislim da njoj sada i nije potreban sportski Audi.-zaključio je tata i okrenuo se u namjeri da ode.
-Tata!- zazvala sam ga. Okrenuo se natrag:-Jesi pričao s mamom o autu?- upitala sam
Spustio je ramena i na kratko zatvorio oči. Ispustio je duboki uzdah.
-Nisam.- rekao je kratko. Gotovo sam mogla osjetiti svu težinu njega samoga sažetu u toj kratkoj riječi, u tih pet slova. Nije imao namjeru nastaviti, činilo mi se. Kimnula sam. Trebala sam ja progovoriti. Trebala sam da izbaci to iz sebe. Već je dovoljno vremena prošlo da netko nešto počne pričati o tome u ovoj kući.
-Zašto?- upitala sam;-Zašto nitko više normalno u ovoj kući ne razgovara o ničemu? Zašto ste vas dvoje kilometrima daleko...Hoće li ikada više biti kao prije? Ne, ne krivo sam se izrazila, znam da neće. Željka više nema i ne može više nikada biti isto, ali život ide dalje. Pitanje je minute kada će Dunja roditi. Imat ćete Željkovog sina. Svijet nije stao. Ja sam ga isto voljela, bio mi je jedini brat. Obožavala sam ga...i nikad ga neću prestat voljeti, ali ne mogu zbog toga prestat živjeti. A niti možete vas dvoje. Jednog dana, nadam se, i ja ću imati svoju obitelj, moguće i odseliti se.Ti i mama...vi ste obitelj, vi ćete nakon svega ostati zajedno, ostariti zajedno i vjeruj, bit će puno, puno lakše ako počnete ponovno funkcionirati kao ranije. Barem ako pokušate. Ja se sjećam jedne divne i sretne obitelji. Sjećam se lijepog djetinjstva. Sjećam se vas dvoje kako pijete kavu tu za ovim stolom popodne, nakon ručka...Sjećam se kako se smijete pred televizorom, kako planirate kupovine. Kako kuhaš mami kavu navečer kad se ti spremaš na spavanje, a ona kreće ne proučavanje onih tonu teških knjiga...To su ona lijepa sjećanja koja su u meni, i koja želim ponovno imati, doživjeti... Ne želim te zatvorenog po cijele dane u radioni...Ili mamu zagledanu u neku samo njoj znanu točku....daaaaaaaaaanimaaaaaaa...Želim vas ponovno onakve kakvi ste bili. Nemam pojma kako je to izgubiti dijete...i nadam se da nikad neću niti saznati, ali tata, molim te, počnite razgovarati o tome. Pokrenite se. Šta god treba, ja sam tu samo mi reci...reci počni...nešto.- oči su mi bile pune suza. Srušila sam se bespomoćno u stolicu vrtne garniture. Osjećala sam dosadne ubode komaraca po cijelom tijelu, jer se pametna, nisam sjetila namazati losionom prije košnje. A u stvari nisam osjećala ništa. Htjela sam zaplakati, no nisam mogla. Suze nisu krenule niz obraze, ostale su zarobljene u mojim očima. Tata je sjeo do mene. Opet duboki uzdah.
-Koliko si dugo s onim dečkom, Ivanom?- upitao je mirno. Iznenadila sam se. Tata NIKAD nije pokazivao previše zanimanja za moj ljubavni život. I kada sam živjela sa Sašom, nije postavljao puno pitanja. Uvijek je to shvaćao kao nešto što je normalno i o čemu se ne raspravlja.
-Četiri mjeseca, otprilike.-odgovorila sam. Kimnuo je glavom.
-Sviđa ti se jako, ha?-nisam vidjela kamo ovo ide i kakve to veze ima s onim mojim prethodnim monologom.
-Um, tata...mislim, nismo nikad...Da, sviđa mi se. Jako.-rekla sam zbunjeno.
-Dobro.-rekao je kratko i nakon male pauze nastavio;-Vidiš, nakon što je Željko otišao, iz svakog do nas koji smo ostali iza njega otišao je dio... Tebe, Aleksandre, mame...mene. No svatko se s time borio na svoj način. Aleksandra, neću reći da joj je bilo lakše nego ikome od nas, ali ona ima svoju obitelj i ne živi s nama, nekako ima mali odmak od ovoga kroz što mi prolazimo. Ti si nedugo nakon tragedije sa Željkom pronašla Ivana i krenula u nešto novo, što ti je ipak malo odvratilo pažnju od svega. Ivan...ja sam ga vidio dva puta. Prvi put ovdje prije i nakon pogreba, i drugi put kada sam vas vidio u gradu skupa. Nisam vam se javio, bio sam na drugoj strani ceste, no prvi put nakon tragedije sa Željkom, dok sam gledao kako se smijete hodajući zagrljeni, prvi put sam osjetio sreću u sebi. Do tada bio sam kao zatvoren u nekom crnilu teških misli. Vidi kako mi je sretna, kako joj taj dečko dobro pristaje.Pomislio sam i jednostavno sam vas gledao dok mi niste izišli iz vida.- Tu je tata napravio pauzu.Ja sam šutila, znala sam da slijedi nastavak.
