Konobarica s tastature
subota, 22.05.2021.
Nataša XVI
Sumnje i ostalo
Krenulo je ljeto.Najprije polako, a onda sve žešće.Počela su preznojavanja.I pomalo planovi kuda i kada na more.Život u Zagrebu bio je zanimljiv.Veći dio godine.Onaj koji nije uključivao ljeto. Jer ljeto u Zagrebu značilo je ubijanje od dosade, vrućine, pokušaja dobrih partijanja (koja su se odavno preselila duž obale), značilo je iscrpljenost. Umor.
Ivan, kao dobar student i dobar mamin sin, planirao je doslovno cijelo ljeto provesti na moru. Dio raditi u najvećoj jardanskoj party zoni Zrću, a dio odmarati na Šolti, na didinom imanju oko kojeg su se još uvijek bistrile stvari glede vlasništva. Spomenuti ujak Ivanov i Eskaemin dobio je svoje fizičko očitovanje. Tip je stvarno postojao. fakat je bio mamin polubrat. Barem po papirima.
Irena i Mirela imale su rezervirane karte za Tunis. Iako smo se svi pitali šta će u Tunisu za vrijeme ljeta i ne bi li bilo logičnije tamo ići kad je ovdje malo hladnije, one su odlučile put Tunisa krajem šestog mjeseca. Irena je mogla kud je htjela, glede vremena. Godinu je očistila u roku. odlučila je isto kao i Ivan, malo raditi i zabavljati se usput. Sa gazdom su na dogovor išli zajedno i ugovorili sedmi mjesec konobarenja na Pagu. Nekako je ispalo da ćemo se u drugoj polovici osmog svi naći na Šolti kod Ivana i Eskaem.
Odjednom, nisam htjela da Ivan ide bilo kamo. Predobro mi je bilo s njim. Sljedeće, sumnjala sam da dečko poput njega koji stane za šank može igdje proći nezapaženo i bez uleta. Pogotovo u okolnostima sunce, more, ljeto, komadi, alkohol...i ostalo. Tako da je bilo gotovo sigurno da nam jesen neće biti rainbows&roses, kao što je bilo ovo vrijeme od sada. Čak i da mi se vrati i da prođe bez kakvog flerta ili ljetne avanture, neću biti sposobna ići dalje s njim kao i do sada, jer ubijat će me sumnja. A nisam mogla tražiti od njega da mi bude vjeran.T oliko sam znala i toliko naša veza nije bila stabilna. Ne još. Što je vodilo samo jednome: s Ivanom sam trebala neki prekid, da nam oboma olakšam situaciju.
No za to jednostavno nisam imala snage. danas, dva tjedna do njegova odlaska, odlučila sam. ću nam jedan dobar vikend. Toliko smo zaslužili, pa kasnije šta bude.
-Kamo?-upitao je nakon što sam mu rekla. Šetali smo Jarunom
-U Opatiju. Dva dana.-
-Zašto baš Opatija?- upitao je. Nisam imala pojma da je bitno gdje idemo.
-Šta ja znam. Meni se sviđa. Nisam znala da se tebi ne odgovara...-rekla sam. Osjetila sam da nešto škripi.
-Ma nije da mi ne odgovara, volim ja otić do Opatije...Al sam mislio, kad već želiš da idemo na vikend, zašto ne bi do Istre otišli...Tamo je ljepše, barem meni.-
-Wow, wow, wow....čekaj malo.Kad već želiš.. mislila sam da će se i tebi svidjeti ideja pa da bi i ti mogao željeti zajednički vikend...Obzirom na taj Pag i sezonu i...-stala sam na vrijeme da ne nastavim niz. Zastao je. Okrenuo se prema meni i uzeo mi lice u ruke.
-Hej! Šta je? Ne moraš se bojati mog odlaska. Ništa se neće promijeniti među nama.-gledala sam njegove krupne crne, da imao je baš crne, oči.
-O.k.-rekla sam kratko. Nisam htjela potezati ništa. Ne tu i ne sada. Odgovarala mi je ova šetnja uz jedini komadić svježine koji se u Zagrebu mogao pronaći. Odgovarala mi je njegova ruka oko mog ramena. Njegov miris, blizina, SVE. I nisam imala snage reći išta drugo osim o.k. Iako sam, unatoč njegovim riječima znala da će se dogoditi upravo suprotno. U tom sam trenutku odlučila igrati kako nam vrijeme donese, do tog fucking odlaska.
-O.k. Znači Opatija. Može. Ali izlete u okolicu, biram ja.-rekao je odjednom, pogledao me nježno i poljubio . Nestala sam u tom trenutku. Hm, možda bih mu ipak, mogla dati malo više kredita. Unatoč suncu, moru , ljetu...
XXXXXXXXXX
Na izlet smo tijekom cijelog vikenda u Opatiji, otišli do Rijeke. Na nogometnu utakmicu. Ostalo vrijeme proveli smo u welnessu, u krevetu i dva puta na kavi van hotela. Toliko o planovima za izlete. Na kraju krajeva, za četiri dana Ivan kreće na Pag. Bilo bi besmisleno trošiti vrijeme na izlete, kada smo ga puno efektnije trošili u sobi. Sex, TV, novine, pa malo welness, pa iznova. I uglavnom izbjegavanje priče o ljetu. Njegovom. Izbjegavanje priče o vezi. Našoj. Izbjegavanje bilo kakvih ozbiljnih tema. Puno izbjegavanja, iako mi je njegov odlazak stalno visio u primisli malog mozga, i poput utega blokirao normalan tijek misli. Nije da sam bila toliko opterećena...nisam bila ni bespomoćno zaljubljena, bilo mi je jednostavno, možda po prvi put u životu, u nekoj vezi, baš lijepo. Iako mi je zadnja namjera bila da budem malodušna, nerijetko sam ponavljala „Zar ne mogu biti malo duže sretna....zašto baš sad?“
Nisam bila od osoba sklonih samosažaljevanju, no ovaj put, nekako, BAŠ bih voljela da Ivan ostane ovo ljeto u Zagrebu. Barem do osmog mjeseca. Do Šolte. Na koju bi otišli zajedno.
Trenutno, Šolta je bila daleko, a njegov odlazak tu iza ugla.
XXXXXXXXXX
-Okej, nemojte se iznenaditi, ako vam koji put bane inspekcija dolje na Zrće.- rekla je Mirela.
Bili smo na prakingu njihove zgrade. Bilo je oko šest sati ujutro. Ivan je utrpavao Irenine kofere u bunker, ja sam stajala sa strane, Irena se leđima naslonila na Mirelina prsa, a ova ju je bez ikakvog beda zagrlila oko pasa. Još su se ljuljale na valovima ranog ljetovanja u Tunisu...
-Pa rekao nam je ovaj da će nam napravit papire. Sanitarne imamo .Neprocjenjivo iskustvo kakanja u tubicu.-reče Ivan, očito ne shvaćajući o čemu Mirela priča. Irena sa nasmijala.
-Oćeš mu ti objasnit? Idemo mi sekund unutra.- javi se Irena.
-O.K.- rekoh
-Šta?-upita Ivan kad je konačno zalupio poklopac bunkera prastarog Golfa, za kojeg sam se iskreno nadala da će ih poslužiti barem do trajekta. Iako ga je Dario pregledao i poizmjenjivao hrpicu nekih malih dijelova u njemu i smireno rekao da je auto iako star, sasvim u redu...Golf je Golf, rekao je čarobnu rečenicu koja je razumljiva valjda samo ljudima koji voze Golfa i onima koji popravljaju aute...Pogled na auto koji je tri godine mlađi od mene, nije mi ulijevao povjerenje..No..Golf je Golf, ma što to značilo.Prišla sam Ivanu i povukla ga u zagrljaj.
-Inspekcija znači, mali moj, da bi Mirela i ja mogle uskočiti u mlađi ultra turbo primjerak ovakvog auta koji dan i doći u inspekciju...-poljubila sam ga. Poljubac je potrajao. Kad smo se razdvojili, pogledao me tim svojim nevjerojatno crnim očima i rekao:
-Jesam ti rekao da se među nama ništa neće promijeniti. Idem dolje zaradit koju kintu, da ne moram starce barem mjesec-dva žicat pare za benzin i proteine i poneku kavu. Kužiš? Pametna si cura. Ne moram ti objašnjavat puno. Znam sve što se mota u toj lijepoj glavici. I znam da je dolje hrpa komada, i da nisam za bacit, i da će mi se sigurno poneka htjet uvalit...al vjeruj, nema te avanture zbog koje bi uništio šansu da na jesen ponovno sjedim na Mirelinom dvosjedu s tobom u naručju i sprdam svoju jedinu predatoricu. Okej?-kako je bio ležeran, nije od svega pravio veliku stvar, kao da je znao, unatoč našem prilično casual odnosu, da ovo meni ipak nešto znači. Da mi znači više od onog što sam bila spremna priznati. Kimnula sam. Nisam mogla ništa reći, jer otkad znam za sebe u ovakvim situacijama razdvajanja od dragih osoba, uvijek bih proplakala. Jutros pogotovo nisam mogla napraviti iznimku. Oči su mi se napunile suzama i privukla sam ga u zagrljaj.
-Tako da,-nastavio je;-vjeruj, inspekciju, koja će čak iz Zagreba doputovati na Pag...iščekivat ću nestrpljivo.- promrsio mi je u kosu. Zagrljaj mu je bio čvrst i nisam htjela da me pusti iz njega. Ikad.
Nakon nekoliko trenutaka iz zgrade su izišle Irena i Mirela cerekajući se. Ivan i ja smo se razdvojili.
-Spremna?-upitao je Ivan Irenu
-Mmmmhmmm. Ti?- zaprela je Irena
-Yep.-rekao je kratko. Okrenuo se prema meni i rekao:- Ne sekiraj se. Vidimo se. Pusa.-poljubili smo se kratko. Zagrlila sam se s Irenom.
-Čuvaj mi ga dolje.-rekla sam osmjehnuvši se
-Oooo, ne sekiraj. Neću nijednoj dat da mu priđe.- namignula mi je
-Ivane.-Mirela je htjela nešto reć, ali ju je Ivan preduhitrio
-Ooo, ne sekiraj se ni ti, ni ja neću nijednoj dat da joj priđe.-.s tim je riječima Ivan zagrlio Mirelu.
-Pametan dečko.-.zaključila je Mirela.
Sjeli su u prastarog crvenog Golfa.Ivan je upalio, potrubio dva puta i krenuli su. Mirela i ja stajale smo na parkingu dok nam se auto nije izgubio iz vida. Oči su mi bile vlažne, ali nisam plakala.
-Kava?- upitala je Mirela kratko. Pogledala sam na sat. Imala sam oko sat i pol do početka radnog vremena.
-O da.- osjećala sam teret u prsima.
Uputile smo se prema njenom stanu. Slijedilo nam je mjesec i pol dana bez naših dvadesetogodišnjaka.
