Konobarica s tastature
četvrtak, 20.05.2021.
Nepovratno
I
...sedamnaest godina kasnije, i ništa pametniji. Kad su te godine prošle, nemam pojma. Kuda je otišla, dugo nisam znao. Ostao sam zarobljen tu gdje sam bio i prethodnih deset prije nje. Sa majkom moje djece...koju jedino tako mogu nazvati, jer...
II
...ponekad svrati u snove. Nemam pojma ni gdje je ni što je s njim. Nakon pet naših godina, svaki bi ponovni susret bio prijateljski odrađen. Poslije svakog bih još danima živjela taj susret, nakon svakog posjeta u snovima, lagano išla kroz dan.
I
...samo s njom je bilo ono pravo. Mada znam da ona to ne zna, jedino s njom...ja sam bio ja. U tim kratkim trenutcima. Trenutcima nježnosti, strasti, ljubavi, a u onim drugim, trenutcima za javnost, jedva sam se suzdržavao. I danas, sedamnaest godina kasnije, ništa pametniji, jer...
II
...nisam mogla vjerovati da se javio u eter. Godinama već uređujem i vodim tu emisiju...isto tako godinama već, nadam se da me pokoji put sluša...ne žudim više za njim, ali tu je negdje u malom mozgu, prisutan uvijek...neizbrisiv.
I
...ispočetka sam nastojao svaki ponedjeljak u 10.15. biti u svom automobilu, kasnije nisam vadio slušalicu mobitela iz uha, a sada me ionako nije više briga. Gdje god da jesam, slušam ju svaki ponedjeljak u 10.15...pa čak i doma, bez obzira na to jesam li sam ili nisam, jer...
II
...oduvijek sam bila profesionalka i rijetko kada bih pustila nekim, uvjetno rečeno, vanjskim faktorima da me svladaju kad sam izravno u eteru...no nikad me nitko nije uzdrmao sa dvije obične, pozdravne riječi...sa dobar dan.
I
...godine su se naslagale i sve sam više bio siguran da sam toga listopada, ne pamtim više koji je bio dan, donio krivu odluku. Išao sam dalje kroz život, igrao po njegovim pravilima. Živio sa svojom ženom, uživao kroz svoje predivne klince, i ponedjeljkom u 10.15 radovao se, jer...
II
...srce mi je zalupalo, ali doslovno...Drhtavim sam dlanom pritisnula kašalj buttoni duboko udahnula i izdahnula, nakon što sam uspjela uzvratiti pozdrav. Kroz slušalice, nježno kao nekad, slijevao se njegov ugodni, urođeni mu radijski glas...nije dolazio samo do mojih slušnih pora, nije dolazio samo do tog nekog centra u mozgu gdje je trebao biti prepoznat, dolazio je do centra mene, ma gdje god se taj centar u tom trenutku nalazio.
I
...blago rečeno, teško da me išta moglo toliko razvedriti i popraviti mi dan, poput slušanja njenog glasa, bez obzira koju temu obrađivala...razljutiti me nisu mogli ni slušatelji koji su nepovezano brbljali u eter, samo da nešto pričaju, jer...
II
...trebalo mi je malo da shvatim što uopće govori. Mome toncu je trebalo malo više da shvati što se događa i zašto nakon stanke slušatelja ne reagiram...kad je prvi val šoka i ugode prošao kroz cijelo moje biće, i kroz domet frekvencije 87.4, pristojno sam rekla:-Možete li molim vas ponoviti, imamo nekih tehničkih problema ovdje u studiju?...Da je to moja prva voditeljska blamaža u posljednjih šest godina, a ne tehnički problem u studiju, znali smo samo tonac i ja.
I
...nakon bilo kakvih razmšljanja iznešenih, uvijek bi slijedilo njezino. Pametno, razložno, objektivno...baš kako treba...nije bilo sugovornika s kojim nije mogla izići na kraj. Malo sam se pribojavao, no nakon gotovo šest godina slušanja, odlučio sam se javiti u emisiju, jer...
II
...mogla sam pretpostaviti da bi se mogao javiti, tema je bila njegovo područje djelovanja, no kao što rekoh, tek sam ponekad o njemu razmišljala, uglavnom nakon njegovog povremenog hoda po mojim snovima. A hodao je ponekad na vršcima prstiju, ponekad je tutnjao galopom.
I
...ako je ijedna tema bila za javljanje, onda je to bila ova. Rekonstrukcija stare gradske jezgre...ako sada neću, neću nikada, pomislio sam.Parkirao sam sa strane i započeo tipkati broj...trebalo mi je 10 minuta, no ipak, uspio sam...nisam se dao zbuniti ni kada je zatražila da ponovim mišljenje, poradi tehničkih problema u studiju, no vraški sam se trudio da govorim o arhitekturi, i koliko je besmislena aktualna odluka gradske uprave, jer...
II
...kad su tehnički problemi prevladani osmijeh mi se proširio licem. Njegove rečenice, kojima je opisivao prastare lukove na starim gradskim vratima prelijevali su se poput najljepših stihova ikada napisanih u moje biće. Trnci su mi prolazili tijelom.Tamo prekoputa tonac je podigao ruku u zrak, što je značilo da je ostalo oko tridesetak sekundi do kraja emisije. Kimnula sam i odslušala do kraja. Svoje je izlaganje zaključio pitanjem, što je bilo odlično...
I
...u trenutku kada sam postao svjestan da razgovaram s njom, i da me/nas sluša ne znam koliko ljudi, kako onih koji nas poznaju, tako i mojih kolega, dlanovi su mi se počeli znojiti i u jednom mi se trenutku činilo da će mi mobitel iskliznuti iz ruke. Srce mi je poskakivalo negdje u grlu, a zadovoljni mi osmjeh nije silazio s lica.Drobio sam nezaustavljivo, i završio pitanjem. Koje bi ostalo visjeti u zraku, da to nije bila ona, jer...
II
...Ostanite nam molim Vas na liniji. Kolege iz režije će uzeti vaše podatke. Kod nadležnih tijela potražiti ćemo odgovor na Vaše interesantno pitanje, koje se u konačnici tiče svih građana našega grada. Hvala Vam na javljanju...rekla sam i uz pogled na golemi upitnik iznad glave mog tonca, odjavila emisiju, istovremeno dajući znak da mi ga zadrže na liniji...
I
...uspjela me zadržati na liniji.Kratko sam pričekao. Mobitel je počeo brujati. Netko me zvao. Ja sam čekao, da kolege iz režije uzmu moje podatke. Dočekao sam njezin glas...nakon sto godina...
II
...hej! rekla sam kratko
I
...hej malena! izustio sam
II
...malena je malo narasla drhtala sam
I
...volio bih vidjeti koliko tresao sam se od uzbuđenja
II
...moraš ostaviti podatke, sjećaš se? krenulo je prirodno
I
...mhmm, čekam da mi se jave iz režije odahnuo sam
II
...režija ima pauzu, možeš ih dati meni...
I
...sa zadovoljstvom...
II
...da čujem...smijuljila sam se i posegnula za olovkom sa stola
I
...kava, sutra, reci kad...mobitel je brujao luđački
II
...kad god...besramno sam uživala u ping pongu
I
...uau, jesi sigurna?
II
...nisam...
I
...i što ćemo onda? ne sjećam se kad sam posljednji put osjetio toliku količinu ugode koja mi je strujila čitavim tijelom
II
...otić na kavu, ako poziv još vrijedi...kako mi je ovo sve bilo lijepo, iako sam znala
...ta se kava nikada neće dogoditi...jer sve, baš sve što je bilo, što je trebalo biti, ostalo je zapečaćeno 17.listopada, sedamnaest godina unatrag...
...odmaknula sam slušalicu od uha, pogledala u nju...
...prekinula vezu i odložila olovku na stol...
