Konobarica s tastature
subota, 08.05.2021.
Nataša XIV
Tata je dane nakon posla uglavnom provodio u garaži. Garaža ustvari nikada nije bila upravo to. Mjesto gdje bi parkirali i jedan od naša tri automobila. Oduvijek je bila tatina stolarska radiona. Tata bi satima znao sjediti u garaži i iz raznih komada drveta izrađivati štošta. Bio je bio diplomirani inženjer elektrotehnike. Radio je godinama u stabilnoj firmi koja potrese pretvorbi i privatizacija, kroz koje su prolazile mnoge hrvatske tvrtke, nije osjetila. Kroz godine i godine, tata je tamo radio na čelu jednog odjela koji se bavio projektima za inozemno tržište. Ali stolarstvo je bilo ono za što je jednostavno bio rođen. Što je volio. I tako u nekim dugim popodnevima kada ga nismo vidjeli u kući, nismo niti razmišljali gdje je. Znali smo da je u garaži/radioni i da marljivo iz nekih običnih komada drveta izrađuje nešto. Dok smo bili manji, sve je naše krevetiće napravio sam. Sve elemente prve kuhinje koju smo imali kada smo se uselili ovdje u Ružićevu, izradio je sam. I mnogo tih drvenih komada u kući bili su njegovih ruku djelo. Kao što je Željko bio rođeni automehaničar, tata je bio rođeni stolar. Oduvijek. Spletom okolnosti, završio je fakultet, zaposlio se i kako je na poslu uglavnom išlo dobro, nikada nije svoju strast pretvorio u posao. A ne sumnjam da bi mu taj posao išao i više nego dobro.
Koliko god sam bila uvjerena da po pitanju mame nešto moram poduzeti, nisam ni sekunde mislila da je tati pomoć možda više potrebna. On je nestajao u svom svijetu. Mama je uglavnom bila u kući. Ja sam bila izgubljena. Rastrgana u novonastaloj situaciji.
Nerijetko bih, ne mogavši se nositi s turobnim popodnevima, nakon ručka odlazila iz kuće. Nalazila sam se s Ivanom koji je polako, nenametljivo mijenjao status naše veze. Kao da je razlika u godinama sada išla u suprotnom smjeru. Mali je bio genijalan. Kada nisam bila s Ivanom, bježala sam kod Mirele i Irene. Nastojala sam ne biti sama. Biti sama značilo je razmišljati. Razmišljati nisam htjela. Ni o čemu. Nastojala sam samo ići dalje, ne razmišljajući o Željku, njegovu odlasku, o njegovoj obitelji koju je ostavio iza sebe i ne upoznavši ju. Ponekad, nisam mogla. Vrtlog misli odvukao bi me kao po nekom redosljedu, u ljeto šesnaest godina unazad, koje smo proveli na Rabu s roditeljima. Imala sam dvanaest godina i nikad u životu nisam bila sretnija nego ta dva tjedna. Nakon Raba, došlo bi ne red Aleskino vjenčanje...Nikada nisam Željka vidjela sretnijeg, emotivnijeg nego tu večer, kada mi je negdje prije rezanja torte u ponoć priznao da nas ludo, ludo voli. Ti i Aleks...vi ste najbolje sestre na svijetu i ne bi vas mijenjao ni za što. Ja vas obožavam. Jel ti Nataša znaš koliko ja vas volim? Ma sigurno ne, jer nikad vam nisam rekao, al ja vas dvije ludo, ludo, volim i ne daj Bože da vam se nešto dogodi. Ne daj Bože da vas netko povrijedi...Ja sam tako sretan što je Aleks našla Maksa. Maks je super lik... molim te, nađi i ti nekog normalnog tipa.. To mi sjećanje uvijek izmami osmjeh na lice. Bio nam je svima dug dan. Bili smo već lagano omamljeni umorom, alkoholom, atmosferom, emocijama i iz Željka je prokuljalo to priznanje, tih nekoliko rečenica koje su mi u trenu razmazale maskaru po licu drugi puta tog dana. Prvi put to je bilo, naravno, nakon Aleksinog Da.Čvrsto sam zagrlila svoga brata, tu moju najdražu malu živu igračku, mog Željka. Nikada, nikada do tada nisam osjetila toliku navalu ljubavi prema njemu. I nakon toga sjećanja kao po nekom pravilu dovuklo bi se sjećanje na zvuk zvona koje je onako grubo prekinulo božićni ručak. Tu bih uvijek prekidala to nizanje memorija i bježala. Bježala u neki posao, bježala za moj mix pult, u Ivanovo društvo, u Mirelin stan... Znala sam da ću jednom morati sama odraditi sjećanje na cijeli proces koji je uslijedio nakon zvuka zvona. Ali to još nisam mogla. Trebala sam nekako pokrenuti mamu. Pokupiti krhotine koje su ostale nakon što nas je Željko ostavio i pokušati polijepiti što se dade.
I čini mi se da još nije došlo vrijeme. Mama nije bila spremna za Dunju. Ja nisam bila spremna za tatu, niti za sjećanje nakon zvuka zvona.
