Konobarica s tastature
četvrtak, 06.05.2021.
Branka - ulomak
Umočila je prste u kanticu s blatnom vodom, protrljala ruke i dlanovima obujmila vlažni grumen. Zatvorila je oči. Hladnoća grumena na unutarnjoj strani šaka smirivala je. Mjesecima nije osjetila vlažni grumen. Jednostavno nije imala potrebu. Svoj je umjetnički rad stavila na pauzu. Lakše je bilo sažaljevati se, čini se. I sada dok ovako spokojno sjedi i prima tu blaženu energiju ne može vjerovati da je dopustila da toliko vremena prođe bez tog magičnog dodira. Nogom je kvrcnula po prekidaču i kolo se zarotiralo. Položila je stopalo nježno na papučicu koja je regulirala brzinu vrtnje vretena i krenula. Nije imala pojma, kao ni mnogo puta do tada koji će oblik nakon dvadesetak minuta izrasti sa okrugle ploče. Jednostavno se prepustila.
Dok su vlažni prsti pritiskali smjesu, pokušala se sjetiti kada se uopće ičemu prepustila zadnji put. Osim kad bi osjetila onaj trenutak da je spremna, da pjesma traži, a ostali oko nje čekaju. Tad bi se prepustila bez razmišljanja, a njen duboki alt svom bi silinom prostrujao stihovima i zrakom. Osmjehnula se. Nije dugo bila na probi. Nije dugo pjevala. Nije dugo štošta...
Pritisnula je papučicu malo jače i zarila dva prsta u sredinu grumena. Neće ići duboko. Malo će obraditi glinu bočno, napraviti plitku rupu, možda dodati koju viticu na oblik. Bože, kako je ovo dobro. Sve je nestalo, postoje samo ona, vreteno i ta čarobna kuglica blata koju, za razliku od nepredvidivosti života, može oblikovati kako hoće.
Radi potpune kontrole zarivene prste dodatno je stisnula drugom rukom.
Fotografija preuzeta s Interneta.
