Konobarica s tastature
subota, 01.05.2021.
Nataša XIII
Prokleta nezdrava tupost!! Prožima me svo to vrijeme otkad smo Aleks i ja potrčale za mamom u dvorište. Prštale su bijele male pahulje. Božić kakav treba biti. Božić kakav nikome ne treba biti. Mama je vrištala, Aleks i ja smo upotrijebile zadnje atome snage da njeno tijelo smirimo. Pridržavale smo ju svaka pod jednu ruku. Otimala se. Njen glas parao je tišinu ranog Božićnog poslijepodneva. Bilo je neobično mirno. Ništa se osim neutješnog glasa moje mame nije čulo...A onda je u nemoći i taj glas nestao .Mama se jednostavno srušila. Ostala sam uz nju, Aleks je potrčala natrag u kuću. Policajac je pozvao hitnu pomoć. I tu je počeo moj black-out. Neko međuvrijeme nezdrave tuposti. Funkcionirala sam poput robota. Riječi su iz mojih usta izlazile mehanički. Pokreti su se slagali nekom čudnom inercijom. Sve radnje koje sam odrađivala, kao da me netko vodio kroz njih....Prokleta nezdrava tupost!!!Mrzim ju, mrzim, mrzim....ŽELJKOOOOOOO!!!!!
Vrištala sam u sebi po tko zna koji put u ova tri dana. Nije mi se odazvao. Niti će mi se ikad više odazvati. A ja jednostavno nikada u sebi neću prestati vrištati jer sa Željkom nekako...otišao je dio mene...zauvijek.
KAKO TO MISLIŠ??
....upitala me mama. Prošla su dva mjeseca. Mama je konačno krenula na posao. Dva teška mjeseca nije se htjela uputiti prema zgradi Pravnog fakulteta. Iako smo svi znali da bi zatrpavanje u posao bio najbolji put da se trgne i da ne razmišlja o Željku. Da ne sjedi satima na krevetu u njegovoj sobi. Da ne gleda u jednu točku isto tako saaaaatima. Da ne odgovara na naša pitanja totalno odsutno...I danas, po prvi put u posljednja dva mjeseca osjetila sam da se zaista zainteresirala za nešto što sam rekla. A rekla sam da bi se mi kao obitelj malo trebali pobrinuti za Dunju. Ipak, na kraju krajeva, za otprilike pet mjeseci, Dunja će na svijet donijeti Željkovo dijete.
-Kako misliš, kako to mislim?- ponovila sam ja
-Pa kako bi se mi to trebali pobrinuti za nju, mislim ima ona svoju obitelj. Dobro, nije da ćemo se distancirati od djeteta i nje, al što si točno mislila pod tim "pobrinuti za nju" ?
-Pa mislim da bi ju koji put trebali pozvati na ručak, kavu ili šta ja znam...Da se ne nalazim samo ja s njom po nekim kafićima. Da cura osjeti da će nas uvijek imati kad zatreba...- otkad je Željko otišao s Dunjom sam se našla nekoliko puta na kavi. Bila je odlična cura i teško sam se mirila s činjenicom da nisam kroz tih nekoliko mjeseci što su ona i Željko bili skupa znala za nju.
Mama je ispustila teški uzdah iz grudiju.
-Nataša, znaš da mi je teško. I znaš da smo mi oduvijek bili obitelj koja je prihvaćala izbor sve i jednoga od vas. Tvoji i Aleksandrini dečki, pa i ona jedna cura koju je Željko jednom doveo,svi su nam bili dragi. Ali nekako...meni treba još vremena. Ne znam. Teško mi se priviknuti na činjenicu da je Željko imao curu, koja sad nosi njegovo dijete. Na činjenicu da mi nismo znali za nju, i da sad, odjednom...on nije tu, a ona je tu. S djetetom. Ne znam. Samo...samo mi treba malo vremena...još.-
Gledala sam ju. Kopnila je nama na očigled. Kroz ova dva mjeseca ne znam ni sama koliko je smršavila. Njene nekad živahne zelene zjenice izgubile su sjaj, činilo mi se postale tamnije, a sada su počivale u crnim kolutovima oko očiju. Ruke su nerijetko bez nekog velikog posla uvijek počivale joj u krilu, ponekad drhteći same od sebe. Nisam znala kako i na koji način joj mogu pomoći. Dugo sam mislila da ju trebam pustiti da odtuguje na svoj način. Pa sam ju puštala. Tata i ona gotovo da i nisu komunicirali. Pitala sam se kad je vrijeme. Kad je vrijeme da ju pokušam trgnuti, barem malo. Jer, iako nisam bila majka znala sam da niti jedan gubitak u životu nije mjerljiv s onim kada izgubiš vlastito dijete. I sada, dva mjeseca nakon, još uvijek nisam bila sigurna jeli vrijeme da počnem vršiti pritisak na nju.
